Foto: Dragan Markovina
Ako se za primjer uzme profašistička propaganda, koja kaže da sto puta izrečena laž postane istina, šta se onda za rezultat dobije ako se sto puta uništi državni nacionalni spomenik?
Nepostojeći grad
Ne zna se baš tačno koliko je puta oštećen državni nacionalni spomenik Partiza, ali se pouzdano zna da se oštećenja dešavaju redovno, i to svake godine. Pored oštećenja, događali su se i incidenti napada na ljude, prilikom pokušavanja obilježavanja godišnjice, vezane za antifašističku kulturu pamćenja u gradu Mostaru. I sve se to kao što sam pisao dogodilo, i vjerovatno će se ponovo i događati, jer lokalne mostarske vlasti, na čelu sa policijom HNK-a, očigledno nemaju ni želju ni volju, da prekinu ovu užasavajuću praksu. I vjerovatno ćemo opet biti svjedoci „oštrih i snažnih osuda“, koje za razliku od ranijih slučajeva, sada počinju da dolaze čak i od „akademske“ zajednice, i svi će se utrkivati u tome, da potvrde povampireni ustaški duh, za kojeg je odgovoran niko drugi do sam Dragan Čović. I galama će kao i uvijek do sada, nestati za tri dana. I nakon toga ostaje pitanje čemu sve to? Naravno, mnogi će uzroke tražiti u detaljima, posebno imajući u vidu da nam veoma brzo dolaze i opšti izbori, ali ja za ovu priliku želim skrenuti pažnju, na jedan istinski fenomen, koji meni već dugo, dugo vremena bode oči. Riječ je naravno o uzroku problema, a on se zove grad Mostar, odnosno on se zove nepostojeći grad Mostar. Čitajući narativ političara ili mass medija, Mostar se predstavlja kao jedinstveni grad, u kojem tu i tamo neka šačica huligana pravi probleme, i diže nacionalne tenzije. Naravno to je djelimično tačno, jer iako po organizacijsko – političkoj strukturi Mostar se vodi kao jedinstveni grad, on u realnosti to nije. To potvrđuje i doktorska disertacija etnologa profesora Bogdana Dražete pod nazivom „Etnička identifikacija i granice u BiH“ sa primjerom Mostara i Sarajeva. U empirijskom istraživanju, profesor Dražeta dokazuje, da stanovnici grada Mostara, sasvim jasno i precizno potvrđuju etničku podijeljenost grada na dva dijela: istočnu (bošnjačku) i zapadnu (hrvatsku). Ovdje se nadovezujem na lično iskustvo, nakon mnogih mojih putovanja u Mostar, gdje poznajem mnoge ljude, koji ovu tezu o podijeljenom gradu ne samo da potvrđuju, nego je i svakodnevno žive. Bilo bi zanimljivo, napraviti istraživanje o tome, kolika je uistinu „frekvencija“ ljudi sa jedne na drugu strane obale, odnosno sa jednog dijela grada u drugi, jer ja lično poznajem makar desetak njih koji nikada od završetka rata, nisu prešli na „onu“ stranu. Ovaj sociološki paradoks, se idealno uklapa u sadašnji narativ, između „dobre“ i loše strane, gdje se stvara vještačka i netačna slika stanja u gradu koji od 1992. više ne postoji. Ideološki osvrt, koji sada vlada u faktički podijeljenom Mostaru, sasvim je daleko od bilo kakve priče o recimo antifašizmu, i to prvenstveno na istočnoj (bošnjačkoj) strani grada, koja je evo sad će 30 godina zarobljena u nacionalističkom diskursu, koji se ogleda u sistemskoj korupciji i kriminalu. O zapadnom (hrvatskom) dijelu gradu, dovoljno govore imena ulica nazvanim po fašističkim vođama iz drugog svjetskog rata.
Mrtvi su mrtvi
Imajući gore navedeno u vidu, potpuno je razumljivo, da Federalni premijer u tehničkom mandatu, iz nacionalističke stranke, najavljuje da se ulagalo i da će se ulagati u „Partizansko groblje“, braneći sadašnji narativ o „dobrim i lošim“. A neće recimo ulagati u sportsku salu koje Mostar nema, ili u olimpijski bazen kojeg također Mostar nema. Ili pak u kolektore za prečišćavanje vode koje Mostar nema, ili pak u komunalnu privredu koju Mostar nema. Ili pak u obnovu također državnih nacionalnih spomenika, koji se nalaze u Titovoj ulici u strogom centru Mostara, koja i dan danas izgleda kao te sada već davne ratne 1993. godine. U sve ovo pobrojano ulaganja nema, jer u Mostaru ima Stari Most i Vrelo Bune, prave se kružni tokovi i dosta. Dosta ljudima koji žive poniženo u strahu i mržnji. Dosta ljudima koji dolaze sa strane. Dosta političarima koji imaju moć da odlučuju o tim stvarima. I dosta i međunarodnoj zajednici, koja na eksperimentu Mostara, pokazuje svu raskoš svoje bijedne i jadne politike. Jedino vjerovatno nije dosta onoj grupi Mostaraca, koja je zadržala onaj prijeratni duh zajedništva bez obzira na sva iskušenja, i koja nemoćno posmatra užas u kojem živi, čekajući neko čudo, čudo koje evo već 25 godina ne dolazi. Zato za kraj, umjesto na početku navedenog pitanja koje glasi: Šta se dobije kada se sto puta sruši nacionalni spomenik? Preformulišem pitanje koje sada glasi: Šta će se rušiti u Mostaru kada ne bude Partize?
Autor: Impuls