A film “Petar i Pavle”, u stvari, samo posredno govori o tragično stradalim dječacima. Glavna tema ovog sjajnog filma je jedan plemenit čovjek koji je uradio upravo ono čemu sam se ja godinama nadao: podigao spomen-ploču dvojici dječaka. I to ne na mjestu gdje su ukopani, nego u njegovom komšiluku, na ulazu u staro pravoslavno groblje u Donjem Selu, nadomak Konjica. Groblju o kome se, koliko se iz filma dâ zaključiti, uglavnom sâm brine. Kosi travu, čisti smeće, obnavlja kapiju… I kraj nje je, rekoh, postavio spomen-ploču Petru i Pavlu Golubović.
Piše: Goran Sarić
(Na marginama dokumentarnog fima “Petar i Pavle” Alena Drljevića)
Pred spavanje obično još jednom pregledam elektronsku poštu i “prošvrljam” po Mreži. Nisam od onih koji po vascijeli dan “vise” na fejsu, ali se i tamo katkad nađe štogod interesantno.
Tako je bilo i prije dvije-tri večeri, kad mi se pogled zaustavio na postu jednog bivšeg sugrađanina, punom “zapjenjenih” komentara. Mora da se u zavičaju nešto gadno “zakuhalo”, opet. Spominju se znani ljudi, padaju teške riječi i diskvalifikacije. Najvažnije, barem meni, što se u centru pažnje nalazi u ratu tragično stradala porodica Golubović: otac Đuro, majka Vlasta i dvojica njihovih dječaka, Petar i Pavle. Đuro i Vlasta su bili moje kolege iz škole u kojoj smo svo troje radili, a koja je do završetka rata nosila ime Srednjoškolskolski centar “Bratstvo-jedinstvo”. Sve njih, znači cijelu porodicu, su 2. jula 1992. godine negdje iza ponoći iz stana izvukla šestorica pripadnika specijalne policije MUP-a Konjic. Odveli ih do punkta Armije BiH izvan Grada i malo dalje streljali. Petru je tada je bilo sedam, a Pavlu pet godina. Stariji je nekim čudom čak uspio preživjeti prvo streljanje, dotrčao do spomenutog punkta, ali su ga “časni” vojnici opet predali zločincima. Sirotom dječaku drugi put nije bilo spasa. Monstrumi su mu iznova presudili, opet po kratkom postupku.
Sve je ovo odavno poznato. O zvjerskom ubistvu porodice Golubović i njegovom strašnom efektu na cijeli grad i sve njegove poštene žitelje – posebno Srbe i Hrvate koji su u ratu ostali u Gradu – sam i sâm u više navrata pisao, između ostalog i u antiratnom dnevniku “Lijepo gore klasici marksizma”. Znana je i činjenica da je suđenje bilo dugo i traljavo. Na koncu je prvooptuženi Miralem Macić – ime mu se ne spominjalo – osuđen na dvanaest godina robije.
Pravda jeste spora, ali je katkad doista dostižna: zločinac je 2012. umro prirodnom smrću, iza rešetaka.
*
Ovdje moram reći da sam i sâm bio mali “šaraf” u cijeloj toj strašnoj priči. Moja uloga je, doduše, bila malena, ali veoma nezahvalna. Kao tadašnji član Crvenog krsta opštine Konjic sam, naime, na sebe preuzeo ulogu da putem onovremenih poruka CK Đurinim roditeljima javim tu strašnu vijest.
To je sigurno bila najteža odluka koju sam morao donijeti za te nepune dvije, koliko sam proveo u ratu. Noćima nisam spavao, a onda sam nekako “prelomio”: uzeo papir i olovku, predstavio se ko sam i šta sam, i nekako iz sebe izbacio strašnu vijest.
(Neposredno nakon što sam izašao iz ratnog Konjica, majka mi je javila da me je tražio UNPROFOR. Roditelji pokojnog Đure htjeli da provjere tačnost te, normalnom ljudskom umu nepojmljive, tragedije.)
*
Svaki put kad sam se, docnijih godina, vraćao u zavičaj, raspitivao sam se je li na pravoslavnom groblju – ili možda na mjestu zločina! – podignut neki spomenik, barem spomen-ploča mojim kolegama i njihovoj djeci. To bi, i sad sam uvjeren, pozitivno odjeknulo među svima onima koji su, iz raznih razloga, devedesetih napustili lijepi grad na Neretvi. Tim simboličnim činom gradske vlasti bi dokazale da je Konjic doista otvoreni grad, epitet kojim se diči kao, koliko ja znam, prvi u Bosni i Hercegovini.
Odgovor je svaki put bio negativan. Imena porodice Golubović, koliko ja znam, nema čak ni na velikoj spomen-ploči civilnim žrtvama rata na platou ispred robne kuće u Konjicu. Ako je to tačno, to mi je, malo je reći – skandalozno.
*
Sve mi ove stvari prolaze kroz glavu dok, ponukan “galamom” na fejsu, na Federalnoj TV, gledam dokumentarac režisera Alena Drljevića “Petar i Pavle”. Film je nedavno prikazan u okviru emisije “Dokumentarni četvrtak”. Oko njega se, dakle, na ovom nesretnom “vašaru taštine” lome koplja.
Lijepa, duboko emotivna priča. Sve jasno. I šta je tu, pitam se, sporno? Zločin učinjen, počinioci poznati i (kako-tako) procesuirani, kolovođa zauvijek skončao u zatvorskoj ćeliji…
Pa ipak se, opet i opet, ponavlja stara priča. U glavama mnogih još traje vojna. Loši ljudi galame i pjene, apotekarskom vagom mjereći “svoje” i “tuđe” gabarite zločinâ. Kao da se ijedan život dâ kantarom izmjeriti! I kao da Drljević, snimajući film o zločinu, napada cijeli jedan grad, i narod?
A film “Petar i Pavle”, u stvari, samo posredno govori o tragično stradalim dječacima. Glavna tema ovog sjajnog filma je jedan plemenit čovjek koji je uradio upravo ono čemu sam se ja godinama nadao: podigao spomen-ploču dvojici dječaka. I to ne na mjestu gdje su ukopani, nego u njegovom komšiluku, na ulazu u staro pravoslavno groblje u Donjem Selu, nadomak Konjica. Groblju o kome se, koliko se iz filma dâ zaključiti, uglavnom sâm brine. Kosi travu, čisti smeće, obnavlja kapiju… I kraj nje je, rekoh, postavio spomen-ploču Petru i Pavlu Golubović.
Ta ljudina se zove Anis Kosovac. Sin po dobru poznatog konjičkog pedagoga, pokojnog Avde Kosovca. Evo kako ovaj skromni čovjek objašnjava šta ga je navelo na to da se počne brinuti o pravoslavnom groblju i postavi spomenuto obilježje:
“Bili su mi komšije, pa kad neće Opština, sramota je da neko to ne postavi. Dvoje djece – pet i sedam godina, neko ubije i onda svi šute. Šuti režim za čije vladavine su djeca ubijena. Taj režim i sad vlada. […] Prestrašno je kad neko ubije djecu. Kako nije strašno da ti dođe neko navečer, izvede te i ubije dvoje djece. U tvom gradu ubijeno dvoje djece. Strahota jedna”.
I šta tu, u ovoj priči i sjajnom Adisovom gestu može zasmetati normalnom čovjeku? Izjednačavanje krivice? Ma dajte, molim vas!
Kantari, gospodo moja šovenska, opet kantari. Ovi što se bune – a ima ih, na žalost, na svim stranama – kao da u grudima, umjesto pumpe koja život znači imaju kocku leda. Ili, pak, onu jebenu vagu, po kojoj mjere zločine, u vječnom paničnom strahu da će “naš” ispasti veći od “njihovog”.
Ovdje naprosto ne mogu da ne vrisnem: a koji vas, glupani nijedni, Đavo/ Lucifer/Šejtan tjera da na svoja pleća preuzimate tuđe zločine? Dokle to prokleto “Mi” umjesto jednostavnog, dražeg i važnijeg – “Ja”?
No, srećom, nije sve tako crno. Anis kaže da je u Konjicu i van njega, i pismeno i usmeno primio hrpu čestitanja. Ovako to prenosi Dojče Vele:
“Reakcije na spomen ploču, kako kaže, većinom su pozitivne, pa mu komentari poput ‘svaka čast’ svakodnevno dolaze iz samog Konjica, ali i Vlasenice, Trebinja, kao i Toronta, New Yorka, Sidneya. ‘Kapa do poda prijatelju. Nazvala bih te, ali evo plačem. Noćas sam sanjala… da su neka dobra, stara vremena’, stoji u jednoj od poruka – reakcija na nedavno postavljanje spomen ploče ubijenim dječacima.”
U filmu “Petar i Pavle” uz Anisa govore i Luka Ivanišević, jedan od osnivača Aktiva srpskog naroda u Konjicu i Mirsad Ćukle, novinar i član udruženja Volonteri i prijatelji konjičke regije, čiji članovi svake godine odlaze da polože cvijeće i popale svijeće na grob porodice Golubović. Zovu oni i druge građane Konjica da im se pridruže, ali je odziv, za sada, veoma slab. Plaše se, valjda, ljudi. Jer, šoveni na (a)socijalnim mrežama napadaju čak i ovu dvojicu časnih ljudi koji sa gnušanjem govore o davnom zločinu i potrebi da se raščiste mrlje iz ratova devedesetih.
A “režim” koji spominje dobri Anis? Opština k’o (svaka naša) opština. Ona bi da živi u idealnom svijetu. Sve što valja, to smo “mi”, a sve što joj ne odgovara, da naprosto gurne pod tepih.
Da tamo dovijeka tru(h)ne.
Foto: DW
