Kako je moguće da rezultat moralnog ponašanja i civilizacijske vrednote, kako se ovih dana u medijima naziva tzv. priziv savjesti, bude izvođenje operativnog zahvata bez anestezije, i ako to jest rezultat vrhunskog etičkog postupanja, nije li onda trenutak da ga preispitamo?
PAULA ZORE
zvođenje operativnog zahvata na unutarnjem organu bez anestezije, zvuči kao scena iz horor filma, ipak čini se da je to uobičajena pojava u hrvatskim bolnicama, barem na ginekološkim odjelima. Prije nekoliko mjeseci razlog za to su, kako smo doznali kroz kampanju Prekinimo šutnju, bila “pravila struke”, a ovaj put je tzv. priziv savjesti. Oba puta se ženama (a i javnosti) pokušava normalizirati ove postupke i objasniti da se radi o kompleksnim pojmovima i stručnim znanjima koje ne može svatko razumjeti, i da je potrebno da bespogovorno vjerovati svim odlukama medicinskog osoblja pa tako i odluci oko uskrate skrbi zbog osobnih stavova.
Uvjerenje o nedodirljivosti tzv. priziva savjesti nedavno je ipak poljuljano, kroz mistifikaciju se uspjela probiti ideja da je to tema o kojoj možemo i moramo razgovarati, za to je bilo potrebno da se javnost suoči s pričom o ženi kojoj je pobačaj rađen “na živo” jer je anesteziolog odbio raditi svoj posao. Bilo je potrebno da netko proživi takvo nasilje, da bismo se kao javnost ohrabrili preispitati mit, prije svega, o liječnicima koji moraju imati pravo na iskazivanje svojih stavova kroz uskraćivanje skrbi i da je to pravo u svakoj prilici važnije od svega drugog, pa i patnje ili prava pacijenta.
Etičan čin ili zloupotreba moći?
Tzv. priziv savjesti u medicini vezan je prije svega za područje ginekologije, najčešće za postupak pobačaja, ali ne isključivo. Dio medicinskog osoblja priziva se i kod nekih dijagnostičkih postupaka (npr.amniocenteza) te kod postupaka vezanih za medicinski potpomognutu oplodnju, a vidjeli smo da se tzv. prizivom koriste i ljekarnici/ice kod izdavanja kontracepcije. Povijesno, s druge strane, kako stoji u UN-ovoj deklaraciji iz 2012. godine “Priziv savjesti u vojnoj službi” priziv savjesti vezan je uz otpor obaveznoj vojnoj službi i prvi prigovarači se pojavljuju za vrijeme 1.svjetskog rata. U medicini, prisutan je posljednjih četrdesetak godina.
Je li moguća usporedba priziva savjesti u medicini i u vojsci? Austrijski ginekolog Christian Fiala i kanadska aktivistica Joyce Arthur u tekstu “There is no defense for ‘Conscientious objection’ in Reproductive Health Care” smatraju da je općenito pogrešno koristiti termin priziv savjesti u medicini, te da je potrebno koristi termin uskraćivanje skrbi. Razlog je to što priziv savjesti u vojsci postoji kod vojne obaveze, dakle, kada postoji prisila, dok je liječništvo profesija i izbor. Također, navodi se dalje u tekstu, posljedica priziva savjesti u medicini za medicinsko osoblje najčešće nema, posljedice trpe pacijenti, a kada govorimo o prizivu savjesti u vojsci, situacija je obrnuta, posljedice će trpjeti onaj tko se priziva.
Zbog toga što se bazira na osobnim te neznanstvenim i medicinski neprovjerenim uvjerenjima koja su neprikladna i štetna za pacijente, navode autori, tzv. priziv savjesti u medicini smatra se neetičnim i neprofesionalnim činom, te povredom medicinske etike i pravom pacijenata. Istodobno privilegirajući savjest liječnika u odnosu na savjest pacijenata ova praksa pokazuje i ojačava odnose moći u zdravstvu na način koji dovodi u pitanje temelje medicinske etike i prava na zdravstvenu skrb.
Je li moguće imati sustav u kojem postoji priziv savjesti, a koji poštuje prava pacijenata?
Postavlja se pitanje i u čijem je interesu da postoji mogućnost tzv. priziva savjesti u javnom zdravstvu. U interesu sustava zasigurno nije jer povećava troškove, nije u interesu pacijenta jer direktno krši prava pacijenata, a nije ni u interesu medicinskog osoblja koje profesionalno obavlja svoj posao, pa biva stigmatizirano zbog obavljanja pobačaja i dodatno opterećeno zbog onih koji ne rade svoj posao. Nameće se zaključak da je riječ o zloupotrebi moći privilegirane manjine koja koristi svoj položaj za napad na pravo na izbor. To zdravstveni sustav pretvara u poprište ideoloških borbi, vješto zamaskiranih u tzv. pravo na priziv savjesti kojim se preko leđa žena vodi borba za zabranu pobačaja, ali i protiv ideje javnog zdravstva kroz tretiranje pobačaja kao usluge koja se može dodatno naplaćivati te koju se može odbiti obaviti.
Kroz podršku tzv. prizivu savjesti razara se sustav iznutra jer se na prvo mjesto stavlja pravo medicinskog osoblja, te se time udara na temelje ideje javnog zdravstva kojem je u središtu pacijent, dovode se u pitanje prava pacijenata, a otvara se prostor za zloupotrebe i manipulacije od strane dijela medicinskog osoblja, te se kroz naplaćivanje i autsorsanje usluge pobačaja jača se ideja plaćanja za zdravstvene usluge. U tom smislu borba za pravo na dostupan, siguran i legalan pobačaj u javnom zdravstvu koje nema bez zabrane “priziva savjesti” istodobno je i borba za javno zdravstvo koje će u središtu imati skrb za pacijente i poštovanje prava pacijenata.
Koje su posljedice tzv. priziva savjesti i kako funkcioniraju sustavi u kojima priziva nema?
Kao što smo vidjeli iz slučaja iz dubrovačke bolnice posljedice tzv.priziva savjesti su izlaganje pacijenata patnji i mogućim posljedicama za zdravlje. Da posljedice mogu biti i teže i ugroziti, ne samo zdravlje nego i život žene, pokazuje slučaj iz Italije iz 2015. godine. Italija kao i Hrvatska ima legaliziran pobačaj, ali i veliki broj liječnika s tzv. prizivom savjesti. Preko 70% liječnika na državnoj razini su “prizivači”, a na jugu Italije taj broj je veći, npr. na Siciliji broji 87% liječnika. Valentina Milluzzo, 2015. je primljena u bolnici na Siciliji zbog spontanog pobačaja u 19 tjednu trudnoće, unatoč riziku od sepse zbog smrti jednog od fetusa, liječnik je odbio izvesti zahvat jer je srce drugog kucalo. Poslije 12 sati agonije Valentina je umrla zbog sepse koja je prouzročila otkazivanje organa.
Savita je umrla iz istog razloga 2012.-te u Irskoj, Mrs. B 2004.-te u Novom Zelandu i Edyta u 2004.-te Poljskoj. Ovo su smrtni slučajevi za koje znamo, daleko je veći broj dokumentiranih slučajeva u kojima su žene zbog tzv.priziva savjesti pretrpjele posljedice za svoje emocionalno i fizičko zdravlje ili bile izvrgnute nepotrebnim zahvatima. S druge strane imamo i zdravstvene sustave u kojima je ova praksa stavljena izvan zakona, to su primjeri Švedske, Finske i Islanda. Fiala i Artur to povezuju sa visokom razinom rodne ravnopravnosti u tim zemljama i imenuju tzv. prigovor savjesti seksističkom praksom. Takva društva kroz obrazovne sustave govore o pravu na izbor te sugeriraju medicinskom osoblju koje bi moglo imati drugačiji stav, izbor neke druge specijalizacije još za vrijeme školovanja, dajući tako rješenje koje prevenira pojavu prakse uskrate skrbi.
Objektivizirajući i dehumanizirajući odnos društva prema ženama potvrđuje se i kroz diskurse o pobačaju u čijem središtu su pojmovi trudnoća, fetus, život, a koji potpuno isključuju ženu i njena prava i time stvaraju prostor za nehumana i nasilna postupanja prema ženama u zdravstvu. Dio takvih postupanja je tzv. priziv savjesti i nije slučajno da se ova praksa u medicini pojavljuje najčešće u području ženskog reproduktivnog zdravlja. Riječ o širem diskriminirajućem diskursu koji ženu svodi na njenu reproduktivnu ulogu, bilo da je riječ o biološkom ili socijalnom aspektu te uloge, te je afirmacija tzv.priziva savjesti dio šireg napada na ženska prava, ali stvara opasan presedan za napad na ljudska prava u zdravstvu uopće.