Oduvijek me zanimalo šta se desi kad si podstanar u kući, iznad tebe žive gazde, a ti praviš slavlje i buka odudara zgradom. Ne možeš nikad pitati sve podstanare, ali evo znam jednog što slavi, orilo gorilo, i boli ga briga što to smeta svima drugima u zgradi.
Jedna od prednosti kolektivnog stanovanja je u tome što, kada napadaju snjegovi, ne moraš uzeti lopatu i lopatat sam, pomoći će ti komšije. Kad imaš svoju kuću i svoje dvorište, onda lopataš sam, ili ako si dovoljno patrijarhalan pošalješ ženu i djecu da lopataju, a ti gledaš ko je šta kome rek’o i o čemu na televiziji. U proljeće i ljeto, kad ogrije, ipak je ljepše imati kuću i dvorište. Ne moraš se se brinuti hoćeš li osjetiti miris travnjaka kad si na četvrtom ili osmom spratu, i ne moraš se svađati sa komšijama ako ti istresaju mrve po balkonu.
Danas je sasvim svejedno imaš li kuću ili stan, kolika je površina i kakav je raspored prostora, bitno je da si na prozore, balkone i ulaze okačio trobojku i slaviš Dan Republike Srpske i krsnu slavu Svetog arhiđakona Stefana. Prije dva dana slavio si najradosniji hrišćanski praznik, Božić, dan kad se u Vitlejemu rodio Isus Hristos. Danas slaviš to što se dva dana i 1992 godina nakon Hristovog rođenja, na Palama rodila Republika Srpska. Upozoravali su te da to ne slaviš, jer su se poslije toga desile strašne stvari za koje si i ti odgovoran, ali ne haješ. Jebe se tebi smeta li to kome, čak ti je i drago ako smeta. Srbuješ, makar slamu jeo.
Postio si onaj jedan dan pred Božić, Badnji dan, i nijedan od četrdeset dana posta prije toga. Jedva si i taj jedan izdržao, i poletio si da se što prije omrsiš, a onda si slavio najljepši i najveći praznik, baš kao da si postio svaki dan. Ne treba to da te brine uopšte, tačno prije 23 godine nekoliko je ljudi na treći dan Božića proglasilo Dan i Krsnu slavu Republike Srpske, i slavili su k’o da su postili svih četrdeset dana prije toga. Poslije su se krvili četiri godine, učestvovali u kolektivnom ubijanju gdje je poginulo 95 hiljada ljudi, i ni to ih nije zanimalo. Oni slave, pa slave, nemaju potrebu da se brinu o svim odricanjima, žrtvama, zlim mislima, riječima i djelima koje su u radili. Slave taj hrišćanski praznik baš kao da se ništa nije desilo i kao da ni za šta nisu odgovorni. Čak su i tebe uvjerili da su morali i da je to tako trebalo za tvoje dobro i za tvoj identitet.
Nemoj uopšte da se pitaš i pomisliš zašto slaviš Dan Republike. Dobićeš etiketu da si domaćni izdajnik. Reći će ti da si se odrekao srpstva. Jezivo je to kad se neko odrekne svoga, kad se odrekne srpstva. Još je jezivije kad se neko umjesto tebe odrekne svega što čini to srpstvo, i onda te ubijedi da je ovo “osakaćeno” srpstvo na manjem području bolje, pravije i ljepše od onog čitavog na većem.
Ti dobro znaš da naš narod ne pravi slavlja, svadbe, vjenčanja i krštenja kad je vrijeme posta. To je zato što je post vrijeme odricanja ne samo od hrane, nego od ikakve strasti. Glupo je i pomisliti kako bi i Dan Republike mogao biti u vrijeme posta. Ko još može strasno i bespogovorno da radi nešto u vrijeme odricanja i da se ničeg ne odrekne. Bolje je sve ostaviti i čekati kad prođe post, da se u miru i veselju proslavi. Palo je to, sigurno, naum i onim pametnim, bistrim i umnim Srbima što proglasiše Republiku Srpsku prije 23 godine, ali ko je lud da kaže narodu da se nečega treba odreći da bi se nešto dobilo. Kad su se to u istoriji Srbi odricali nečega da bi dobili nešto? Dobro, Kosova se niko nije odrekao, upamti to! To je oteta srpska zemlja. Ko ima pravo Srbima da kaže da nešto ostave kad im je tako priraslo srcu, a da će dobiti nešto za uzvrt. Kod Srba se odriče samo kad se odrekneš eura, da bi dobio marke u istoj toj vrijednosti. Kod nas kad dijete opekne ruku na šporetu, tuče se šporet što je tu. Kome bi palo napamet da kaže djetetu da se mora odreći te radoznalosti da bi ostalo nepovrijeđeno.
Kad sve ovo znaš, onda ti je jasno da niko nije mogao reći Srbima da se stvaranjem Republike Srpske moraju odreći svega onoga što nije ušlo u nju. Ne možeš to. Šta će biti s ljudima, kućama, imovinom, srpskim ognjištima? Naravno, to je sve srpsko, samo je Republika Srpska malo srpskija. Eh, da bi ona bila što srpskija protjerani su Bošnjaci i Hrvati iz Banjaluke, Prijedora, Doboja, Bijeljine, Zvornika, Višegrada, Foče, Gacka, Nevesinja, Trebinja i tako nadalje. Jebiga, jesu svi oni protjerani sa svojih ognjišta, ali upamti da su Srbi jedini koji se ne moraju odreći ničega da bi stekli nešto novo. To je tradicija, a tradicija se ne ispituje.
Mnogo smo mi podmitljivi. Mi nismo samo jeftina radna snaga, nego smo i jeftina biračka snaga. Za šačicu maraka, dolara, eura ili koje god valute, prodaćemo i svoje vrijeme, znanje i zvanje, i svoj trud, stavove i identitet. Bitno je, eto, da bar te pare budu naše. Vidiš, ti kad plaćaš u konvertibilnim markama, koliko god se zvale “bosanske”, ti ih voliš. Volimo ih i mi i zato smo tražili ćirilicu na njima i likove iz srpske književnosti. To je naše, ipak, a mi volimo i svoju umjetnost u bilo kom vidu, pogotovo u ova praznična doba. Najviše od svega, i to moraš znati, volimo Republiku Srpsku. Jeste malo problematično što u toj Republici Srpkoj, ni na područjima gdje je ona sada, nisu živjeli svi ti naši umjetnici. Opet, to je i dalje srpsko. Mislim, jasno ti je da ni Andrić, ni Ćopić, ni Šantić, ni Ćorović, ni Dučić, ni Selimović nisu živjeli i radili na području koje je sad RS. Nisu nikad ni pisali ni pričali o idealima i ideologijama vezanim samo za srpstvo i srpski narod. Jeste, oni su pisali i pjevali o Bosni i Hercegovini, ali ne treba to da te buni. Oni su i dalje naši, i mi ćemo ih uvijek u ovakvim momentima prisvajati, bez obzira koliko se svake njihove ideje i rada odricali. To su ljudi i ideje koje čine srpski identitet u Bosni i Hercegovini, i to je tačno. Nema nikakve zabune, Republika Srpska jeste srpski identitet, i nastala je na ideji odricanja onoga što se prije smatralo srpskim identitetom, ali sad nam je ljepše. Jeste da vjekovna težnja srpskog naroda u Bosni i Hercegovini nikada nije bila ograničavanje na jedan dio prostora u kome svi žive kao u toru, ali shvati da je ovo sve za dobro naše stvari. Stvari, mislim na srpsku stvar, srpsko dobro, ne na nešto bezobrazno. Pa zar nije ljepše staviti Dučića, Šantića, Kočića i Andrića kao likove na parama, nego čitati i razumjeti njihove ideje? Jeste, i pare i knjige su štampa, ali kad vidiš pare obraduješ se dvaput – drago ti je što su na novčanicama oni, i drago ti je što ih u toj ulozi gledaš.
Jeste teško ovu logiku primijeniti u realnom životu, svakodnevici. Mislim, nikad ti ne bi palo na pamet da uzmeš za sebe dio kuće a da se drugog dijela ne odrekneš u tuđu korist. Jeste teško kad si u kući ili stanu da kažeš “Ono što je moje – to je samo moje. Ono što nije moje, to je zajedničko. Dakle, opet moje”. Teško je razumjeti da ova priča ne pije baš vode u životu, nema nekog ispravnog rezona, logike – nema logike uopšte, ali trebaš da znaš da moraš biti ponosan na ono što je tvoje. Ne smiješ ga dati nikome i dozvoliti da ti ga iko uništi. Nije čak ni važno hoćeš li imati kuću, stan, platu, socijalno, zdravstveno, penziju. Kad imaš državu, znaš zašto nešto radiš, mnogo će ti lakše pasti što nemaš hljeba da jedeš, jer stremiš nečemu većem. Srbi su uvijek bili sposobni, okretni i preduzimljivi, i kad nisu hljeba imali, imali su državu i to ih je hranilo. To će i tebe hraniti, i biće ti mnogo lakše da živiš.
Izvini što te prekidam sad kad si ti poš’o da odgovoriš, da nešto kažeš, ali mislim da ti djeca i žena mašu s polja. Eno vidim malog, viče: “Sve smo snijega smakli, nemamo više šta lopatat. Haj nas pusti u kuću.”