Foto: Prometej.ba
Pod žrtvenim mentalitetom se više misli na karakteristike ličnosti koje mogu, ali i ne moraju biti povezane sa preživljenom traumom. Nekada se žrtveni mentalitet razvija kao odbrambeni mehanizam, a nekad se uči i preuzima iz okoline
Odavno želim napisati tekst o profilu osobe koji me istovremeno i iritira i fascinira, kako na ličnom tako i na profesionalnom nivou. Odgađala sam to jer mi se nije činilo u redu da zauzimam javni prostor tekstom o ličnom animozitetu, sve dok u jednom trenutku nisam osvijestila da se radilo o profilu žrtve. One koja se stalno nešto žali i uvijek joj je neko drugi kriv. A to je ipak tema od šireg značaja i tiče se svih nas, bilo da smo sami zaglavili u žrtveničkom obrascu bilo da su žrtve oko nas.
Validacija prije osude
Međutim, prije nego što krenem, smatram da moram napraviti jasnu razliku između stvarnih žrtava i žrtveničkog mentaliteta. Pogotovo kod nas i pogotovo u ovom mjesecu. Jer prečesto se ovaj pojam koristi u pežorativnom smislu i tamo gdje ne bi smio, što iz stvarne maliciozne namjere, a što iz nerazumijevanja njegovog pravog značenja. A treba imati razumijevanja i prema žrtveničkom mentalitetu ako je zasnovan na stvarnoj žrtvi. Mi smo zemlja u kojoj se posljednja tri desetljeća ne stvara atmosfera za neometan proces tugovanja i zacijeljenja. Patnja koju su žrtve preživjele ne validira se, nekad se čak i negira, što samo proizvodi dodatnu bol i održava ranu. U tom smislu nije bitno da li je od rata prošlo trideset ili sto godina, bol je i dalje stvarna kao da se desila jučer i ljudi imaju potpuno pravo da se osjećaju i ponašaju u skladu s njom. Zato treba imati saosjećanja za individualnu neobrađenu traumu, čak i kad se ona održava i produžava na izvanjski način. Ovdje prvenstveno mislim na politike koje manipulišu patnjom žrtava i tu patnju mitologiziraju i institucionaliziraju da bi održale nacionalni kolektivni identitet koji doprinosi njihovim interesima.
Žrtveni mentalitet
Pod žrtvenim mentalitetom se više misli na karakteristike ličnosti koje mogu, ali i ne moraju biti povezane sa preživljenom traumom. Nekada se žrtveni mentalitet razvija kao odbrambeni mehanizam, a nekad se uči i preuzima iz okoline. Ove osobe sebe prvenstveno doživljavaju kroz neku nepravdu koja im je nanesena i vjeruju da se ne mogu odmaknuti odatle. Svaku sljedeću situaciju koja im se desi i čijim ishodom ne budu zadovoljne, također čitaju kroz obrazac prve i nanovo utvrđuju status žrtve. Drugi su uvijek krivi, a oni nevini i ne mogu ništa uraditi po tom pitanju. Ovo rađa bazično uvjerenje da su bespomoćne i nisu u stanju preuzeti odgovornost za vlastiti život.
Od drugih zahtijevaju razumijevanje, validaciju patnje i saosjećanje, što se gleda kao sekundarna dobit. S vremenom se njihov identitet reducira na nepravdu koja ih je definisala i koju stalno prepričavaju i samo nadopunjavaju sljedećim nepravdama. Zato im je pažnja više usmjerena na negativne dijelove međuljudskih odnosa, ispunjeni su nepovjerenjem i vjeruju da im drugi ljudi žele zlo, čak i kada to nije slučaj. Međutim, svaki put kada se to desi, dobijaju potvrdu da su u pravu, dok se svaki lični neuspjeh tumači zavjerom drugih protiv njih. Dublje osjećaju bol i povrijeđenost te im zamjeranje vodi osvetničkom ponašanju koje se često potpuno moralno opravdava jer je kazna „zaslužena“.
U psihologiji se ovo, osim doživljaja traume, dovodi u vezu sa teorijom naučene bespomoćnosti i eksternim lokusom kontrole. Prva je teorija Martina Seligmana koja je već spominjana u ovoj rubrici, a podrazumijeva uvjerenje osobe da nije moguća nikakva promjena i odustajanje od ponašanja unaprijed. Zatvorenici tokom dugogodišnje robije izgube nadu da će ikada biti slobodni, i nakon što se to konačno desi, požele da se ponovo vrate u zatvor. Ljudi s eksternim lokusom kontrole vjeruju da nemaju kontrolu nad vlastitim životom i da su za njega odgovorni vanjski faktori: sreća, sudbina, drugi ljudi… pa se veoma rijetko odlučuju da promijene ponašanje. Nekada djeca dobijaju takvu poruku i tokom odgoja, ako ih npr. roditelji uče da život nije fer, da odlučuju „oni gore“ i da se ništa ne može promijeniti. Mislim da je ovo velikim dijelom slučaj i u našoj zemlji, za što također treba imati razumijevanja.
Uzvišenost ženske žrtve u patrijarhatu
Posebna kategorija žrtvenog mentaliteta se razvijala u kontekstu ženske rodne uloge unutar patrijarhata. I dan danas je udomaćena slika žene/majke koja se žrtvuje za druge, pogotovo za djecu i druge članove porodice. Starije generacije žena, a nažalost i neke mlađe, odgajane su u skladu s takvom ulogom – da se moraju brinuti za potrebe drugih, pri čemu njihove lične potrebe nisu bile bitne. Samožrtvovanje vlastitih želja i potreba se podrazumijevalo i smatralo se da spada u ženski identitet, zato što su ženine najveće želje i potrebe upravo to što radi jer ona i postoji da živi za druge. Takvu žensku matricu su prenosile uglavnom žene, odgajajući druge žene i ona je često i proizlazila iz uvjerenja da „drugačije ne može biti“. Međutim, unutar tog obrasca se nerijetko javljalo zamjeranje i tiha osvetoljubivost („kad je meni tako bilo, neka bude i tebi“) ili naučena bespomoćnost praćena nezadovoljstvom i pasivnom agresijom. Djeca su često od majki dobijala poruke: „Sve sam ti dala, a vidi kako mi vraćaš“, ili „Čime sam ja ovo zaslužila“, što je za cilj imalo razvijanje osjećaja krivice da bi se postiglo željeno ponašanje.
I danas žene često osjećaju krivicu zbog toga što nisu u stanju da zadovolje društvena očekivanja, tj. istovremeno zadovolje i svoje i tuđe potrebe. Jedan od najboljih filmova o ovoj temi je iz 1974., A Woman Under the Influence, u režiji Johna Cassavetesa i sa sjajnom Genom Rowlands. Pogledala sam ga tek nakon mnogih slavnijih i novijih filmskih ostvarenja koji se bave sličnim pitanjima i od tada ga stalno preporučujem.
Osim temom filmova, ovo postaje i temom psihoterapijskog rada, jer ukoliko se ne osvijesti veoma lako može dovesti do uloge žrtve i ponavljanja nametnutog obrasca, što za posljedicu ima probleme na ličnom planu.
Kako prestati biti žrtva?
Mnogi ljudi ne ostaju žrtve samo zato što ne znaju kako da prekinu obrazac, nego i zato što im status žrtve omogućava benefite i unutar njega se osjećaju poznato i sigurno. Ženama koje imaju status kraljica/majki to donosi identitet ugleda i poštovanje. Raskrstiti s tom pozicijom bi značilo i izgubiti povlaštenu ulogu. Međutim, ukoliko ženi ta uloga nije po mjeri i ne osjeća se sretno, jedino što ima smisla jeste da se odatle pomjeri – izađe iz zone komfora da bi narasla i stvorila sebi uslove za poboljšanje života, makar se drugima to ne dopalo.
Ostanak unutar žrtveničke uloge znači i stalno ponavljanje pitanja: Zašto meni?, i vraćanje u prošlost i repriziranje toga što nam se desilo. Ali to ni nema nekog smisla naprosto zato što odgovora nema, ili je odgovor onaj koji se većini ne sviđa: Zašto ne tebi? Naširoko je citirana misao Irvina Yaloma da „Kad-tad moramo odustati od nade u bolju prošlost”. Svoj drugi roman sam naslovila sa „Do boljeg jučer“ i u njemu sam predstavila lik koji nikako nije mogao da se pomiri sa onim što mu se desilo pa se vratio u prošlost s namjerom da je promijeni. Međutim, to je moguće samo u fikciji, u sadašnjosti nam jedino preostaje da odgovorimo na pitanje: Šta? Šta je to što osjećamo i šta možemo promijeniti povodom toga? Ne možemo mijenjati prošlost, ali možemo svoj odnos prema onom što nam se dogodilo. Nije lako i za to je potrebno vrijeme, ali je moguće.
Da bismo to uspjeli, i na individualnom i na kolektivnom planu, potrebno je da radimo na dva plana: da validiramo patnju i omogućimo njeno procesuiranje, te da uočimo mehanizme naučene bespomoćnosti i razvijamo aktivno ponašanje. Istina je da mnogi klijenti koji su razvili žrtveni mentalitet imaju i duboke rane, ali imaju i ukorijenjeno uvjerenje da se ništa ne može promijeniti. Zato je ključno da osoba osvijesti da je, osim što je povrijeđena, sama izabrala da ostane u toj ulozi. U kolektivnom smislu ovo bi značilo da validiramo rane koje smo doživjeli, ali osvijestimo da nas žrtvenički mentalitet neće voditi naprijed, nego će nas samo utvrditi u atmosferi međusobnog zamjeranja, mržnje, ogorčenja te nam produžiti patnju. Nije cilj negirati bol, nego se kroz njeno priznanje osnažiti i osloboditi prostor za aktivno sudjelovanje u vlastitom životu.
Piše: Emina Žuna, Prometej.ba