Sve i svi moraju biti transparentni, jasni, bez sumnje i mrlje, staviti se javnosti na uvid… promidžbeni je marketing tranzicijske demokracije. Transparentnost uprizoruje kao navodni mehanizam za suzbijanja nedopuštenih kriminogenih pojavnosti, posebice u javnim i državnim službama te politici
TRANSPARENTNOST; otvorenost, preglednost, vidljivost bez prepreka. Ovaj termin prepun općih značenja u razdoblju zrelog, kasnog kapitalizma i naše mlade tranzicije deklarativno će dobiti poseban status, unisono ga se tretira kao neprijeporno vrijednosno i civilizacijsko postignuće epohe oko kojega je kreiran društveni konsenzus.
Sve i svi moraju biti transparentni, jasni, bez sumnje i mrlje, staviti se javnosti na uvid… reklamni je agitprop, promidžbeni marketing tranzicijske demokracije. U tom se smislu transparentnost uprizoruje kao navodni mehanizam za suzbijanja nedopuštenih kriminogenih pojavnosti, posebice u javnim i državnim službama te politici. Istovremeno je to i princip društvene, ali i korporativne odgovornosti. Kritički nastrojen ‘Leksikon’ poput ovog ponudit će ponešto iskošen pogled na odabrani motiv: kvazičistunstvo u ime transparentnosti rijetko je viđen primjer vrhunskog licemjerja našeg doba. Kako drugačije tretirati očiti spoj nespojivog, toliko deklarativnog zagovaranja procedura, propisa i tzv. dobrih praksi u vremenu koje je premreženo kriminalom najviših razina, klijentelizmom, korupcijom, nepotizmom i preobiljem lažne moralnosti.
Štoviše, efekt je često suprotan: što je više političkog i poslovnog prizivanja transparentnosti, to stvar postaje sumnjivija. Svatko s minimumom digniteta i dostojanstva trebao bi osjetiti barem susramlje kada čuje isprazne sintagme i demagoške tlapnje razvidne u populariziranim frazama poput one smiješne, a čuvene ‘neka institucije pravne države rade svoj posao’. Pod geslom transparentnosti uvode se i novi modeli nadzora te kontrole, suptilno se promiče društvena kultura sveopće sumnje i nepovjerenja. Na primjer, kada sa najviših sveučilišnih razina do nastavnika i studenata dospije obavezujući naputak da se usmeni ispiti imaju izvoditi najmanje utroje jer, navodno, izravan kontakt ‘jedan na jedan’ između profesora i studenta implicira rizik visoke razine da se onaj prvi potencijalno zatekne u neizdrživom izazovu spontanog ‘iživljavanja’ koju mu superiorna pozicija u strukturi omogućuje nad onim drugim, hijerarhijski gledano slabijim. To bi, kažu, transparentan uvid ‘trećeg člana’ trebao spriječiti.
Cijena koja se pritom plaća prava je sitnica, razbijanje klasičnog poimanja akademskog polja kao zajednice profesora i studenata koji su jednaki u razlikama, a povezuje ih uzajamno povjerenje i suradnja. Doslovno aplicirajući etimologiju pojma (lat. transparens, prozirnost), prepoznat ćemo simboliku transparentnosti i na relativno novijim politikama uređenja poslovnih i uredskih interijera, primjerice tzv. coworking hubova s velikim otvorenim unutarnjim prostorima, eventualno tek s provizornim paletama između radnih stolova ili bez njih. Ushit transparentnošću i zidove ruši.
Hajrudin Hromadžić – Novosti