Foto: Printscreen
Već je u zaborav pao medijski istup Nazima Halilovića, poznatog kao Muderis, o čuvenom vađenju zdravih zuba djeci čiji očevi nisu bili pripadnici tadašnje komunističke partije. Ovakav način komunikacije dotičnog, kao i način njegovog iznošenja, odnosno tumačenja historije je već sada poznat, a on kao takav uopšte nije relevantan, međutim, ono što jeste relevantno, a na šta se uopšte ne obraća pažnja, jeste koordinirana medijska, odnosno predavačka djelatnost dotičnog, koji u korespondenciji s drugim sličnim predavačima kreira jedan sasvim novi vid mitologije, koji služi kao opijum jednoj ogromnoj masi ciljano određenih gladalaca.
Piše: Muhamed Kovačević
Kao što sam već naglasio, pojava Nezima Halilovića kao jedne vrste vjerskog lika, koji je izuzetno blizak vladajućoj strukturi, u ovom slučaju porodici, odavno je poznata stvar. Takav primjer srećemo već u starom društvu Egipta, gdje je prema izvoru iz svetih knjiga i sam faraon imao svoje lične „vračeve“, koji su pored savjetodavne uloge služili za duševni mir, ali i duševnu zaštitu od raznoraznih uroka, kletvi ili prosto pretpostavljene loše sreće. Tu poziciju Halilović je sebi priskrbio, prvenstveno noseći ratne zasluge, gdje se pored činjenice da se istakao kao vrsni borac, istakao i po tome, da je odbio naredbu nadređenog komandira – sadašnjeg generala Drekovića, da učestuje u propaloj akciji Armije RBiH na širem rejonu Nevesinja. Vjerovatno je već tada ustoličen nedodirljivi status Halilovića, koji je on stekao na način da je neposlušnošću, odbijajući naredbu jednog „komunističkog starješine“, stvorio time putokaz već započetom procesu islamizacije ARBiH, koja je na kraju ratnih sukoba gotovo cjelokupno bila očišćena od pripadnika drugih vjera i nacija. Ipak, ratnostečeni status vjerskog komandanta ili što bi rekli heroja, Halilović će „naplatiti“ mnogo kasnije, odnosno mnogo poslije završetka rata, kada će skupa s davno zaboravljenim predsjednikom aktivne islamske omladine – Adnanom Pezom, krenuti u stvaranje temelja jednog sasvim novog narativa islama na ovim prostorima, koji je u Arabiji poznat pod nazivom selefizam, a kod nas kao vehabizam. Upravo taj proces stvaranja jednog cjelokupnog sistema, koji je kako tada tako i danas, zvanično isključen iz institucionalnog predstavljanja u Islamskoj zajednici BiH, stvorio jedan hibridni prostor, gdje je cijela jedna novostasala generacija mladih ljudi, filtrirana na jedan izrazito isključiv i prilično ekstreman način shvaćanja vjere i međuljudskih odnosa, našla svoj uzor u Muderisu, kao ratniku heroju, koji će sutra, ako bude bilo potrebe, predvoditi novopečene „istinske“ muslimane, u osveti za utemeljenih „12 genocida“. Zbog svega toga se ne treba čuditi, da je upravo Halilović imam famozne džamije Al – Fahd u Sarajevu, koja je svojevrsni sabirni centar upravo pripadnika selefijskog odreda i koja je kao takva često bila predmet raznoraznih stranih časopisa i obavještajnih izvještaja o raznoraznim aktivnostima, koje su bile prvenstveno vezane za opšta sigurnosna pitanja. Ipak i pored svega toga, sam Halilović nikada nije došao „pod lupu“ lokalnih sigurnosnih organa niti je igdje zabilježeno, da je bio privođen zbog takvih aktivnosti u džamiji u kojoj je on glavni imam, što samo potvrđuje njegov „nedodirljivi status“.
Borba protiv nepostojećeg neprijatelja
Status koji Halilović uživa, odlučio je iskoristiti na način, da pored trenutne pozicije „dobrog čovjeka“ i „ratnog heroja“ sebi prisvoji i još jednu titulu, koja ima izuzetan potencijal, da kontroliše ogromne mase ljudi, a to je titula oficijelnog SDA mitologa, s naglaskom stvaranja mita o Aliji Izetbegoviću. Ova nakana predstavlja zaokruženje procesa stvaranja jedne nacije, kojoj je pored oficijelnih političkih predstavnika potreban i onaj neoficijelni dio, kojim se opravdava postojanje upravo takvog sistema, odnosno kojim se čuva postojeći sistem. Ako uzmemo u obzir, da je srž ideje SDA, pored preuzimanja vlasti od strane tadašnjih socijalista, a zatim i konstantno kontrolisanje vlasti, bila i suštinska mržnja prema socijalističkom sistemu i uređenju BiH, onda ne treba da čude nastupi u kojima se demonizira prošli politički sistem, koji je mrtav preko 30 godina. Generisanje uloge žrtve, koja se sistemski nameće cijelom jednom nacionalnom korpusu, izuzetno je moćno oružje manipulacije koje mora se priznati izuzetno i gotovo perfektno koriste vodeći ljudi SDA, obilato pripomognuti Islamskom zajednicom. Prvenstvena teza, kojom je srušena tadašnja socijalistička vlast, a koja je glasila da se može konačno slobodno ići klanjati u džamiju, vremenom je evoluirala u tezu da je SDA osnivač i pokretač otpora, pa sve do sadašnje faze, gdje se SDA predstavlja kao jedina moguća opcija, kada je u pitanju zaštita svih nacionalnih vrijednosti jednog etničkog korpusa. Upravo u toj shemi, potpuno van vidika „mas-medija“, odnosno bez kritičkog i analitičkog pogleda, održavaju se koordinisano masovna predavanja raznih „virtuelnih šejhova“, ali i oficijelnih vjerskih službenika Islamske zajednice u BiH. Iako na prvi pogled takve vrsta predavanja nemaju dodirnih tačaka, ona su i te kako sukladna i imaju zajednički cilj! Naime, predavanja selefijskih učenjaka imaju za cilj da prvenstveno kod konzervativno orijentisane omladine ubiju svaku mrvu sumnje i uguše svaki mogući racionalni način razmišljanja, radikalno namećući ekstremni životni minimalizam, kao poželjan način življenja, bez trunke kritike, samopreispitivanja, odnosno čineći sve da mladog čovjeka ubijede da je jedino tvorac (Allah) taj koji određuje njegov život na način da se on kao pojedinac koji to prihvati, a zatim koji slijepo vjeruje u sve ono što mu taj šejh kaže, može osjećati sretno, odnosno može dosegnuti sreću. Nakon takve „obrade“, odnosno takvog ubjeđenja, dolazi i ubjeđenje o ugroženosti od strane drugih nacionalnih skupina, koje šire zvanična vjerska lica pod ingerencijom Islamske zajednice u BiH. Krajnji rezultat simbioze ovakvog djelovanja se ogleda o priči o vađenju zdravih zuba, koju je na televiziji Hayat ispričao Halilović ili se može ogledati u priči o ateističkim zločinima, koju je u KSC-u Vogošća održao Dževad Gološ.
Spasimo zdrave zube
Nažalost, ovakva vrsta akcije nema nikakvu reakciju od strane tzv. „progresivnih“ dijelova društva i omladine. Akademska zajednica u BiH, iako prilično devastirana i ogrezla u sistemu ličnih ambicija i frustracija pojedinaca, do danas nije našla model kako da se suprostavi ovom fatalnom djelovanju. Mi smo danas svjedoci, da umjesto raznih naučnih studija, tekstova, analiza o prošlom socijalističkom sistemu, koje bi demistikovale do kraja taj sistem, imamo situaciju da bi se razni akademici, profesori ili naučni radnici vrlo rado našli za istim stolom zajedno s Halilovićem i Gološem, uz ozbiljno plaćenu dnevnicu, razumije se. Upravo ovakva moralna postavka „učenih“ ljudi i profesora, koja nije u stanju da riješi „duh“ prošlog sistema, o kojem već sada imamo i te kako mnogo informacija, orginalnih dokumenata, pa ako hoćete i živih svjedoka tog vremena, postavlja pitanje koje glasi: kako i ko će riješiti pitanje „duha“ posljednjeg rata na ovim prostorima? Odnosno, da budem precizan, ko će smjeti od raznih, prvenstveno historičara, ispričati priču o dobrom predsjedniku Aliji Izetbegoviću, koji je bez trunke krivice slušao izvještaj u kriznom štabu o jadnim uslovima i još jadnijem položaju zatočenih Srba u koncentracionom logoru Silos u Tarčinu, nadomak Sarajeva? Ova odveć važna, ali i odveć bolna pitanja, kad tad će morati probiti sadašnju blokadu i doći na dnevni red, prvenstveno svih sarajevskih medija, s posebnim akcentom na režimske medije, koji također odrađuju fantastičan posao u očuvanju sadašnjeg stanja svijesti i poretka. Pitanje se postavlja samo, da li će biti prekasno? Odnosno, da li će ostati ijedan „zdrav“ zub da se spasi u sadašnjem društvu, koje je „uništeno“ na mnogo gori način nego li je to bilo u onom prošlom sistemu. A to niti jedan Muderis ne može sakriti, ma koliko god se on trudio.