, pa ni godišnji odmor.){kind=link}
Milenijalci ne odbacuju samo muziku, umjetnost i stil oblačenja svojih roditelja; oni takođe odbacuju i glavne izvore ekonomskog i duhovnog blagostanja starije generacije, kao što su vlasništvo nekretnina, automobili, čak i seks. Oni bi radije platiti „pristup“ muzici i filmovima nego ih kupili, a ne žele ni da imaju stalne poslove (živjela ekonomija tezgi), pa ni godišnji odmor.
Krivicu za naše potpuno nerazumijevanje izbora životnog stila mladih možemo svaliti na dva poznata istoričara
Ako ste išta čitali o mladima posljednjih nekoliko godina, moglo bi vam biti oprošteno što vjerujete da doživljavamo kulturnu revoluciju, nečuvenu u svojoj destruktivnosti i sebičnosti. Milenijalci ne odbacuju samo muziku, umjetnost i stil oblačenja svojih roditelja; oni takođe odbacuju i glavne izvore ekonomskog i duhovnog blagostanja starije generacije, kao što su vlasništvo nekretnina, automobili, čak i seks. Oni bi radije platiti „pristup“ muzici i filmovima nego ih kupili, a ne žele ni da imaju stalne poslove (živjela ekonomija tezgi), pa ni godišnji odmor. Njihov stil življenja je obilježen divljenja vrednom anti-potrošačkom potkom ili pak lijenim oklijevanjem da budu opterećeni uspjehom i posjedima. Oni su ubili čak i industriju salveta.
Međutim, ništa od toga nije tačno. Teško je povjerovati u ideju da su ti trendovi potrošnje primarno prouzrokovani kulturnim sklonostima a ne nesigurnom ekonomijom i rastućim troškovima života, ali to je preovladavajući narativ. Priča na Business Insider sajtu koja okrivljuje milenijalce za pad prodaje papirnatih salveta je savršen primjer zašto je to tumačenje apsurdno. Članak tvrdi da, poput obroka od žitarica, kupovina salveta predstavlja preveliki napor za milenijalce. Isto tako, dnevni list Washington Post je istakao da su mladi pronašli način kako da papirnati ubrus, suparnik salveta, izgleda šik na društvenim mrežama, što je jedino do čega im je stvarno stalo. Nijedan tekst ne pominje da su milenijalci prva grupacija u američkoj istoriji koja ima niži životni standard od svojih roditelja. Ne kupovati salvete je prilično bezbolan način da se uštedi novac.
Koje je objašnjenje vjerovatnije? Da li koristimo Zipcar jer smo ideološki posvećeni međusobnom dijeljenju, ili zbog toga što je posjedovanje vozila i dalje izvan mogućnosti za mnoge ljude, a iznajmljivanje, shodno tome, najbolje rješenje? Da li bračni par odluči da dijeli stan sa drugima zbog generacijske „otvorenosti ka zajedničkom životu“ ili zato što je stanarina u Njujorku nemoguće skupa? Da li ljudi prestaju da koriste salvete zbog nepokolebljivih kulturnih uvjerenja, ili zato što je to bacanje para? Ukoliko nova generacija zaista vodi rat sa životnim stilom svojih predaka, sumnjam da bi počeli sa salvetama.
Nema ničeg boljeg od toga da vam se govori da je neizvjesnost u stvari vaš kul izbor životnog stila
Ipak, spisak ovakvih proizvoda je veoma dug. Patrik Hogan koji radi za sajt Fusion nabraja 47 institucija i industrija koje su milenijalci navodno uništili, uključujući i kredit, auto kulturu, američki san, intimne odnose i golf. Naravno, u svakom od ovih slučajeva postoji istinita osnova: da, mladi ljudi manje koriste kredit; da, prodaja automobila je u padu; stoga nije iznenađujuće da 48 posto ekonomski ugroženih mladih ljudi ispod 30 godina ne vjeruje u američki san, prema jednoj anketi. Ali ti članci govore nešto drugo, za šta nema nikakvih dokaza: da milenijalci „ubijaju“ te koncepte, birajući da ih uklone iz našeg zajedničkog života. To je veoma frustrirajuće, jer naslovi kao što je „Milenijalci ubijaju X industriju“ mogu da se preinače u „Milenijalci su isključeni iz X industrije”. Nema ničeg boljeg od toga da vam se govori da je neizvjesnost u stvari vaš kul izbor životnog stila.
Vjerovatno je, međutim, da nam nema pomjeranja od ovog narativa. Mediji su odredili šta milenijalska kultura i vrijednosti jesu prije nekoliko decenija, prije nego što su se neki od nas čak i rodili. William Strauss i Neil Howe, poznati istorijski par, skovali su termin „milenijumski“ 1987. godine, kako bi označili decu koja će završiti srednju školu 2000. godine. U svojoj knjizi Ustanak milenijalaca, objavljenoj 2000., opisali su narav ove novorođene generacije. Knjiga nam izlaže mit da su milenijalci kondicionirani da međusobno dijele, opisujući ovaj naraštaj kao optimistične „timske igrače“ koji „gravitiraju ka kolektivnoj snazi.“ Autori su takođe postavili temelje za hiljadu članaka koji napadaju „razmažene mlade ljude“ i upozoravaju da će milenijalci u svom odgajanju biti „najnadgledanija generacija ikada.“ Jedan recenzent je prorekao da će studiranje milenijalaca „dati novo značenje riječi prezaštićenost“. Isti recenzent je izrazio zabrinutost da bi milenijalci „mogli biti zavedeni od strane demagoga, ili tehnologijom koja se koristi na orvelovski način“. Čini se da je moralna propast 2010-ih napisana unaprijed, i prije nego što su se pojavile činjenice koje se mogu pogrešno shvatiti.
Ustanak milenijalaca je samo jedan dio mnogo veće teorije koju su razvili Strauss i Howe o generacijskom toku. Kao što je rekao Howe u C-SPAN intervjuu: „Svaka generacija pripada jednom od četiri vrste životnog ciklusa koja se ponavlja istim redoslijedom tokom vremena“. Postoje generacije proroka, nakon kojih dolaze nomadi, heroji, te umjetnici. Generacija vojnika, koju su zvali „najveća generacija“ se, očigledno, sastoji iz junaka; takozvana tiha generacija su umjetnici; bebi-bum generacija su proroci; Gen X smatraju grupom izgubljenih nomada; a milenijalcima je suđeno da budu heroji, kao što su bili njihovi preci iz ratne ere. U knjizi štampanoj 1991. godine, Istorija američke budućnosti, ovi autori su uredno podijelili istoriju zemlje u 18 generacija, pa su čak i predvidjeli američku narav do 2069. godine.
Uprkos skepticizmu prema ovom fatalističkom pogledu na istoriju, razmišljanja Straussa i Howa o raznim generacijama, a posebno o milenijalcima, izvršila su neopravdano veliki uticaj. U toku promovisanja knjige Generacije, Strauss se hvalio da „Al Gor šalje ovu knjigu svakom članu Kongresa, toliko vjeruje u nju“, a list Washington Post je izrazio divljenje prema knjizi. Autori su iznijeli svoju teoriju u članku od osamnaest strana u The Atlantic časopisu, da bi se njihove ideje reciklirale kao beskrajne milenijumske kolumne o budućnosti mladih.
Vjerovatno najuticajniji promoter ovih ideja bio je David Brooks. On se pozivao na rad Straussa i Howa u svojoj naučnoj raspravi o mladima u eseju iz 2001. godine Organizacijsko dijete. Brooksova kritika u The New York Times listu tvrdi da je veliki broj uticajnih novinara prihvatio Ustanak milenijalaca. On je odbacio teoriju o ciklusima kao lažnoj istoriji, ali mu se svidjelo što je izražena sumnja u mlade ljude: „Ako preskočite generacijsko trućkanje,“ Brooks je zaključio, “knjiga baca svjetlo na promjene koje se stvarno odvijaju.” Mit o optimističnom, ali preosjetljivom milenijalcu koji je opsjednut dijeljenjem zaživio je mnogo prije no što je ovaj naraštaj stupio na generacijsku pozornicu.
Strauss i Howe su širili svoje ideje ne samo putem medija, već i putem velikih korporacija. Godine 1999. su osnovali LifeCourse Associates, kompaniju koja savjetuje korporacije kako da razumiju narav različitih generacija i da im prilagode svoje proizvode. Kao što je Strauss objasnio u Bilješkama za knjigu, oni su oduvijek imali namjeru da koriste svoju teoriju kao marketinški alat. Nadao se da će trgovci pročitati „poglavlje u knjizi koje će sigurno biti najkontroverznije za istoričare“ — dio koji je je imao svrhu da predvidi ukus nove generacije potrošača.
Nakon što je Strauss umro 2007. godine, Howe je nastavio da vodi LifeCourse Associates sa tri zaposlena lica, držeći oko 60 govora godišnje, izvijestila je Hronika za visoko obrazovanje 2009. godine. Među njegovim klijentima su i velike medijske kuće (CNN, Hearst), univerziteti, američka vojska, pa i firme kao što su Ford i PepsiCo. U aprilu 2015. godine, LifeCourse Associates je pripremio izvještaj za Kongresni institut o tome kako da se Republikanska stranka najbolje poveže sa milenijumskim biračima, koje su još uvijek zvali „posebnim,“ „zaštićenim,“ „timski orijentisanim“ i „samouvjerenim.“ U opštem poslovanju kao i u javnim službama, duboko smo poneseni razumevanjem današnjih mladih ljudi koje je formulisano i prije nego što su odrasli.
Završni dio Strauss i Howe proročastva objašnjava zašto smo toliko prihvatili ideju da milenijalci aktivno „ubijaju“ industriju. Autori Ustanak milenijalaca su bili ono što bi se moglo nazvati autoprezirućim bebi-bumerima. Imali su nadu u novu generaciju koja bi spasila društvo ekscesa koja je načinila njihova. Strauss je bio u raskoraku sa svojim vršnjacima, poražen njihovim stavovima. Posvedočio je nerede i štrajkove na Harvardu šezdesetih godina: „Iako nijesam sudjelovao, vidio sam zbivanja i to me je rastužilo,“ rekao je, „bio sam svjestan šta su moji vršnjaci radili u cilju napada na institucije svojih starijih”. Howe se složio sa razočaranjem svog koautora:
“Tokom sedamdesetih godina, kada su svi očekivali da će bebi-bumeri postati velika nova politička snaga u američkoj politici, oni su umjesto toga ušli u političku remisiju. Do 1980. godine su postali japiji, a skoncentrisali su se na određeni kulturni perfekcionizam. Umjesto da se uključe u politiku, oni su se distancirali od institucionalnog života, od stvaranje porodica, od stalnih radnih mjesta.“
Oba autora imaju nadu u budućnost. „Današnji slatki milenijumski mališani“, pisali su sentimentalno u izdanju Američki demografski podaci iz 1991. godine, „mogli bi da postanu slijedeći veliki kadar građanskih izvršitelja i graditelja.“ U članku USA Today iz 1992. godine pod naslovom Ko će spasiti svijet? Howe je izjavio: „Bebi-bumeri ne mogu da postignu da sve radi. Za to moraju da angažuju milenijalce.“
Strauss i Howe su čak i odabrali naziv „milenijalci“ umjesto alternativa kao što su „Generation.com“ i „Echo boom,“ da bi istakli novinu koncepta. Ako ne učestvujemo na tržištu nekretnina ili udovoljimo nagonu bebi-bum generacije da se uspjeh mjeri ganc novim automobilom, kupljenim na kredit, to mora biti zato što stvaramo novi put koji nas vodi daleko od svijeta naših roditelja.
A šta manje samokritični bebi-bumeri misle o nama? Oni ne mogu da podnesu ideju da suštinski ne mijenjamo stvari kao što su oni učinili. Ne mogu da shvate da se ponekad promjena odvija iz drugih razloga osim kulturne pobune. Brooks se žalio u Organizacijskom djetetu da su „najsofisticiraniji ljudi u prethodnim generacijama“– što pretpostavljam da podrazumijeva njegovu generaciju – „formirani borbom da se oslobode nečega. Najsofisticiraniji ljudi u ovoj generaciji nijesu u takvoj situaciji”.
Naravno, mladi ljudi su se oslobodili mnogo čega u toku petnaest godina otkada je Brooks napisao gorepomenuto, ne samo u spremnosti da sagledaju politiku Demokratske stranke kao politiku koja odgovara njihovom iskustvu. Kao što je podrška Bernie Sandersu pokazala u ovom izbornom ciklusu, mladi ljudi žele obračun sa nesigurnošću i nejednakošću. Mit da nezaposleni i loše situirani mladi ljudi radosno učestvuju u projektu kreativne destrukcije lažno predstavlja našu ekonomsku stvarnost. Ali samo ako se na kraju oslobodimo salveta, kuća i seksa daćemo bebi-bumer generaciji nešto na šta će biti ponosni.
Laura Marsh
Izvor: New Republic
Preveo Brano Đurišić/Proletter