Evo, izmislili sada taj neki “Marš za žrtve korupcije”. Hoće ovdje, u Sarajevu, da 9. decembra izađu na ulicu. Kao u devet do dvanaest će krenuti ispred Vječne vatre pa šetnjom do Parlamenta. Da tako obilježe neki Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Samo nam donose novotarije iz vana. Nije nam dosta Valentinova, Noći vještica, pedera, lezbejki… Sad hoće da nam djecu kvare korupcijom
Vidim ovih dana kako neki pozivaju da se devetog decembra, ispred Vječne vatre u Sarajevu, u devet do dvanaest okupe, kako kažu – žrtve korupcije. Kakve žrtve korupcije? O čemu oni to? Mi smo postali žrtve tih nehljebovića, stranih plaćenika i izdajnika. Eto, sada je sve korupcija. Do jučer smo normalno živjeli, a sada nam ništa ne valja.
Takvi kao oni nam uništiše zemlju. Izmišljaju kojekakve gluposti i zavađaju narod. Ovakvog naroda nema nigdje. To se sposobno rodi i da ga baciš sa desetog sprata ono će se na noge dočekati. Vidi samo naših ljudi vani, ljekari, naučnici, profesori… Od malih nogu to uči da se bori. Evo, ovo moje dijete šta je sve u životu prošao, al’ eno ga, sada je savjetnik, a sutra možda i ministar. Sve je to borba, od malih nogu.
Sjećam se, žena trudna. Očekujete, valjda, da vam se dijete rodi zdravo i živo, naravno da nećeš sada pustiti da je porodi bilo ko. Imam ja od onu malu tetičnu, ona je dobra sa doktorom. On je tada bio šef klinike, dočekali je kao kraljicu. Čujem priče drugih žena kako ih maltretiraju, kako su sestre grozne prema njima, kako “leže u krvi”… Bože me ti sačuvaj! Moja žena prošla k’o da je Sebija Izetbegović. Sama u sobi, doktor je obilazio svako malo, pitao je šta joj treba. Sestre, lete k’o pčelice oko nje. Pripazili je samo tako. Pripazio sam i ja njih. Red je. Šta? Zar zbog tristo-četiristo eura da mi se žena pati? Daš sestrama po cvaju i da vidiš kako lete. Eno dijete živo – zdravo, hvala Bogu, ništa mu ne fali. Pos’o, auto, stan… Sve, vala, ima.
Sjećam se, isto, kad je za vrtić bila frka. Nigdje mjesta. Ima kod privatnika, al’ skupo, a i ne zna čovjek valja li to. Danas svako vrtić otvara. Od druga mi žena radi u državnom vrtiću. Njena sestrična je direktorica tamo. Tako je i posao dobila tamo, mada on kaže kako nije bilo štele. Eto, nije… Elem, zamolim ja nju da vidi može li se naći jedno mjesto. Kaže ona, vidjet će. Prošlo dva mjeseca, pitam ga je li vidjela, kaže on kako mu je poručila da pošaljem podatke. Ja podatke u kovertu, stavim za svaki slučaj nešto eura u kovertu. Nije prošlo dva dana, zovu iz vrtića, kažu neka mala odustala i sada ima mjesta. Rahatluk, odvedeš dijete u vrtić, ti na posao. Niđe brige. Pomoglo je mom djetetu kasnije to što je išao u taj vrtić. Tu sve bila djeca nekih guzonja. Onom stari direktor u pošti, onom ministar, trećem tajkun… I dan danas su u kontaktu, viđaju se na poslu… Sjećam se, ujutro kad trebaš dovesti dijete u vrtić kao pred Predsjedništvom. Ne možeš proći od službenih auta. Gledam kako im oni vozači paze djecu, bolje nego svoju. Uvedu ih unutra, obuku im papuče, sačekaju kad izlaze…
Kad je dijete pošlo u školu svi u familiji su govorili kako bi njemu najbolje bilo da bude fudbaler ili pjevač. A, on, eno sada savjetnik ministra. To stan, to auto, svako malo vani putuje… Ako i ne zna jezik, ima prevodilac. Na kraju, u ovim radnjama vani samo ti treba kartica. Niko te ništa ne pita. Mada vala ima tamo po radnjama koliko hoćeš našeg svijeta. Gdje god se okreneš neko iz naših krajeva. Sve naša djeca koja se nisu mogla ovdje snaći. Tamo su se lijepo snašli, rade. Čak i pošalju nešto para svojima. Tamo dobar varilac može zaraditi k’o ovdje ministar ili ako imaš diplomu medicinske sestre, posao siguran, dobra plata. Sjećam se kad je ovo moje dijete imalo problema sa matematikom i hemijom, a ni engleski nije baš išao kako treba, pa ono meni kaže kako će ići u Njemačku. Kaže, skoro sva raja se sprema tamo da ide, ovdje kao nema posla. Rekoh, sjedi ne’š ti niđe. Kada mi je dijete po drugi put izgubilo godinu odem je kod direktora. Vidim ja da su mi dijete uzeli na zub. Naklatila se djetetu ova hemičarka na kosti. Uči dijete, nije da ne uči. Dovodio sam i instruktore, al’ džaba. Frustrirana kučka, djeca joj vani i sad joj sav svijet kriv. Kaže meni direktor da je najbolje da ja dijete upišem u neku od ovih hercegovačkih škola. Kontam, kako ću dijete slati u Hercegovinu… Kaže on meni, ko još šalje djecu dole, samo ga upiši i plati. Kontam, već je dijete izgubilo dvije godine, po cijeli dan sjedi po kafanama i kladionicama, cucla onu šišu, ne zna šta će sa sobom. Čujem kako ima neki tip za sedamnaest dana ti završi diplomu koje god hoćeš srednje škole. Rekoh, daj ti ovu medicinu, nikad se ne zna. Nađem se s njim u kafani, ja njemu lovu, on meni diplomu. Nikad lakše. Koliko sam para dao za instrukcije mogao sam djetetu doktorat srediti. Čuo sam kasnije kako su neki novinari snimili nekog frajera koji isto ‘vako sređuje diplome. Pa, koja je to stoka, ti novinari. Djeca nam trunu po kladionicama i truju se šišama, umjesto da uzmu tako diplomu, pa ko hoće u Njemačku, Dansku… Kažu u Švedskoj ti sve sređeno, stan, posao, možeš napredovati… Bagra su ti novinari, ali džaba im. Eno, hvala Bogu, čovjek još uvijek na svom poslu. Radi, pomaže našoj djeci da odu gdje im je bolje. Ako nema ovdje posla, ima gdje ima. Ovdje bi svi u javnu službu, da im se uvaliti. Kaže mi sin kako ih po pet-šest sjedi u jednoj kancelariji. Niko ništa ne radi. Ko će to sve platiti? Milijarde se troši na javne službe. Mora neko i zarađivati za njih. To misli, ako ima diplomu da ga posao čeka. Koliko sam se samo ja napatio dok je ovo moje dijete fakultet završilo. Plati ondje da ga upišem, plati ovom profesoru, plati onom. Pa, ne ide na državnom fakultetu. Pa, plati privatni, tamo to lakše ide. Pa, plati magisterij, pa daj ovom profesoru, daj onom…
Košta to, brate. Sreća, pa ja imam. Moja firma radi ovu kancelarijsku opremu za javne institucije. Bog dao pa imam te rodbine u kantonu i opštini, a dobar sam i sa ovima iz Stranke. Pripaze oni mene, pripazim ja njih. Posao ide k’o sat. Nikad se nije desilo da oni nešto naruče, a da ja na vrijeme ne uradim. Uzimaju oni svašta od mene. Što se kaže, od igle do lokomotive. Uzimaju i što im treba i što ne treba. Često plate i više nego što treba. Ko kad nije njihovo. Što se kaže, kad je svačije, onda je ničije. To niko ne vodi računa. Al’ ne dam ja obraza. Sve što je više od onog kako smo se dogovorili, ja njima stavim u kovertu i vratim onom s kim se dogovarao. Ili, ako im je to komplikovano, uplatim ljetovanje, kupim stan negdje vani, kupim auto, doniram za stranku…
Samo pošteno. Ne daj Bože da bih ja uzeo ono što nije moje. Jednom su me tako zvali iz policije, kažu neko pokrenuo krivičnu prijavu protiv mene i jednog mog rođaka, on je tada bio neka fora u opštini. Sada je ministar u Vladi. Kažu kako su oni meni platili robu koja ja nikad nisam isporučio. Spominju neke milione. Ja imam sve papire, ali džaba. Godinama sam se povlačio po sudovima. Komšije me poprijeko gledale. Šta ću, na kraju odem ja kod ovog jednog. Nađemo se u kafani, kaže on meni kako mi može srediti to na sudu, ali da moram potkovati “onog gore”, na vrhu. Nije problem, “potkujem” koliko treba i sada sam opet rahat čovjek. Pošten, a ko zna koliko bi se to povlačilo po sudovima. Čuo sam sa ima ljudi koji po petnaest godina čekaju da im se nešto riješi. Ja sam svoj problem riješio, mada sam obolio od svega toga.
Sreća, ima vani dobrih doktora. Ovdje, Boga mi, ne znam kome bih otišao. To pokupovalo diplome, zapošljavaju se preko štele… Na fakultetima rade samo ovi podobni, a ne sposobni. Sve što je valjalo je već otišlo vani. Čovjek i kad ima para, ne zna kome bi platio. Sreća, odem ja vani, tamo nađem jednog našeg odavde. On je tamo šef klinike, pravo ga cijene. Kaže, nije mogao više izdržati da mu šefuju oni kojima je on prodavao diplome. Ubio ga taj nepotizam i korupcija. Pati on za ovim našim krajevima. Prati šta se ovdje dešava, kako ne misli da se ikad vrati jer je kod nas sve korumpirano.
Čuj, korumpirano. Ovako lijepa zemlja. Ovakvi divni ljudi. Ovdje te niko ne pita ko si, šta si. Ovo je zemlja nemjerljivih mogućnosti. Moje dijete je najbolji primjer. Jedva je osnovnu školu završio, morao kupiti diplomu srednje škole, a sada je magistar. Neki dan sam uplatio i uskoro treba da doktorira. Radi kao savjetnik. Vidiš, sve se može kad se hoće. Najlakše je govoriti ne može, korupcija, korupcija, korupcija…
Sve je njima korupcija. Evo, izmislili sada taj neki “Marš za žrtve korupcije”. Hoće ovdje u Sarajevu da 9. decembra izađu na ulicu. Kao u devet do dvanaest će krenuti ispred Vječne vatre pa šetnjom do Parlamenta. Da tako obilježe neki Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Samo nam donose te novotarije iz vana. Nije nam dosta Valentinova, Noći vještica, pedera, lezbejki… Sad hoće da nam djecu kvare korupcijom. Samo nešto izmišljaju i kvare nam omladinu. Zbog ovakvih Akaunta i sličnih, nama djeca i odlaze odavde. Fuj, čuj korupcija.
Proklet bio svako ko izađe na taj Marš…! Ma, znate šta, marš vi u….
(* Ovo je tekst satričnog karaktera. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je namjerna.)