Foto: Monkey Business Images/Shutterstock.com
Odrasle osobe često relativiziraju posljedice nasilja i na žrtvu i na nasilnika ili nasilnicu i najčešće ih komentarišu riječima da je toga bilo uvijek i da će ga uvijek biti, te da se žrtva tako čeliči.
Razmjere međuvršnjačkog nasilja u BiH teško je procijeniti jer ni na jednom nivou vlasti ne postoje kompletni i jednoobrazni podaci o broju slučajeva sukoba vršnjaka ili napada jednih na druge. No, dostupne teorijske studije upozoravaju na to da nasilnici imaju šansu 1:4 da do svoje tridesete godine imaju kriminalni dosje ili da će jedno od petero djece koja su iskusila intenzivno zlostavljanje pokušati izvršiti samoubistvo, što predstavlja dugoročan problem za društvo.
Definicija
Značenje riječi nasilje čini se svima jasno, ali da li su neposlušnost, nedisciplina na času, konzumiranje alkohola i droga, laganje, krađe, vandalizam i slični oblici ponašanja nasilje ili samo vidovi antisocijalnih ponašanja? Gdje je granica između gurkanja u igri i nasilja? Kada šale na nečiji račun prestaju biti bezazlene i ulaze u tamnu zonu nasilja?
U literaturi iz psihologije postoji mnogo definicija nasilja i razlika između semantički bliskih termina kao što su zlostavljanje, agresivnost, antisocijalno ponašanje, konflikt, diskriminacija koja također može prerasti u ekstremno nasilje… Postoje i stavovi da je školovanje svojevrstan vid nasilja nad djetetom, pa Dragan Popadić u knjizi Nasilje u školama navodi nekoliko autora koji zagovaraju ovu tezu i citira psihijatra Svetozara Bojanina koji kaže: U njoj [školi] se brutalno sputava kritička misao i sprečava njen razvoj, u njoj se lakiraju činjenice i neguju idolatrije. Bojanin navodi i da se škola, uz policiju, pojavljuje kao garant održavanja jednoumlja kao nasilja nad mišlju i delovanjem.
Općeprihvaćena je definicija da je učenik zlostavljan ili viktimiziran onda kada je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima jednog učenika ili više njih (Olweus, 1998), ili ona Farringtonova (1993; prema Baldry, 2003) koji nasilje definira kao svaki oblik opetovanoga fizičkog ili psihološkog ponašanja moćnijeg i snažnijeg učenika (ili grupe) prema drugome koji se doživljava slabijim. Da bi se razlikovao normalan sukob među vršnjacima od nasilja među djecom, moraju biti prisutna tri elementa: negativni postupci prema drugome koji se čine namjerno, da bismo nekoga ozlijedili ili izazvali neugodu; da se postupak čini opetovano i trajno, te da postoji nejednak odnos snaga između nasilnika i žrtve. Nasilno ponašanje može biti verbalno, fizičko i socijalno izoliranje, odnosno izopštavanje iz društva, a kao podvrste nasilnog ponašanja navode se seksualno, kulturno i ekonomsko nasilje.
Nasilje i zlostavljanje su problemi koji mogu iskrsnuti u bilo kojoj životnoj dobi i predstavljaju prijetnju za oba spola, pripadnike svih socijalnih grupa, religija, staleža… Međutim, činjenica je da su neke grupe društva podložnije da postanu žrtve nasilja. Dužnost društva je da razvije empatiju prema tim grupama i formira mehanizme koji će ih (za)štititi.
Promjena svijesti
Odrasle osobe često relativiziraju posljedice nasilja i na žrtvu i na nasilnika ili nasilnicu i najčešće ih komentarišu riječima da je toga bilo uvijek i da će ga uvijek biti, te da se žrtva tako čeliči. No, posljednjih godina, nakon nekoliko slučajeva smrti mladih ljudi koji su bili žrtve zlostavljanja i nasilja, u javnosti se sve više govori o nasilju. Stručnjakinje i stručnjaci s različitih pozicija ohrabruju đake da prijave nasilje, a i svijest roditelja se mijenja, pa se stiče dojam da će izjave i svjedočenja o pretrpljenom nasilju vremenom postajati sve manji tabu. Zasluge za to jednim dijelom pripadaju internetu, koji je olakšao komunikaciju i omogućio da roditelji i djeca slobodno i sasvim nezavisno od zvaničnih medija i okruženja progovore o nasilju koje im se dešava.
Tako je nedavno majka dječaka Keatona Jonesa iz Tennesseeja na svom Facebook profilu objavila jednominutni potresni video u kojem Keaton kroz suze govori o verbalnom zlostavljanju koje doživljava od svojih vršnjaka u školi i to zbog fizičkog izgleda. U cijelu priču uključile su se poznate ličnosti preko svojih Facebook i Twitter profila, gdje su iskazale podršku dječaku.
U BiH se desilo nešto samo naizgled slično: 2.12.2017. Alternativna televizija iz Banje Luke objavila je prilog o slučaju međuvršnjačkog nasilja u Osnovnoj školi Sveti Sava u Kotor Varoši. U prilogu majka opisuje šta je njena kćerka doživjela od nasilnika. Od novinarke saznajemo da razredni starješina nije želio pred kamere, ali je kratko rekao kako je već usmeno upozorio nasilnika na njegovo ponašanje i da smatra da on neće biti kažnjen jer je nasilje počinio izvan škole. Slično je kazala i direktorica škole. U slučaj je uključena policija i nadležni organ socijalnog staranja. Za razliku od američkog slučaja – priča o napadnutoj djevojčici iz Kotor Varoši ostala je na nešto više od 2000 pregleda na YouTube kanalu Alternativne TV, nije bilo pritisaka javnosti da se škola i roditelji nasilnika uključe i snose dio odgovornosti, nije se čuo glas nikoga ko bi djevojčici s periferije ulio nadu i pružio podršku.
Psihologinja u Osnovnoj školi Edhem Mulabdić Elma Omersoftić kaže da treba raditi s djecom.
U KS-u se u posljednje vrijeme mnogo govori o vršnjačkom nasilju, kao i o načinima prijavljivanja i reagovanja na njega, tako da su djeca umnogome upoznata s nasilnim oblicima ponašanja. Međutim, potrebno je i dalje osvještavati svaku generaciju učenika, još od prvog razreda, kroz nastavne predmete i odjeljenske zajednice. Postoje veoma kvalitetni didaktički materijali u školskim bibliotekama koji pomažu nastavnicima da uz pomoć pedagoga ili psihologa škole osmisle teme o vršnjačkom nasilju u skladu s uzrastom djece, navodi psihologinja Omersoftić.
Svaka institucija, pa tako i škola, mora razviti mehanizme kojima će utvrditi nasilje i ohrabriti djecu da govore o nasilju koje doživljavaju ili vide.
Da bi djeca prijavila vršnjačko nasilje potrebno je da prvenstveno školska uprava, a potom i nastavnici, budu osviješteni, te da podstiču klimu nulte tolerancije na nasilje u školama. To znači da nastavnici i pedagozi ili psiholozi škole trebaju ohrabrivati djecu da prijave nasilje. Također, riječ tužakanje, posebno u nižim razredima osnovne škole, ne bi trebali upotrebljavati nastavnici, niti se ona treba podsticati među djecom. Logika Bolje da djeca prijavljuju sitnicetreba da zaživi u školama, a ne Ne tužakajte se. To je osnovni preduslov da djeca što ranije počnu prihvatati osnovne norme društveno prihvatljivog ponašanja u javnosti, kaže Omersoftić, i naglašava da su u KS-u mnoge škole osviještene za prepoznavanje i prijavljivanje nasilnog ponašanja.
Roditelji i djeca sve češće prijavljuju različite oblike nasilja, a škole svakako imaju zakonsku obavezu prijaviti nasilje koje se dešava u školi i uključiti i druge sektore u lokalnoj zajednici, podsjeća Elma Omersoftić.
Pojasnila je da u slučajevima blažih oblika vršnjačkog nasilja dijete ili roditelj prijavljuje nasilje u školi. Nakon toga se obavlja savjetodavni razgovor s učenikom koji je počinio nasilje, kao i s učenikom koji je bio žrtva.
Razrednik, pedagog i psiholog škole imaju mehanizme za razgovor s roditeljima djece koja su počinila nasilje, kao i s djecom koja su žrtve nasilja. U slučaju težih oblika nasilja, škola ima zakonsku obavezu da prati Smjernice za postupanje u slučajevima nasilja, prema kojima je dužna obavijestiti roditelje učenika, policiju i centar za socijalni rad. U slučaju da roditelji odbijaju saradnju, škola je dužna obavijestiti i u cijeli proces uključiti i centar za socijalni rad kao trećeg roditelja. Ono što je izazovno u školskoj praksi jeste nedostatak kompletne stručne službe u većini škola, a to su pedagog, psiholog i socijalni radnik. To u nekim slučajevima može spriječiti realizaciju kontinuiranog savjetodavnog rada s djecom na nivou škole, upozorava Omersoftić i naglašava da, osim centara za socijalni rad, škola u cilju rješavanja problema međuvršnjačkog nasilja može uključiti i policiju, centre za mentalno zdravlje, porodično savjetovalište i disciplinski centar.
U martu prošle godine, u štampanom izdanju Školegijuma, broj 19, profesor Nenad Veličković pisao je o metodi koja služi za prevenciju vršnjačkog nasilja, zvanoj Matrica. To je dokument u koji svaki nastavnik ili nastavnica koji prate đake tokom nastave, ukoliko prepoznaju ponašanja koja su Matricom označena kao svojevrsni alarmi upozorenja, upisuju svoje utiske. Preciznije, nastavnici i nastavnice trebaju propoznati indikatore rizika od društveno neprihvatljivog ponašanja učenika. Naprimjer, jedan od indikatora za poteškoće u učenju i ponašanju jeste to što učenik ili učenica pokazuju da im je teško savladati nastavno gradivo, ne rade domaće zadaće, izostaju s nastave, krše pravila škole…
Psihologinja Omersoftić učestvovala je u izradi ove metode koja naglašava odgovornost nastavnika, stručnih saradnika, roditelja, kao i centara za socijalni rad i mentalno zdravlje za vršnjačko nasilje.
U prethodnih 15 godina imali smo veliki broj slučajeva nasilja nad djecom ili među djecom u školama. Često se, nažalost, nakon nastupanja posljedice, govorilo da se ono moglo uočiti ili da smo ga primijetili, ali nismo reagovali. Matrica daje mogućnost za sistematično prepoznavanje i rad s djecom koja su počinila nasilje ili koja su žrtve nasilja. S druge strane, Matrica kroz referalni mehanizam uključuje i stručne službe zajednice u rad s djecom, štiteći pri tom dijete i ostvarujući njegov najbolji interes. Ovakvim sistemom šaljemo poruku da se nasilje u školi ne isplati, pojašnjava Omersoftić.
Pilotiranje Matrice urađeno je tokom prošle školske godine u devet osnovnih i četiri srednje škole u Kantonu Sarajevo, a od drugog polugodišta ove školske godine, dakle od 29. januara, Matrica se primjenjuje u svim školama u Kantonu Sarajevo. Upoznavanje nastavnika s kompletnim procesom realizirano je po principu Trening trenera. Naime, nastavnici s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta i stručni saradnici iz škola koji su učestvovali u prvom pilotiranju, educirali su u decembru 2017. godine stručne saradnike iz svih škola o ciljevima programa, načinu implementacije, kao i o zaključcima nakon prvog pilotiranja. Nakon toga su stručni saradnici, u januaru 2018. godine, educirali nastavnike svojih škola o ovom programu, a u narednom periodu razrednici će, u saradnji s predstavnicima Vijeća roditelja, educirati roditelje o provedbi Matrica.
Osim što se putem Matrica može prepoznati i zaštititi dijete koje je u riziku da čini društveno neprihvatljiva ponašanja, posebna važnost Matrica, što je izvještaj nakon prvog pilotiranja pokazao, jeste u obraćanju pažnje na viktimogene prediktore, odnosno u prepoznavanju djece koja su u riziku da postanu žrtve nasilja, te u pružanju podrške takvoj djeci kroz savjetodavne tretmane stručnih saradnika u školi i institucijama u zajednici, ističe E. Omersoftić.
Proces pilotiranja Matrice u svim školama od februara do juna 2018. godine će pratiti i mentorisati, osim predstavnika Ministarstva obrazovanja, stručni saradnici iz škola (pedagozi i psiholozi) koje su učestvovale u pilotiranju. Tako će se program djelotvornije provesti u školama kako bi postigao svoj cilj, a to je prevencija i intervencija kada je u pitanju vršnjačko nasilje. Konačni izvještaj o pilotiranju programa možemo očekivati u junu 2018. godine, kada ćemo zatražiti mišljenja i iskustva nastavnika i nastavnica o cijelom procesu.
Za djecu žrtve nasilja i roditelje djece žrtava Sarajevski otvoreni centar je oformio savjetovalište, s brojem telefona: 062/123-561, i inicirao formiranje neformalne mreže terapeutkinja i terapeuta iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine kojima se žrtve nasilja i njihovi roditelji mogu obratiti.
Jasmina Čaušević, koordinatorica ovog programa, kaže da se Sarajevskom otvorenom centru već godinama sporadično javljaju učenice i učenici ili roditelji čija djeca u osnovnoj i srednjoj školi trpe nasilje vršnjaka zbog svog rodnog izražavanja ili pretpostavljene, odnosno stvarne seksualne orijentacije.
Imamo saradnju s terapeutkinjama kojima prosljeđujemo pozive i koje nastavljaju da rade s tim osobama. S obzirom na sve češće pozive, koji su, nažalost, povezani s vršnjačkim nasiljem, odlučile smo da se specifično i obuhvatnije pozabavimo ovim problemom, da uključimo stručne osobe iz različitih oblasti i da pokušamo da radimo na smanjenju nasilja u školama među djecom, kaže Jasmina Čaušević.
Osobe koje zatraže pomoć u SOC-u biće upućene terapeutima i terapeutkinjama koje su im najbliže.
Ako trpiš vršnjačko nasilje i ako želiš da razgovaraš sa stručnom osobom o tome, javi se na broj 062/123-561. Ako vam je dijete žrtva vršnjačkog nasilja i ako želite da se posavjetujte sa stručnom osobom, javite se na ovaj broj.