 od 22. juna 2015 godine kojomu su optuženi Salih Arnautović i Ena Lipa, majka i očuh, osuđeni na kazne dugotrajnog zatvora u trajanju po 40 godina za ubistvo troipogodišnjeg Smaje Ćesira, odnosno počinjenje krivičnog djela – ubistvo na podmukao i svirep način.){kind=link}
U potpunoj tišini, daleko od naslovnica vodećih portala, u vidu obične agencijske vijesti koju uglavnom niko ne čita, stigla je informacija da je vrhovni sud Federacije BiH izrekao presudu kojom je potvrdio Kantonalnu presudu, Kantona Sarajevo (KSS) od 22. juna 2015 godine kojom su optuženi Salih Arnautović i Ena Lipa, majka i očuh, osuđeni na kazne dugotrajnog zatvora u trajanju po 40 godina za ubistvo troipogodišnjeg Smaje Ćesira, odnosno počinjenje krivičnog djela – ubistvo na podmukao i svirep način.
Daj mi Fahrudina
I dok cjelokupna javnost u transu očekuje šta će se desiti sa friško privedenim lokalnim močnikom i regionalnim političarem – odnosno da li će piškiti u zatvoru, ili će kakiti s polja? Hoće li mu koalicioni partner dati ruku spasa ili će ga još više ukopat?
O Smaji ni riječi ni slova. Možda sam ovaj tekst trebao pisati u stilu prebacivanja krivice na trogodišnje dijete koje je proživjelo nadljudsku torturu od strane zvjeri s kojima je živjelo. Jer u ovoj jebenoj zemlji ionako ništa nije normalno pa bi vjerovatno takav tekst i izazvao neku pažnju. Nije bitno što bi meni spominjali majku i lijepili etikete bitno bi bilo da pročitaju da je cijelo jedno naselje, cijeli jedan grad, cijela jedna država, dozvolila višemjesečno mučenje i torturu nad djetetom koje je završilo na najtragičniji mogući način. Zamislite samo kakvi su to ljudi koji nisu bili u stanju na jauke i plač trogodišnjeg djeteta izvršiti neki vid intervencije, ako ništa makar nazvati policiju. I o kakvoj mi crnoj Evropskoj uniji pričamo, o kakvim reformama, o kakvoj tranziciji kada ti prvi komšija nije u stanju pomoći ili makar reagovati, moralno, ljudski.
Borba protiv vjetrenjača
Potpuno je suludo ovdje nabrajati sve institucije sistema koje su same sebi svrha. Pričati o strategiji prevencije je još veća budalaština. Jedino bi pilo vode ako bi se moglo kako upakovati u neko političko obračunavanje pa preko toga vršiti simpozije i okrugle stolove. Ali nažalost Smajo nema svog Dubravka Lovrenovića da ide od grada do grada i vrišti na sav glas o tome. Nema čak ni nene ni deda i oni su ga tukli.
Smajo je imao tu nesreću da se rodi u vrijeme pametnih telefona, malih penzija, neredovnih plata i dobrih ljubavnika koji ne vole tuđu djecu. Jedina užasnija stvar od te činjenice je istina da u trenutku dok ja ovo pišem postoji desetine možda čak i stotine drugih Smaja koji okruženi zidovima mjesta u kojem stanuju doživljavaju i trpe fizičku torturu. I zato i ovim putem apeliram na svakog onog do kojeg dođu ove riječi. Učinite sve što možete da nam se nigdje, nikada više, ne ponovi slučaj Smaje Ćesira.