Četvrtak, 26 Decembra, 2024

Mi, gledaoci rata

Bombardovanje Gaze/Foto: AP

Sa ratišta na ratište, sa peticije na peticiju, čovječanstvo je nemoćno da aktivira svoju savjest

 Piše: Brano Mandić

Bez prenosa slike ne bi bilo moguće vidjeti rat. Zato su mediji ključni segment prenosa ratne poruke. Vojni doboš je ratni medij, kao što je i vojna muzika. Zvučni ritam kojim vojska nadire, njena spoljašnjost, kao i ratna fotografija, temelji su tehnike osvajanja dvadesetog vijeka.

Medijska prezentacija zločina znači njegovo novo bitisanje u slikovnom prostoru. Slika se uzima kao simbolički prikaz, informativna zdjela u koju ćemo sipati svoje ideološke otrove. Naciljani da riješimo problem rata, mi, gledaoci, rat zapravo konzumiramo u slikama, učestvujemo u njegovom dejstvu svodeći ga na medijski prenos. Bilo je tako sa Ukrajinom, sad je tako sa Gazom.

Ne govorim ovdje o nekakavim amoralnim voajerima koji uživaju u tuđoj nesreći. Medijska slika razaranja u produženom dejstvu prosto ne nudi mogućnost suštinskog učešća. Prvi alat kojeg se uhvatimo je društvena mreža, dakle aparat stvoren za proizvodnju i promet emocija. Otud silni lajkovi, tugići i pretjerana konfrontancija. Visok stepen brige, aktivizam na priču, jezički raspojas i moralna logoreja, sve same tekovine iz partera.

Šta drugo raditi nakon potresa koji u gledaocu izazove uplakani roditelj čija je ćerka mučena do smrti. Kako da doprinesem miru kad sam besplatno dobio da me u mekanoj fotelji iz koje osmatram Gazu pogodio video prikaz brisanja cijelog kvarta. Riječ je o emotivnom orkanu koji potresa svijet. Emocija je međutim medijski posredovana, paramedijski rasuta kroz logiku društvenih mreža. Bijes je oročen do ručka. Spoznaja je isheklana u preciznom hodu algoritma koji suze ne prepušta slučaju, već ih lako ukrsti sa humorom kakvog zoološkog vrta ili receptom za vegansku pastu. U kolopletu informacija, sa ratišta na ratište, sa peticije na peticiju, čovječanstvo je nemoćno da aktivira svoju savjest.

Nekad davno u praiskonu naših tajmlajna bili smo ljuti i šokirani napadom Putina na Ukrajinu, kao što smo sad šokirani i ljuti zbog terora na Bliskom istoku. Stvarnost ubistva, krvi i paleži deregulisana je u medijsku promociju slika. Nasuprot istinskoj spoznaji i iskustvu patnje, ekranizovane predstave nude virtualni niz svjetlosnih signala koje klasifikujemo u narative. Naš Bliski Istok sastoji se od dva prosta narativa, jedan je melodramski, drugi je epski. Na gledaocima je da zauzmu poziciju u skladu sa afinitetima. Ako vas više pogađa uplakani roditelj, ili vapaj otete žene, kliknite desno. Bliža vam je epska scena miniranja kvarta, brisanja stambene zgrade i istorijska obrada jednog pogroma? Onda ostanite na blogu koji daje aero prezentaciju, dronski prikaz raketnog dejsta i visoko čelo kakvog vojnog stratega u penziji.

Pitao sam se kao mladić kako moguće da su ljudi bili slijepi za holokaust? Može biti da su bili neobavješteni. Ali sad imamo obavještenja, zovemo ih notifikacije, možeš se kladiti da će svaka deblja bomba bačena na Gazu biti u realnom vremenu prenijeta u tvoj halogeni prostor ekrana i da ćeš je notirati kao daleku obavezu. Tuđa smrt je prilog tvom životu, rat je realnost na koju pristaješ. Savjest ti mora biti crna, što je možda jedini preostali dokaz da si čovjek.

Izvor: Normalizuj

Povezane vijesti

Loše vijesti o ljudskoj prirodi kroz deset otkrića iz psihologije

Foto: Slika umjetnika Georg Scholz-a iz 1921./ Wikipedia Postoji dugo proučavan fenomen poznat kao “asimetrija činitelj-promatrač”, koji djelomično opisuje našu sklonost da tuđa loša djela,...

Esad Bajtal: I kad ima uglja i kad nema rudari su ti koji plaćaju ceh

Foto: Akta Težak je to posao. Pretežak. Opak i surov. Ni crnjeg posla, ni gorčijeg hljeba od rudarskog. A životna nužda, tome uprkos, tjera da...

Popular Articles