Sjećate li se pisama čitalaca? Ne ovih modernih, poslatih mejlom ili preko društvenih mreža, nego onih „pravih“, papirnih, u koverti što ih donosi poštar.
Autor: Impuls
Nedavno sam dobila baš jedno takvo pismo i to od - ratnog zločinca. Izvinjavam se na rječniku, ali ne mogu naći tačniji izraz za osobu koja je pravosnažno osuđena za ratne zločine.
Elem, dotični je osuđen, odležao je kaznu, vratio se međ' slobodne ljude, otvorio fejsbuk-nalog, surfa internetom i čita. Pročitao je i jedan moj tekst, nije mu se svidio, ima čovjek primjedbe. Raspitao se gdje radim, gdje živim, pa presavio tabak, napisao pismo, spakovao ga, adresirao i poslao.
Spočitava mi da ne znam da čitam sudske presude. Zeznuo se. Prilično sam vješta u tom poslu. Pokušao je i da me prevaspita. Nemoj, veli, živa bila, da ideš putem kojim su zabasali Nataša Kandić ili Miljan Kovač. K'o biva, ima za mene još nade da se vratim u stado i postanem čestita patriotkinja, pardon patriota, jer u njihovom srpskom jeziku nema ozbiljnih imenica u ženskom rodu. I tu se zeznuo. Ja sam izgubljen slučaj, kad je u pitanju takva vrsta patriotizma.
Neću spominjati ime mog čitaoca, koji mi je pisao. Iz više razloga, a najbitniji je taj što njegovo ime nije bitno. Nije to jedan od onih slavnih ratnih zločinaca, koje dočekuju fanfarama i slave kao velike „patriote“ i o kojima tamburaju takozvani mejnstrim mediji. On je jedan sasvim običan, anonimni ratni zločinac. I iz njegovog pisma provejava da ga to boli, nije mu pravo što se njegov patrotizam ne cijeni. On, naravno, smatra, da nije zločinac nego patriota. Dobro, osuđen je, odrapio je to što se moralo i sad smo, valjda, kvit. Odležao je svoje, sad je slobodan građanin. I naravno, patriota. I ima pravo da iznosi svoje stavove. I da piše pisma.
Zašto sve ovo pišem? Potreslo me to pismo? Ne baš. Više me iznenadilo i navelo na razmišljanje.
Od rata je prošlo 25 godina, a skoro isto toliko od prvih presuda za ratne zločine, izrečenih pred Haškim tribunalom i Sudom BiH. Računica je jasna: mnogi od osuđenih su već odslužili, u pravilu, dvije trećine dosuđene kazne i sada su na slobodi. Neki od njih, oni koji su i u ratu bili glavne čivije, dočekani su pompezno, kao heroji. Neki su došli tiho i uvukli se, zahvaljujući ratnim vezama, u svijet biznisa. Eto, jedan je zamjenik direktora fabrike oružja, trguje sa Saudijskom Arabijom i Namibijom i s vremena na vrijeme se slika za medije u društvu s političarima na vlasti. A većina njih tavori na margini, bez posla, bez mjesta u društvu, bez perspektive. Da li su oni, tokom zatvorskih dana, prošli kroz proces suočavanja sa samima sobom? Ili su ogorčeni, ubijeđeni da im je učinjena nepravda, jer su služili svom narodu i domovini i izvršavali naređenja, čak i u zatvoru ležali zbog toga, a evo šta su dočekali? I do čega takvo ogorčenje može da dovede? Je li to rezervoar za neke nove društvene traume? Ne znam odgovor. Niko ne zna. Niko se ne bavi time.
Oni su, dakle, među nama. Možda se na ulici sreću s porodicama svojih žrtava ili s preživjelima... I šta ćemo sad?
Što bi se reklo, ovih dana popularnim epidemiološkim rječnikom, virus je u zajednici. A o lijekovima i vakcinama niko ni ne razmišlja.
