Nije baš da je ministar po glavi stanovnika, ali ih je daleko najviše na ovozemaljskoj kapi.
Komplikovano društveno uređenje kakvo ima BiH iznjedrilo je najbrojniju i najskuplju administraciju koja umjesto da postaje bolja i efikasnija svake godine postaje i brojnija i neefikasnija. Ne prođe ni dan a da se ne obeća Evropskim zvaničnicima kako će se raditi na njenoj reformi, a nova zapošljavanja ne prestaju. Tri predsjednika, dvije entitetske vlade, deset kantonalnih, distrikt Brčko, pa gradovi i opštine, izmišljene i neučinkovite agencije na svim nivoima, uredi za sve i svašta, savjetnici za sve premijere i ministre njih preko 200 (od kojih i onaj stručnjak za upaljače – savjetnik federalnog premijera, usput pomalo i osuđivan), šefovi kabineta, vozači, sekretarice, rukovodeći državni službenici u liku zamjenika i pomoćnika, pa onda šefovi odsjeka, državni službenici i namještenici, pa oko 600 parlamentaraca i tako u nedogled. Toliko silnu administraciju, i pored činjenice da ih je na desetine hiljada, do sada niko nije uspio tačno izmjeriti niti prebrojati. Barata se različitim podacima, neusaglašenim i kad su u pitanju odgovori prema Evropi. Pokušali su ovi iz Istinomjera doći do podatka koliko ova birokratija košta privredu i građanina. Pri tom su zabilježili da se samo u jednoj sekundi troši jedna najniža penzija, ili pola miliona evra po satu. To godišnje iznosi trinaest milijardi maraka, i to devet kroz budžete, a još četiri kroz vanbudžetske fondove. Kažu da se, ako ih iko i može sabrati i izbrojati, dolazi do zastrašujuće cifre od 180.000 zaposlenih u javnom sektoru. Kad sve to, koliko je uopšte moguće, pokušate rasčlaniti dolazite do, u najmanju ruku, opet zabrinjavajućih podataka. Na budžetu BiH registrovano je oko 22.000 ljudi koji primaju platu. Najveći broj su svakako vojnici, policajci, zaposleni u oko 80 različitih agencija, vladini i nevladini činovnici i nigdje zabilježeni oni koji rade po ugovoru o djelu, a ne postoji niti jedno ministarstvo bez desetak takvih, pa sve to pomnoži sa 200 i dobiješ zaposlene u „Energoinvestu“ koga su odavno sahranili, isto kao i „Soko“, „Šipad“ i sve one koji su bili u svjetskom vrhu najboljih. A kad se spustite na entitetski nivo dobijete preko 7.000 zaposlenih u Federaciji i to bez dva kantona onog Zapadno-hercegovačkog i Posavskog, jer kažu za njih ne postoje podaci (izvan su sistema, pa ih nema ko sabrati). Slijedi i onih preko 5.500 u Republici Srpskoj i tako u nedogled. Kako će svakog normalnog čovjeka, od ovih podataka, zaboljeti glava interesantno je još napomenuti da je u protekloj godini državnu službu u Federaciji BiH napustilo njih 158, od kojih 77 penzionisani, a 81 iz ostalih razloga. Interesantno, dok kod privatnika svaki dan pljušte otkazi ovdje nema niti jednog. Biće da su ili savršeni, gdje niko i nikad ne griješi, ili su zbog familijarne, političke i svake druge povezanosti jednostavno nedodirljivi. Ovome treba dodati da oko 40% državnih uposlenika svoj posao obavlja izuzetno stručno i kvalitetno, da na njima počiva sve ono što zovemo učinkovitom državnom administracijom, ali su takvi u sjenci onih rukovodećih jer je na svako 7 uposlenih jedan rukovodilac. Zbog toga nimalo ne čudi da se prosječno na jedno radno mjesto u državnoj administraciji javi skoro 160 kandidata, no to je posebna priča koju bi, a nikad neće, mogli ispričati samo oni iz vladajućih struktura. Nije baš da je ministar po glavi stanovnika, ali ih je daleko najviše na ovozemaljskoj kapi.
Ne daj se, administracijo!
Nije da nisu neki od rukovodećih pokušali da stvari dovedu u red. Pokušavali su neki opštinski načelnici, pa i neki od ministara, ali je izostao krajnji rezultat. Slično je i u našem okruženju. Na čelo Podgorice stigao je mlad, na stranim univerzitetima školovan i učen čovjek, Ivan Vuković. Sagledao i analizirao administrativni aparat pa zaključio da je stanje neodrživo i da se mora popravljati. Uputio pismo svim administrativcima, nabrojao grijehe direktora i šefova, naglasio službena putovanja i povišice, odsustvo s posla i na kraju zaprijetio da će ostajati bez plate, a onda i bez funkcije. Kažu da su sada Podgorički kafići manje posjećeni od onih mlađih službenika, a stariji da su prestali peći ovojesensku rakiju kod svojih kuća i prijatelja. Najveće iznenađenje bi bilo da u svojoj nakani uspije ovaj ambiciozni gradonačelnik. Administracija se privremeno primiri i pritaji, pa onda sve po starom. U svim vladajućim partijama znaju da je administracija glavna glasačka mašinerija, da je službenik temelj partije i da sa tetićima i strinama donosi sigurne glasove i novi četverogodišnji mandat. Zato je glavno pitanje, a šta će reći ovi u centrali kad se ozbiljno uzjoguni ova mašinerija. Odolijevaju i ovi u Crnoj Gori i Briselu i reformskim agendama. A tek u BiH kad sve to pomnožite sa tri. Troglava bh. aždaja guta sve one koji pokušaju mijenjati stanje pa dolazio ga, ili ne dolazio Han ili drugi visoki i niski evropejci.
Birokratska ravnodnevnica po glavi novorođenčeta
Od milion primjera, izdvojiću onaj o kom je nedavno pisala Al Jazeera. Da biste u kantonu Sarajevo ostvarili pravo na naknadu nakon poroda u iznosu od 12,5 eura potrebno je, između ostalog, da dokažete da novorođena beba ne posjeduje motorno vozilo. Prvo morate napisati i potom ovjeriti izjavu o tome, a onda od Ministarstva policije pribaviti papire i uvjerenja za sve članove domaćinstva, uključujući i novorođeno dijete, kao i svu ostalu djecu. To je samo jedna od stavki u dugačkom spisku dokumenata. Ako udovolje zahtjevu, slijedi otvaranje računa kod banke, za šta će vam i oni uzeti svoj dio kolača. Na kraju, pored svih muka, naš čovjek će zadovoljno reći: „Bolje je i tako, nego nikako kao u Unsko-sanskom kantonu“.
Vječita birokratija
U tzv. istočnom lageru zvali su ih apartčici što je izvorni izraz iz ruskog jezika. Danas je to pogrdan izraz za partijske i državne službenike. Zato su kapitalizam i moderna demokratija odavno izmislili novi savremeni birokratski rječnik poput državnog službenika, ili za one manje rangirane, namještenik. Kako god okreneš mijenjaju se sistemi i šefovi, jedino što ostaje jeste prebogata i prekobrojna administracija. Najduža je i trajna njihova vladavina. Administracija samo ponekad izgubi bitku, ali uvijek dobije rat. Možda da je koji Vuković iz Podgorice više – da bi mogli i zaratiti protiv birokratije i apartčika. No, za nas je Podgorica i Vuković daleko koliko i Evropska unija.
