Ilustracija: Freepik
Naš koji nas krade, i kao takav ima prednost nad tuđinom koji nas također pljačka, počiva na prizivanju nekakvog domaćeg vlastelina, feudalca ili aristokrate, samo neka nije strani imperator. Ako smatraš da te netko potkrada, zašto bi ti dovraga primarno bio važan identitet kradljivca? Ne bi li fokus trebao biti na pokušajima da nešto učiniš, da se tome odupreš?
Piše: Hajrudin Hromadžić
Ako nas već kradu, onda mi je draže da nas kradu naši, nego da nas kradu stranci. Iskaz je to na koji se već godinama sporadično može naletjeti u različitim, a srodnim, manje ili više sofisticiranim verzijama unutar domaćih javnih i privatnih prostora. U različitim verzijama, dio je to žamorenja u prostorima žive socijalizacije poput tržnica, kafića, trgova i parkova.
Najopćenitije, tvrdnja se odnosi na nedovoljno definirane i specificirane, a opet sveprisutne uvide i dojmove o kolektivnoj materijalnoj uskraćenosti zbog koruptivnih, klijentelističkih i nepotističkih društvenih uvjeta egzistencije.
Kasna kapitalističko-tranzicijska povijesna etapa u kojoj je dotična sintagma vjerojatno doživjela svojevrsne vrhunce učestalosti pojavljivanja i aktualnosti, bio je period pada vodećeg domaćeg tajkuna Ivice Todorića i brojnih pripadajućih krakova u aferi Agrokor. Malo je boljih primjera od navedene rečenice koji slikovitije dočaravaju svu paradoksalnost, zablude i nerazumijevanja kojima su protkani ekonomski, politički i društveni fenomeni što ih je moguće podvesti pod spomenutu “tezu”.
Što je točno problematično u navedenom iskazu? Za početak, miješaju se tu i brkaju velike kategorije, nacija i klasa. Naše je tu mišljeno kao etničko i nacionalno, a ne socijalno-klasno. Ima li uopće klasa naciju? Odnosno, treba li klasi nacija? Ima li kapital ikakve praktične veze s etničkim?
Koncept zvani identitet tu može poslužiti kao upotrebljiv alat. Je li imućnom Hrvatu srodniji imućni Srbin, ili mu je pak bliži Hrvat koji jedva spaja kraj s krajem? Zar siromašni gej nema više zajedničkog sa siromašnim mačo hetero muškarcem, nego s bogatim gejem? Nadalje, početni iskaz odražava i stanoviti društveni defetizam, osjećaj besmisla i bespomoćnosti da se društveno i kolektivno odupre velikim krađama.
Nespremnost na kolektivni otpor takvim trendovima za posljedicu ima manjak uvida da svaka takva krađa znači i našu kolektivnu deprivaciju, smanjena ulaganja i posljedična slabljenja ključno nam važnih javnih sektora poput zdravstva i obrazovanja. U izjavi se također skriva i nesvjesno artikulirano zagovaranje (neo)feudalnog poretka stanja stvari.
Naš koji nas krade, i kao takav ima prednost nad tuđinom koji nas također pljačka, počiva na prizivanju nekakvog domaćeg vlastelina, feudalca ili aristokrate, samo neka nije strani imperator, kolonijalizator ili osvajač. Tada takav domaći vladar može stolovati i na brijegu iznad naših glava – nema problema, samo izvolite – baš kao što su i Todorići zauzeli dvore na Sljemenu iznad Zagreba dok su bili na vrhuncima svoje moći.
Tvrdnja je, na kraju krajeva, beskrajno ograničena. Ako smatraš da te netko potkrada, zašto bi ti dovraga primarno bio važan identitet kradljivca? Ne bi li napor i fokus trebao biti na pokušajima da nešto učiniš, da se tome odupreš?