 zaposleno u tekstilnoj, kožarskoj i obućarskoj industriji, koncentriranoj na istoku zemlje. Ta se industrijska regija tijekom tranzicijskog perioda pretvorila u zonu s iznimno niskom cijenom rada, a danas se smatra “šveljom Europe” budući da se ondje obavljaju doradni, lohn-poslovi za moćne europske brendove.){kind=link}
Diljem bivše Jugoslavije uglavnom nalazimo propale industrijske pogone, no neki dijelovi bivše države i dalje imaju relativno visoku stopu zaposlenosti u industriji. Ipak, “uspjeh” tih industrija leži u odbacivanju mnogih tekovina socijalizma kao što su sigurno zaposlenje, solidna plaća, poštivanje elementarnih radničkih prava i slično. Takav je slučaj s Makedonijom, u kojoj je oko 40.000 radnika i radnica (među kojima 96,8 posto žena) zaposleno u tekstilnoj, kožarskoj i obućarskoj industriji, koncentriranoj na istoku zemlje. Ta se industrijska regija tijekom tranzicijskog perioda pretvorila u zonu s iznimno niskom cijenom rada, a danas se smatra “šveljom Europe” budući da se ondje obavljaju doradni, lohn-poslovi za moćne europske brendove.
Iako je u septembru ove godine nova vlada povisila minimalnu plaću s 10.000 na 12.000 denara (sa 160 na 200 eura), mnogim je tekstilnim radnicama minimalna plaća još uvijek nedostižna. Petina tekstilnih tvornica isplaćuje radnicama plaću nižu od minimalne, jer u ovim granama industrije radnicima nije zajamčena minimalna plaća, već rade na (veoma nedostižnu) normu. U slučajevima kad im je isplaćen minimalac vrlo je uobičajena praksa vraćanja određene svote poslodavcima pa radnicama ostaje svega 9.000 denara (oko 150 eura). Ovog mjeseca trebale bi se donijeti neke promjene Zakona o minimalnoj plaći, no pitanje je hoće li on ovaj put uključiti tekstilce.
“Lijepa” i “ružna” strana tekstilne industrije
Dok uvjeti rada već dulje vrijeme nalikuju onima u zemljama “Trećeg svijeta”, tek odnedavno raste interes za položaj makedonskih tekstilnih radnica. Također, pojavile su se organizacije koje rade na terenu, kao što su Glasno i Glasen tekstileciz Štipa, koje pokušavaju odraditi poslove koje sindikati već dugo izbjegavaju. Napredak je, kako ističe članstvo Glasnog tekstilca, da je broj štrajkova u porastu i da sve više radnika koristi mogućnost (anonimnih) prijava neregularnosti na radnom mjestu. Ipak, kako i sami priznaju, inspekcije su jedno od rijetkih raspoloživih sredstava kojima mogu utjecati na poslodavca jer nisu sindikat i nemaju formalne ovlasti za vođenje pregovora u ime radnika.
Istovremeno, početkom mjeseca u Štipu, gradu u kojem su “moda i tekstilna industrija stupovi ekonomije”, predstavljena je “ljepša strana profesije”. Održana je modna revija na kojoj su makedonske i bugarske firme pokazale svoje najsjajnije komade odjeće. Predsjednica tekstilnog klastera Republike Makedonije tom je prilikom izrazila žaljenje što bi nedostatak radnika, prije svega mladih, mogao ugroziti budućnost štipske tekstilne industrije. Iako nije rečeno zašto su im potrebni baš mladi ljudi, poprilično je izvjesno da poslodavci ne traže neafirmirane dizajnerske talente, nego produktivniju radnu snagu, spremnu na dostizanje još viših proizvodnih normi.