Mural u Rijeci, foto: Prometej
Smatram da je ljutnji učinjena nepravda jer se radi o emociji koja je najviše osporavana i kažnjavana – pogotovo kad su u pitanju žene – a koja je neophodna za opstanak i ključna za mentalno zdravlje.
Piše: Emina Žuna
Ljutnja nije na dobrom glasu. Nije poželjno biti ljut, a još manje ljuta. Najbolje je biti „nasmijana i pozitivna“, a ako to već ne ide, onda radije i zabrinuta i tužna nego ljuta. Jer ljutnja nekako ne ide uz ulogu žene koja je ta koja smiruje druge, žrtvuje se i prilagođava. Žene su uglavnom one koje se boje, a strah se često doživljava kao suprotnost ljutnji.
Sjećam se kako je moja majka, dok sam bila djevojčica, znala reći za neku žena koja je imala neku incidentnu reakciju, ponašanje ili izjavu da je „ljuta kao furija“. Nekada bi i meni to znala reći. Nisam tada znala šta to znači i tek sam poslije saznala da se radi o rimskim božicama osvete, Furijama (grč. Erinije). One su bile nemilosrdne progoniteljice zločinaca s kojima su se obračunavale u nastupima bijesa i osvete, trgajući i komadajući tijela. Za sve ovo su, naravno, imale opravdane razloge, samo je to ostajalo u sjeni u poređenju s činom. Činjenica je da su upravo ženska božanstva u mitologiji više povezivana s iracionalnim bijesom, dok su ljuti bogovi uglavnom bogovi rata poput Aresa, kojima je ljutnja imala viši smisao jer su njome započinjali i dobijali ratove. Ni danas nismo puno odmakli od ovih mitoloških slika.
Ljutnja je prijeko potrebna emocija
Smatram da je ljutnji učinjena nepravda jer se radi o emociji koja je najviše osporavana i kažnjavana. A koja je neophodna za opstanak i ključna za mentalno zdravlje. Spada u osnovne emocije i prirodna je poput straha i tuge. Nastala je evolucijom sistema za prijetnju koji je bio nužan za preživljavanje i pripremao nas za fight ili flight reakciju. U savremenom kontekstu, u kojem se ovaj sistem većinom ne aktivira da bi nas sačuvao u životu, javlja se kao okidač za različite vrste ugroženosti koje trpimo: uvrede, poniženja, nepoštivanja, nepravde, diskriminacije, frustracije… Kada se neko progura ispred nas u redu u pošti ili nas diskriminira na osnovu spola, roda ili obrazovanja. Toliko je društveno (ne)opravdanih razloga da se ne mogu nabrojati. U tom smislu ljutnja nastaje da nas osnaži i ohrabri na ponašanje kojim se zalažemo za sebe ili druge i vraćamo pravo koje nam pripada.
Međutim, kako se ljutnja smatra nepoželjnom, često se potiskuje ili negira, što je veoma štetno i može dovesti do psihosomatskih simptoma poput glavobolje, problema s probavom, umora, depresivne epizode ili anksioznosti.
Može biti akutna i hronična. O prvoj govorimo kada zamišljamo kako ljutnja izgleda i kakve razorne posljedice može imati, to je ona eksplozija koja brzo prođe. Druga je možda psihološki i važnija zato što nastaje zbog toga što ne živimo u skladu sa svojim potrebama u dužem vremenskom periodu. Ona zahtijeva dublje intervencije i otkrivanje tih potreba jer često nismo svjesni o čemu se radi. I u prvom i u drugom slučaju, ljutnja je tu da nas brani i štiti.
Kad ljutnja postaje štetna i kako to izbjeći
Ljutnja je štetna kada je silna i kada nas preuzme, a njom želimo dominirati i kontrolisati druge. Karakterišu je pogreške u mišljenju zbog kojih možemo u postupke drugih ljudi učitati previše loših namjera usmjerenih protiv nas, misliti crno-bijelo i sl. Kada je udružena s agresivnim ponašanjem, dovodi do nasilja i može imati ogromne posljedice. Također, ima negativne posljedice po zdravlje osobe koja je osjeća jer je simpatikus previše aktivan, luče se adrenalin i kortizol, mozak nije aktivan u racionalnom predfrontalnom režnju, što dugoročno utječe na probleme s memorijom i imuni sistem.
Da bismo osvijestili ljutnju kao emociju koja je tu da nam pomogne, a ne da nas odvede na put bez povratka, potrebno je da je što bolje razumijemo. Da osvijestimo šta je uzrokuje i da budemo nježni prema njoj. Ponašanje u skladu s ljutnjom da bi nam bilo bolje, tj. kanalisanje je mit i iako kratkoročno može pomoći, dugoročno samo učvršćuje obrazac i udaljava nas od bolje opcije. Jer mi možemo biti ljuti i priznati emociju, čak i ako se ne ponašamo u skladu s njom. Asertivno ponašanje je ono koje ima najveću šansu da dovede do promjene. Sve se ovo može naučiti na psihoterapiji.
Ljutnje se ne trebamo rješavati jer je ona potrebna i poželjna kao i sve druge emocije, od nje trebamo učiti i razumjeti šta nam govori.
Ljutnja kod žena
Sve ovo rečeno važi za sve, ali s obzirom da je ljutnja kod žena povezana s većom rodnom neprihvatljivošću, kod njih ju je još više potrebno prepoznati i afirmisati. Naročito zato što se ona, umjesto da se pokaže i na neki način kanališe, okreće unutra. To onda dovodi do nesigurnosti, osjećaja bespomoćnosti, krivice, samoprezira i depresivnog stanja.
Koliko je ljutnja kod žena još nepriznata, vidi se od najranijeg doba i pri tome nam mogu poslužiti odjeli za dječju odjeću i igračke. Odjeli igračaka za dječake su prepuni pušaka, strijela, pištolja, različitih sredstava za ekspresiju emocije ljutnje, dok odjeli za djevojčice sadrže lutke, plastično posuđe i kreativne setove koji više odražavaju i razvijaju osjećaje poput brižnosti, njegovanja i posvećenosti nečemu. Motivi na odjeći za dječake su uglavnom dinosauri, ajkule i druga stvorenja sa oštrim zubima i opakim namjerama u očima, dok se na majicama za djevojčice nalaze leptirići, cvijeće ili šljokice. Ovo je daleko od banalnog jer djevojčicama se ne pruža šansa da kroz igru izraze ljutnju koju prirodno osjećaju kao i dječaci. Zato im je još gore u odraslom dobu prepoznati i osvijestiti ljutnju jer su naučene da je potisnu ili maskiraju.
One koje su i pored raznih pedagoških sredstava to ipak naučile i bile slobodne da pokažu ljutnju, furije, znamo kako su završavale, kao vještice ili „histerične luđakinje“, i to nije bilo tako davno.
Iako nam istraživanja ni ne trebaju jer se radi o očitom, vrijedi spomenuti da većina istraživanja danas pokazuje da se puno više cijeni muška ljutnja. Tako muški lideri kad su ljuti izazivaju više poštovanja i smatraju se autoritetima, dok se žene liderke sa istim karakteristikama smatraju „histeričnim i emocionalno nestabilnim“. Drugim riječima, ljute žene su uglavnom znatno negativnije ocijenjene nego ljuti muškarci. Dobar primjer za ovo može biti meme s Karen, stereotipom sredovječne bjelkinje (middle age white woman) koja je ljuta, sve joj smeta i buni se i žali na sve živo, iako za to nema razloga. Ne postoji ekvivalent muške Karen, iako svi poznajemo ovakve muškarce u životu, a smatram da je to zato što nas kod žena ove karakteristike jednostavno više „smetaju“, tj. više nam upadaju u oči.
Odavno je uspostavljena veza između ljutnje i depresije u žena, tj. objašnjenje kako nepriznata ljutnja može voditi depresiji. Veoma mi je bitno da u svom psihoterapijskom radu s klijenticama osvijestimo ljutnju. Nekad je ona toliko zamaskirana i strana, da mi klijentice često kaže da se ni ne sjećaju kada su zadnji put bile ljute – prevladavaju tuga i strah. A bitno mi je da dođu u kontakt s tom emocijom zato što ona ima potencijal oslobađanja i vodi do promjene ponašanja i na ličnom i na profesionalnom planu. Ovo se desilo toliko puta kroz historiju kako na ličnom tako i na kolektivnom planu i toliko je blistavih primjera gdje je ljutnja dovela do društvenih promjena. Šta je nego ljutnja zbog nepravde motivisalo sufražetkinje i žene da se bore za svoja prava? Šta je osim ljutnje dovelo i do #MeToo pokreta? Novija serija, Big Little Lies s Nicole Kidman i drugim poznatim glumicama dobar je primjer ženskog bijesa koji prerasta u kolektivni čin otpora, a ne govori ni o kakvim slavnim ženama čijim se životima divimo, ni o socijalno ugroženim kategorijama žena iz zemalja Trećeg svijeta. Ona govori baš o ekonomski povlaštenim ženama koje su i pored svega toga bile ugrožene. Ljutnju je potrebno rehabilitirati, pogotovo žensku jer je ona signal nepravde i energija otpora. Zato bih ja voljela da na ulicama viđam što više ljutih žena, puno više prije lijepih, a svakako prije nego tužnih ili uplašenih.