Ali nije narod kriv, on je samo zatucan. Kriva je cjelokupna država koja mu dozvoljava da nekažnjeno iskaže želju za likvidacijom neke druge ljudske grupe, pa bili to homoseksualci, pankeri, beskućnici, djeca s teškoćama u razvoju ili bilo koji drugi; uvijek će se naći ljudi koji su zadojeni strahomržnjom ili samo mržnjim, te “rasterećeni” bilo kakve empatije.
Foto: slon.ru
Piše: Almir Methadžović
Većina ljudi zna da je rasizam loša stvar. Zbog toga će ih vrlo malo pomisliti, a kamoli priznati da su rasisti. Uzmimo za primjer svima poznatu negaciju “Nisam ja rasista!” “Nisam ja rasista, ja ne mrzim nikog!” A onda slijedi, “Ma nisam ja rasista ali Ciganima ne možeš nikad vjerovati, oni uvijek lažu i kradu.” U našem jeziku postoji vrlo kompleksna rasistička struktura u kojoj se najviše demonizira ova ljudska grupa: Cingani kradu djecu! Cigani se pljuju! Cigani se tuku! Baš si Cigan! Ti se cigančiš! Ciganija... Ovo je klasičan oblik rasizma koji je duboko usađen u naš jezik – a naš jezik, to smo mi! Naravno, po ovom obrascu se može napraviti ogromna količina dehumanizirajućih kombinacija koristeći i druge pejorativne kategorije, npr: Vlahe, Balije, Čifute, pedere...
Strah i mržnja su zajednički elementi ksenofobiji, rasizmu, šovinizmu, islamofobiji, homofobiji i drugim izmima i fobijama; s tim što je mržnja u ovima definitivno dominantniji osjećaj u odnosu na strah. Na primjer ksenofobija je termin koji se kod nas najmanje koristi, ali je to fenomen u kojem se strahomržnja odnosi na sve strance ili “tuđince”, a biti “tuđi” je uvijek “drugačiji”, onaj “drugi” za razliku od “našeg”. Stoga se slobodno može reći da ksenofobija također podrazumijeva i predstavlja skoro sve ostale mržnje prema drugim i drugačijim – ona je glavna strahomržnja.
Ksenofobija je jedan od najboljih indikatora zatucanosti određene ljudske grupe ili državljana jedne zemlje. Iako je prisutna kod svih naroda na našoj planeti, ksenofobija se manifestira na razne načine, to jeste, u različitom obliku ali i količini. Jedno je sigurno, što je manje zatucanih pojedinaca zatrovanih strahomržnjom u određenom društvu, to je ksenofobija manja i to je društvo zdravije.
U većini razvijenih država, građansko društvo se s većim ili manjim uspjehom bore protiv ksenofobije, ali vjerovali ili ne, strahomržnja je kod ljudi urođena; ona formira dio njihovog bića i prijeke biološke potrebe, radi čega se mnogi opiru uskraćivanju svog “nagona” da mrze. U takvim državama, pod pritiskom građanskog društva, pojedinci, grupe, ali i institucije se adaptiraju i predstavljaju svoju strahomržnju na drugačiji način. Danas, na primjer, američki bijeli rasisti i notorni Ku Klux Klan, kao njihov istorijski eksponent, na svojoj web stranici (www.kkk.com) šalju poruku “Loving our family” “Volimo našu familiju” ili “Bringing a Message of Hope and Deliverance to White Christian America! A Message of Love NOT Hate! “Donosimo poruku nade i oslobođenja bijeloj kršćanskoj Americi! Poruka ljubavi a NE mržnje!”
Dakle u nekim zemljama ksenofobija je evoluirala, ne kaže se više kao prije, mi mrzimo tuđe, nego mi volimo naše ili, još bolje, mi smo za očuvanje naše vjere, naše nacije, našeg identiteta i tome slično. Ali, budući da se fenomen ksenofobije, ma koliko maskiran, izražava ljudskim jezikom, te taj fenomen također formira i determinira čovjekovo ponašanje, ksenofobija je kao takva izmjerljiva, baš kao i većina ostalih varijabli koje utječu na biće homo sapiensa. Istraživanjem tih varijabli se bave društvene nauke, primarno, antropologija i sociologija ali i sve ostale. Može se reći da je čitava znanost orijentirana na takozvani ljudski progres, a da su neki njeni ogranci posebno intelektualno (pa i aktivistički) angažirani u ovom važnom ljudskom naporu. Međutim, problem nastaje kada je nauka, sama po sebi zatucana, kada i sama radi po rasističkom obrascu. Tada se društvo nalazi u ksenofobnoj spirali iz koje je vrlo teško izaći. Drugim riječima, tada znanost ne služi ljudskom boljitku i jednakosti, već se stavlja, kao i mnogo puta u prošlosti, u službu ksenofobnog društva i/ili politike.
Prije par sedmica (09.10.2015.), ruski analitički centar Jurija Levade (www.levada.ru) objavio je rezultate ankete pod naslovom “devijantno ponašanje” koja je provedena između 18. i 21. septembra 2015. godine. U ovom društvenom istraživanju, učestvovala je “reprezentativna” količina od 1600. građana Ruske Federacije starijih od 18. godina iz 134. urbanih i ruralnih jedinica, raspoređenih u 46. regija ove ogromne zemlje. Po podacima navedenim na web stranici Levade, mogućnost statističkih pogrešaka ne prelazi 3.4%.; znači, dano statističko istraživanje poprilično tačno prikazuje raspoloženje ruskog društva u cjelini na temu “devijantnog ponašanja”. Nadalje, interesantna činjenica je da se to istraživanje provodi još od 1989., dakle počelo je malo prije raspada SSSR-a, pa se nastavilo periodično 1994., 1999., 2003., 2008., 2012. i na kraju ove 2015. godine, tako da se može provesti komparativna analiza društvenog mnijenja na tu temu.
Mogući odgovori na postavljena pitanja tokom svih tih godina su bili vrlo jednostavni:
a) Ликвидировать – Likvidirati;
b) Изолировать от общества – Izolirati od društva;
c) Оказывать помощь – Ukazati pomoć (liječiti);
d) Предоставить их самим себе – Ostaviti ih na miru;
e) Затруднились ответить – Teško im je bilo odgovoriti (neodlučni).
U većini slučajeva pitanje počinje na isti način, velikim slovima, “KAKO BI PO VAŠEM MIŠLJENU TREBALO POSTUPITI S, pa se pitanje raščlanjuje: PROSTITUTKAMA, NARKOMANIMA, LJUDIMA ZARAŽENIM HIV-om, BESKUĆNICIMA I LUTALICAMA, ALKOHOLIČARIMA, ROĐENIM S MENTALNIM PROBLEMIMA, ČLANOVIMA RELIGIOZNIH SEKTI, HOMOSKSUALCIMA, PANKERIMA I GOTIMA?
Uz zadnje pitanje stoji mala zvjezdica, napomena, jer je to pitanje do 2012. godine podrazumjevalo rokere a ne pankere i/ili gote. Valjda su ruski statističari pomislili da je Rock umro baš tad, no nije bitno, te 1989. “Ano Domini ili nove ere”, 21% Sovjeta je bilo za likvidaciju rokera, 14% je bilo sklono izoliralirati ih od društva, dok se 9% sažaljevalo nad njima i podržavalo njihovo liječenje, ostali su bili OK ili nisu znali šta reći.
Druga napomena se odnosi na termin “likvidirati”; statističari napominju da se to pitanje “namjerno” postavljalo bez preciziranja da li se radilo o fizičkoj likvidaciji ili samo običnom “isključenju iz informacijskog prostranstva – medija” (ma šta god to značilo!). Tako je te 1989. 35% sovjetskih ispitanika bilo za likvidaciju homoseksualaca, 28% za izolaciju, 5% za liječenje, 9% ih je htjelo pustiti na miru, dok 23% nije znalo šta reći.
Foto: levada.ru
Malo je sada zamršeno znati šta su zatucani Rusi mislili kada su se slagali s likvidacijom homoseksualaca. Možda su mislili da ih se ubije metkom u potiljak, a možda da bi bilo najbolje da im se ne da mjesto u “medijskom prostoru”. Isto tako je teško shvatiti smisao i način izolacije od društva. Da li to podrazmjeva raseljavanje gejeva u Sibir po tradicionalnom “высылка” principu ili su mislili da se ponovo ustanovi Gulag, te da homoseksualci malo privređuju i radom doprinose raspadajućoj sovjetskoj ekonomiji? A i lječenje je upitno, jer ne postoji efektivna metoda liječenja seksualne kao ni emocionalne, ni svake druge privlačnosti prema istom spolu; a kažu da oko 10% svjetskog stanovništva “boluje” od toga.
Mada nije sve tako istrebljivački crno kako izgleda na prvi pogled. U ovih 25. godina perestrojke, sovjetski građani su evoluirali u ruske građane, poradili na tolerantnosti, pa ih je sada samo 21% za likvidaciju, 37% za izolaciju, i 6% za hospitalizaciju. I zaista, može se s velikom jezom zaključiti da je pristalica likvidacije manje nego kada je prvo ispitivanje prošlo. Sada bi ih većina samo “izolirala” i “liječila”.
Ali nije narod kriv, on je samo zatucan. Kriva je cjelokupna država koja mu dozvoljava da nekažnjeno iskaže želju za likvidacijom neke druge ljudske grupe, pa bili to homoseksualci, pankeri, beskućnici, djeca s teškoćama u razvoju ili bilo koji drugi; uvijek će se naći ljudi koji su zadojeni strahomržnjom ili samo mržnjim, te “rasterećeni” bilo kakve empatije.
Varate se ako mislite da je ovo samo ruska boljka! Možete li zamisliti da su u Hrvatskoj 2013. godine na referendumu o ustavnoj definiciji braka, pitanje i mogući odgovori bili malo radikalniji? Šta god bi Hrvati odgovorili, ja vjerujem da bi pristalica tog radikalnijeg rješenja bilo visoko dvocifreno, i da bi statistika bila tu negdje, “li-la”, s ostalim ex jugoslovenskim narodima.
Ko, mi?! Ma nismo mi homofobi!
Izvor: tacno.net
