Foto: Sarajevo Tour Guide
Živjeti u Kantonu Sarajevo je rijetka privilegija, posebno ako se to dešava u trenutku održavanja parade ponosa i svega nekoliko mjeseci prije raspisanih opštih izbora
Fenomenologija straha od golotinje
Dobro se sjećam događaja, koji se desio sada već „davne“ 2002. godine, na sada već čuvenom „Sarajevo film festivalu“. Radilo se o premijernom predstavljanju francuskog filma „Irreversible“, s Monikom Beluči (Monica Bellucci) i Vinsentom Kaselom (Vincent Cassel) u vodećim ulogama, te rediteljom Gasparom Noom (Gaspar Noé). Premijera filma je održana u Narodnom pozorištu i zbog činjenice da su u samom filmu glumile tada apsolutne zvijezde, na čelu s neodoljivom Monikom, u pozorište su nagrnuli razni pripadnici tadašnjeg javnog i kulturnog života u kantonu, što bi se reklo sama krema, odnosno društvena elita. Skandal se desio kada je nepripremljena sarajevska elita prisustovala ključnom dijelu briljantnog Noinog filma, a koji se odnosio na eksplicitnu scenu nasilnog seksualnog akta, u kojem je glavnu ulogu odigrala sama zanosna i neodoljiva Monika. Sirovo realan prikaz Marfijevog zakona u sceni silovanja izuzetno lijepe žene, u nekom od pariških pothodnika, toliko je zgrozio tadašnju sarajevsku elitu, da je u stampedu napustila prostorije krcatog Narodnog pozorišta, ostavljajući tek ponekog stranog ambasadora s pratnjom, da pogleda pomenuti film do kraja. Sudbina će htjeti da nakon punih 20 godina, na trgu Suzan Zontag, ispred zgrade tog istog Narodnog pozorišta, Art festival „Zvrk“, ugosti višenagrađivanu predstavu „Zajedno“ s festivala savremene interdisciplinarne umjetnosti, u kojoj su glumili domaća glumica Leja Jurišić & Marko Mandić iz Slovenije.
Ekscentrična i nekonvencionalna predstava, koja je imala elemente baletske umjetnosti, gotovo 5 sati je igrana na platou ispred zgrade Narodnog pozorišta, dok na scenu nije stupio niko drugi do najpoznatiji uhljeb lokalne kantonalne nacionalističke stranke, koji je kao pripadnik zakonodavne vlasti u kantonu, pozvao organe javnog reda, da prekinu pomenutu predstavu. Istini za volju, ovdje treba istaći potpuni amaterizam organizatorice ove predstave, izvjesne Jasmine Prolić, koja je za nadanje, sasvim naivno pomislila da bi se, ako je dotična predstava mogla biti igrana bez ikakvih najava u Ljubljani, sličan scenariji mogao desiti i u Sarajevu. Ovaj početnički amaterizam, neobavještavanja lokalnih organa reda i mira, doveo je do ogromnog skandala, gdje je jedna sasvim umjetnički ekcentrična predstava iskorištena kao teška artiljerija za obračun sa svim vladajućim strukturama u kantonu, odnosno i s organizovanjem parade ponosa, koja se desila isti dan, u nešto ranijem terminu. Lokalni komičar i prva uzdanica na retoričkom odbrambenom frontu kantonalne nacionalističke stranke – Haris Zahiragić, potpuno je iskoristio ovu pruženu priliku, učvrstivši prije svega svoju poziciju vjernog sluge u dinastiji Izetbegović, koja će mu sigurno ovaj performans znati nagraditi. Konzervativna, homofobna hulja je također došla na svoje i misija spašavanja Kantona Sarajevo od mlitavog penisa i mošnica je uspješno okončana. Organizator skupa i pomenuti glumci su dobili zaslužene prekršajne prijave kao opomenu da se takve vrste predstava više nikada neće moći igrati u ovoj metropoli. Opomenu je poslao i niko drugi do sam reis Kavazović i to nakon što su se od predstave ogradili svi, od kantonalne vlade, preko organizatorice događaja, pa čak i ugledni aktivista, poznati reditelj i borac za slobodu i antifašizam – Dino Mustafić.
Vječna ugroženost većine
Završavanjem treće parade ponosa stvari se ponovo vraćaju u kolotečinu i surovu realnost. Skučena, ograničena i ultraradikalna konzervativna sredina ni dalje nije spremna na bilo kakvu vrstu dijaloga, koji bi otvorio mogućnost da se riješe problemi makar jedne društveno ugrožene grupe, odnosno grupacije. Teror većine je i dalje uobičajna matrica koju živimo, pri tome lažeći i sebe i druge, o mitu „merhametluka“ odnosno o „vjekovnoj toleranciji“, koja je može biti nekad i živjela ovdje. Sada, sasvim je to sigurno, više ne živi. Sada se živi u strahu, predrasudama i latentnoj radikalnoj mržnji, koja se ispoljava i iskazuje prema svakom onom ko odudara od bilo kakve norme „uobičajnog ponašanja“. Tema o transrodnim i LGBT osobama svake godine nam jasno pokazuje, da su političari ti, koji su nosioci suštinskih predrasuda i mržnje prema toj grupaciji koja, kakvog li paradoksa, ima ustavom zagarantovana prava na samoopredjeljenje, koja bi upravo ti političari morali štititi.
Ali šta bi političari„morali“ raditi, ovdje više nije važno. Nije važna ni činjenica, da je kantonalni ministar zloupotrijebio zvaničnu stranicu ministarstva na čijem je čelu, da iznese svoj lični stav. Nije važno ni to, da je „nova alternativa“ u vidu predsjednika trenutno najače kantonalne stranke protiv toga da ljudi iskazuju svoje ustavom zagarantovano pravo, nije važno ni da je bivši ministar, a sadašnji direktor jedne od državnih agencija, uporedio učesnike parade s bivšim historijskim varvarskim ličnostima, odnosno s presuđenim ratnim zločincima. Ništa od toga nije važno. Jer ma šta da ovi nabrojani urade, oni neće biti sankcionisani, jer su oni uspjeli privatizirati institucije da služe njima, a ne narodu. Zbog toga i nema ni društvene ni moralne odgovornosti za svoja djela, a krivične odgovornosti svakako nema, jer jadno kantonalno tužilaštvo nije u stanju da riješi pitanja teških ubistava s poznatim izvršiocima, kamoli da se petlja s tamo nekim govorom mržnje i homofobnim ponašanjem, pa makar ono dolazilo i od aktuelnih vršilaca izvršne vlasti.
Jedino što je ovdje suštinski bitno je to, da se nakon ove parade ponosa i nesretne umjetničke predstave, koja je odigrana na platou ispred Narodnog pozorišta, otvara jedan proces, kojem će vlast u Kantonu Sarajevo, putem zakonske regulative, minimizirati, odnosno pokušati potpuno blokirati proces, bilo kakav proces javnog okupljanja, javnog protesta, a pogotovo javnog organizovanja parada ponosa. Odnosno, radit će se na tome, da se ovdje kod nas uvede turski scenarij, koji je u punoj snazi od 2014. godine, od kada turska vlast svim silama razbija bilo kakvu mogućnost javnog protesta, odnosno organiziranja javnih događaja, koji nisu po uzusu tamošnje vladajuće strukture. Nažalost, u bolesnom i propalom gradu, koji je sveden na nivo kasabe, ovakva vrsta intencije će proći bez ikakvog otpora. I sintagma, koja se inače koristi, a koja glasi „vi to u svoja četiri zida“, dobit će svoju punu afirmaciju, možda čak i sljedeće godine. Time će se vjerovatno na jedan suštinski pogrešan način, „riješiti“ pitanje jedne ugrožene društvene grupe, koja će dobiti mogućnost da svoju slobodu praktikuje na takav način. Na taj način svoju slobodu uživa i šejh Halil Brzina. Zna to dobro i reis Kavazović, ali naravno hinjski i mudro šuti. Jer to ipak nije „javni moral“. U državi, u kojoj se milionska krađa i surova ubistva ne procesuiraju, a procesuira se umjetnička predstava, odnosno umjetnički akt, ne treba ništa više da bude začuđujuće, jer tu više pomoći i nema. Ako ništa, makar je usvojen društveni konsenzus gdje je prihvatljivo biti vjernik, kriminalac i ubica, samo ne „peder“. A „pederluk“ je inače uzrok svih naših problema. I skupog goriva, i skupe hrane, i malih plata i bježanja ljudi iz zemlje. Valjda nekada i to budemo u stanju priznati.
Autor: Impuls