fbpx

Mala proizvodnja nesigurnosti

9izlog

Šarene laže o samostalnom biznisu proizvedene u radionicama vlasti teško se prevode u bolje uslove rada za male proizvođače. Njihov položaj ostaje veoma nesiguran, poput većine radništva u našoj zemlji.

Praznični period je centralne ulice i trgove mnogih gradova ulepšao tezgama na kojima su mali proizvođači izložili svoje ručno pravljene proizvode. Na tim uličnim vašarima i festivalima se moglo naći svašta, od domaće hrane i vina pa do nakita i torbi. Iako proizvođači za svojim tezgama na prvi pogled deluju zadovoljni poslom, u realnosti je njihov položaj, kao i položaj većine radnika u našoj zemlji, i više nego nesiguran.

Naime, sve više malih proizvođača vodi bitku za opstanak, a nepovoljni uslovi za poslovanje ih najčešće teraju u ilegalu. Prema izjavama premijerke Brnabić, u cilju olakšanja poslovanja se konstantno radi na menjanju raznih podzakonskih akata i uredbi, međutim, mali proizvođači poručuju kako se uglavnom radi samo o „praznim pričama“ i zaobilaženju onih pravih problema. Stoga su i ovu novu godinu dočekali bez puno nade u neke značajnije promene.

Teško registrovati radnju – a teško i opstati nakon registracije

Bilo da prave i prodaju ručno izrađene unikatne predmete ili pak prehrambene proizvode i piće u okviru svog poljoprivrednog gazdinstva, mali domaći proizvođači se suočavaju s raznim poteškoćama. Oni kod kojih je proizvodnja deo dugogodišnje porodične tradicije sećaju se kako su pre mogli svoje proizvode legalno prodavati, čak i ako nemaju registrovano doo preduzeće. Danas to nije slučaj, a birokratske procedure za registraciju su toliko komplikovane da ubijaju entuzijazam za pokretanje bilo kakvog posla.

Prema izjavama proizvođača, još jedan problem predstavlja i to što se malim proizvođačima često traži isto toliko dokumenata i novca koliko i onim većim firmama.

Nemam svoju registrovanu radnju kako bih mogla proizvode da prodajem otvoreno na tržištu, jer to je sad papirologije i procedure, bože me sačuvaj, koliko košta. Posebno je problem što se meni, to jest malim proizvođačima traži stavki i novca koliko i nekim većim poput Imleka, na primer, a mi za razliku od njih nemamo nikakvu finansijsku podršku i podsticaj. – kaže Sonja Mitrović, iz Kovilja koja sama u okviru svog domaćinstva proizvodi domaći sir i puter.

Komplikovana i skupa procedura registracije važi i za proizvođače vina, koji ukoliko nemaju registrovanu vinariju ne mogu svoje proizvode izlagati čak ni na sajmovima, a kamoli plasirati u trgovinama. „Izmenama Zakona o vinu iz 2012. godine bukvalno se onemogućuje ljudima da stavljaju u promet vino“ – rekao nam je Nemanja Opalić, čija se porodica bavi proizvodnjom vina već više od dvadeset godina.

Od njega saznajemo da su do donošenja tog zakona vino u promet mogla da stavljaju i registrovana poljoprivredna gazdinstva uz propisanu proceduru. Nakon donošenja tog zakona jednim potezom je sve otišlo u korist uvoznih umesto domaćih proizvoda i od tada je, kako smatra naš sagovornik, 75% vina koje se proda u Srbiji zapravo vino iz uvoza.

Taj zakon je tako formulisan i napravljen da ubija i obesmišljava bilo kakvog malog proizvođača. U zakonu ima gomila stavki koje treba ispuniti i on toliko besmisleno ide u sitnice da čak određuje i kakve podove treba da imate u prostoriji, a gde su tek sve potrebne mašine – objašnjava dalje Opalić.

On napominje i da je položaj malih proizvođača u razvijenijim zemljama dosta drugačiji. Jedna od važnih razlika na koje Opalić skreće pažnju vezana je za opremu.

Na primer, samo jedna presa za ceđenje vina košta između 30.000 i 50.000 evra, a efektivno se koristi jedan do dva dana u godini. Praksa je svuda u svetu da manji proizvođači iznajmljuju te sprave ili čak postoje ljudi koji uslužno to rade, dok kod nas, da biste se registrovali, morate sve to da posedujete.

Poteškoće za ispunjavanje potrebnih zakonskih normi kako bi svoj posao prebacili u legalne tokove imaju i proizvođači raznih unikatnih predmeta. Otežavajuća okolnost za njih je što je, kako kažu, kupovna moć ljudi toliko opala da je većina prinuđena da kupuje samo najpotrebnije.

Jelena Gajić, koja je prošle godine registrovala svoju zanatsku radionicu gde proizvodi unikatan nakit od žice, bakra i mesinga, ovo potvrđuje i dodaje da je uspeh u poslu jako težak bez pomoći države, pogotovo u početnom periodu kada su rashodi veliki, a neke greške neminovne.

Mislim da treba da bude više subvencija za male proizvođače, jer zaista je veoma teško početi s radom bez kapitala, a većina ljudi, kao i ja, nema dovoljan kapital za početak. Čak i kada počnemo da radimo, veliki deo vremena oduzima papirološki deo, gde ćemo ili uzeti knjigovođu ili i to sami učiti da radimo. Tih prvih par godina je veoma teško, jer tada nalazite mušterije i bavite se proizvodnjom. Jednostavno, najviše učite u tom periodu, pa imate dosta grešaka i rashoda.

Subvencije za proizvodnju i pokretanje posla u Srbiji postoje, ali prema iskustvima ljudi s kojima smo razgovarali, one su nekad prilično diskutabilne, jer nisu retki slučajevi gde se pomoć dodeljuje na osnovu političke podobnosti, a ne na osnovu ispunjenih uslova za konkurisanje. Neki od ispitanih aktivno rade na tome da iz sive zone pređu u legalne tokove prodaje, ali kažu da ono što registracija posla najpre donosi jeste hrpa troškova, nekoliko inspekcija za vratom i tek onda izlazak na tržište, gde ih opet čekaju nove muke usled borbe s konkurencijom i sve jačim „uvozničkim lobijem“. 

Ne zna se šta je skuplje: zakup tezge ili materijal za proizvodnju

Registrovani kao preduzeće ili ne, mnogim proizvođačima se ipak na raspolaganje nudi i opcija prodaje na raznim sajmovima i festivalima. Međutim, usled sve skupljih zakupa tezgi takve manifestacije se pre svega isplate njihovim organizatorima, a mnogo manje učesnicima koji prodaju. U zavisnosti od predmeta koje proizvode, proizvođači se često susreću i s problemom sve skupljeg materijala koji nabavljaju od većih firmi, što onda dodatno utiče na skuplju cenu njihovih proizvoda, koja nije pristupačna svima.

Na nedavno održanom novosadskom Vinter festu se moglo naći nekoliko tezgi s izloženim različitim narodnim rukotvorinama, a Marija Isaković, koja je tamo prodavala ručno pravljene aksesoare od kože, objašnjava da je održavanje posla iz godine u godinu sve teže.

Kupovna moć ljudi je opala dramatično u odnosu na prošlu i pretprošlu godinu. Mi se susrećemo s problemima repromaterijala i materijala za izradu, jer je sve jako poskupelo, pa onda ne možemo da se ugradimo u cenu da bi i našim kupcima bilo jeftinije. Tezge na festivalima su takođe preskupe i nikako ne idu nama u korist nego pre svega organizatorima. Ja sam trenutno bez posla, tako da mi se ovo što radim za sada isplati koliko-toliko, jer radim bar nešto, mada su uslovi za rad iz godine u godinu zaista sve lošiji.

O problemima prilikom nabavke materijala govori i Jelena Gajić, za koju je to možda i najveći problem u poslu, pošto alat koji joj je potreban nije dostupan u Srbiji. „Moja najveća poteškoća je nabavka alata kojeg u Srbiji nema ili je dostupan samo osnovni alat koji je potreban za izradu nakita koji radim. Čak i da želim da ga uvezem, cene su duplirane zbog uvoza i težine alata, koji je uglavnom od takvih metala da je veoma težak, tako da se ni to ne isplati.“

Takođe, neki od proizvođača navode da ih loši uslovi za rad, između ostalog, često dovode i do samoeksploatacije.

Sve što ja mogu da uložim su male količine novca i rad, te se često samoeksploatišem. Nemam ni adekvatne prostorije niti odgovarajuće uslove. Moj rad nije prepoznat od strane većine ljudi, te sam često prepoznata kao neradnica, u pežorativnom smislu, kao lenjivica. Ne mogu čak ni da fer naplatim svoje proizvode, što dodatno doprinosi momentu samoeksploatacije. – objašnjava Ivana Mitrović, koja proizvodi nakit i odevne predmete od tekstila.

Može li se prodajom preko interneta protiv sistema?

S obzirom na to da komplikovane zakonske procedure i sve skuplji zakupi na sajmovima dodatno otežavaju mogućnost poslovanja, mnogi proizvođači se opredeljuju za prodaju preko društvenih mreža. Prodaja preko stranica na Fejsbuku ili Instagramu im tako s jedne strane štedi novac koji bi inače trošili na zakupe, a s druge strane ih štedi i celodnevnog stajanja pored tezge koje se često ne isplati. Kada novac ne troše na takve stavke, mogu priuštiti sebi da spuste cene svojih proizvoda, pa time i potrošačima izađu u susret.

Iako deluje da prodaja preko interneta može biti dobro sredstvo za izbegavanje raznih sistemskih poteškoća, i ta opcija sa sobom nosi neka ograničenja. Mali proizvođači koji prodaju preko stranica na Fejsbuku kažu da su nakon uvođenja drugačijeg prikaza news feed sadržaja, koji odvaja stranice u poseban odeljak, primetili da njihove objave dospevaju do mnogo manje ljudi nego inače. Naime, prednost se daje onim stranicama koje su platile svoju reklamu. U takvoj situaciji neki su prodaju prebacili i na svoj lični profil, a neki jednostavno plaćaju reklame u skladu sa svojim mogućnostima.

Osim ovog problema, tu su i sve učestalije najave koje predviđaju da će država uskoro da se uhvati ukoštac i sa ovom „virtualnom pošasti“ za koju priprema sistemsko rešenje.

Društvene mreže malim proizvođačima nisu otvorile samo mogućnost prodaje nego i šansu za povezivanje sa ljudima koji su u istom položaju. Većina njih kažu da su često u kontaktu sa kolegama koji se bave sličnom delatnošću kao i oni. Iako naši sagovornici za sada nisu deo inicijativa, udruženja ili zadruga koje bi se borile za pitanja poboljšanja njihovih radnih uslova, kažu da su otvoreni i za takve ideje. Neki navode da im za takvu vrstu aktivizma sada nedostaje vremena i socijalnih veština za zagovaranje organizovanja, ali misle da je to nešto u šta bi se mogli investirati u budućnosti.

Mašina