foto: radiosrebrenik.ba
…pruga gradi nas, geslo je graditelja pruge Brčko – Banovići, čija 75. godišnjica prođe skoro nezapaženo, jer je nekima neželjen dokaz onoga što je danas nemoguće
Prekjuče se navršilo 75 godina od izgradnje 92 km pruge Brčko – Banovići, prve u ratom razrušenoj Jugoslaviji, koju su graditelji, mahom omladina, završili 22 dana prije roka, od 1. maja do 7. novembra 1946. godine. Pruga je bila presudna za obnovu zemlje, za povezivanje njenih dijelova, za saobraćajni, privredni i razvojni bijeg Bosne i Hercegovine iz zaostalosti… Povrh svega, gradnja pruge je bila dokaz izvodivosti podviga: bez mehanizacije i opreme, golim rukama i običnim alatkama, 62.268 naših i 2.200 omladinaca-dobrovoljaca iz inostranstva, uz nestvaran elan i epski zanos, postigli su ono što danas izgleda nemoguće.
Svečani voz
Da li baš zato ili iz nekog drugog razloga, a pogotovo zbog naše tekuće zadeveranosti ozbiljnijim, težim i neizvjesnijim problemima, 75. godišnjica pruge Brčko – Banovići je protekla gotovo nezapaženo: izložba o izgradnji pruge tuzlanskog Muzeja istočne Bosne u Banovićima i Brčkom i prigodna akademija u Radničkom domu u Banovićima. Nekako ispotiha, da se vidi da nije iščilila upornost onih koji ne odustaju od poštovanja prošlosti i njenih vrijednosti, antifašističkih organizacija Tuzlanskog kantona i opštine Banovići, opštinske uprave tog grada i podrške Vlade TK-a. Za razliku od obilježavanja 70. godišnjice, prije pet godina – kada se desio svečani voz od Banovića do Brčkog, sa više stotina učesnika, među kojima i oko stotinu akcijaša – koronauslovi života i rada su sada nalagali mnogo skromnije i opreznije aktivnosti. Što je dobro došlo kao alibi za ignorisanje ove godišnjice i u lokalnim, a kamoli ostalim medijima, s časnim izuzetkom nekoliko njih.
A nije da se u priči, bar najsažetijoj, o “slučaju” izgradnje pruge Brčko – Banovići, nema šta reći i 75 godina kasnije. I, naročito, da se iz nje nema štošta korisnog naučiti. Ako se ustranu tisnu političko-ideološke i prateće zablude, koje su na lokalnom i višem državnom nivou očit motiv za ružnu i beskorisnu, naglašeno potcjenjivačku politizaciju ove teme, onda je 92 km pruge, izgrađene za šest mjeseci i sedam dana, dovoljno za ponos i poštovanje onog vremena i ove akcije. Taj stav se temelji na nepobitnim faktima, nipošto na emocijama ili površnim i politikom onečišćenim impresijama: na podatku da je, od donošenja odluke o izgradnji pruge do prve krampe 1. maja 1946. u Brčkom, prošlo manje do mjesec i po, tokom kojih je – za samo 18 dana – grupa inžinjera i geometara pješke od Brčkog do Banovića, preko livada i polja, brda i dolina, utvrdila trasu pruge, bez imovinskopravnih sporova, tendera, lotova i sličnih mućki, koje danas poznajemo; na podatku da se za akciju prijavilo 120.000 mladih ljudi, pa je Odbor za izgradnju, umjesto prvobitno planirane 24.000 akcijaša, odlučio da ih bude 62.000, uz mlade iz 20 zemalja svijeta; da je duž pruge izgrađeno 177 objekata, tri tunela, 13 staničnih zgrada, 13 magacina, 31 stambena zgrada sa 64 stana, 96 ekonomskih zgrada, 34 bunara, 29 skretničarskih kućica…
Potkraj izgradnje pruge, u drugoj polovini septembra, graditelje je obišao maršal Tito. Održao je narodne skupove u Rapatnici (danas Srebrenik) i u Banovićima. Pješke je Tito prošao kroz 800 metara dug tunel Majevica. I digao elan graditeljima, kazavši ono što se uklapalo u akcijaško geslo “Mi gradimo prugu, pruga gradi nas!” – da se, istovremeno s izgradnjom pruge, grade novi ljudi. Takvi novi ljudi su, na najvećem broju od ukupno 234 dionice pruge, na kojima je u tri smjene radilo 220 brigada, najčešće skraćivali zadate rokove i radili više i bolje od očekivanog. Do finiša i 22 dana prije roka – 29. novembra, Dana Republike – 7. novembra iz Banovića, s lokomotivom koju je vozio Murat Ćerimagić, poslali prvih 12 vagona uglja za Beograd.
Ponos
Mnogo toga korisnog, vrijednog i poučnog – analfabetskih tečajeva i više oko 4.000 brigadira koji su se s akcije vratili opismenjeni, više stotina onih koji su završili zanate, redovnih kulturno-umjetničkih priredbi, prijateljstva među akcijašima – ostalo je i u zapisima, a još više u sjećanjima. Nema tačnih podataka, ali i u Tuzli, tuzlanskom kraju, u BiH, Srbiji i Hrvatskoj, prema nekim od njih, i danas ima živih graditelja. Prije pet godina, mnogi od njih su uveličali 70. godišnjicu pruge. Pruge kojom se ponose, pruge od koje se mnogo toga može naučiti, ali, izgleda, i pruge koja je nekima neželjen dokaz za ono čega danas nema, niti može biti, pa, djelujući nemoguće, izgleda još veća i značajnija.
O čemu je pisao Miroslav Krleža, nakon boravka na trasi u Kiseljaku kod Tuzle: “…Kod Kiseljaka, borba s blatom. Blato boje glinene, svijetlo-žućkaste, razliveno, masno, panonsko blato, koje je progutalo stoljeća i civilizacije, sa Dučeom i Firerom i mnogima, kojima se danas ni imena više ne zna… Kiseljak sa svojim tunelskim slavolukom, sa svojom betonskom potkovom, karbitnim lampama i skelama, sa pokretom mase bosonogih dječaka i djevojčica, dostojan je monumentalne poeme na platnu… Nije ovo prva pruga na svijetu, sigurno. Ali je prva koju su izgradila djeca i poklonila je Titu.”
Autor: Zlatko Dukić – Oslobođenje