Nekada treba početi od samog pojma, njegovog nastanka i definicije.
Autor: Impuls
Izraz je u upotrebu ušao od sredine 1920-ih godina kada je označavao protivnike italijanskog fašizma, režima koga je u Italiji uspostavio Benito Mussolini. Od sredine 1930-ih pojavio se u gotovo svim evropskim zemljama, i u različitim oblicima otpora okupljao različite političke stranke (demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demohrišćane i dr.). Kasnije se počeo koristiti za režime i pokrete koji su u njemu pronašli određenu inspiraciju, a od kojih je najpoznatiji njemački nacionalsocijalizam. Naziv antifašizam razvio se u današnjem značenju zbog toga što se “fašizam” koristio kao generički pojam koji označava ideologije, političke pokrete i organizacije te poretke koji su po svojoj socijalnoj osnovi i političkoj funkciji te metodama djelovanja srodni talijanskom fašizmu (kao i njemačkom nacizmu). Stoga je i opozicija stavovima i akcijama desnih ekstremističkih stranaka i pokreta nužno dobila i vlastiti pojam. Antifašizam je politički pokret utemeljen na najširim demokratskim osnovama i na negaciji bitnih ideoloških postavki ovih dvaju pokreta. U fašističko-nacističkim agresijama 1930-ih i u vrijeme II. svjetskog rata, antifašizam prerasta u državnu politiku mnogih zemalja radi očuvanja neovisnosti protiv fašizma. Antifašizam spada među ključne istorijske pojmove XX veka. Njegova borba na život i smrt sa fašizmom, koja je trajala više od 20 godina, mobilisala je desetine miliona ljudi i ostavila dubokog traga u društvima na svim kontinentima. Iako je antifašizam u ratnom sukobu odnio pobjedu, vjeruje se da prijetnja od fašizma nije nestala i da se, samim tim, antifašizam ne može prepustiti istoriji.
Za razliku odnekih drugih, izraz antifašizam je teže definisati, prije svega zbog toga što ne postoji čvrsti konsenzus što bi trebao biti “fašizam”, kao i zbog toga što se često zloupotrebljava kao epitet. Zbog toga nije rijetkost da dvije sukobljene strane istovremeno za sebe tvrde da su “antifašisti” i tako nastoje steći simpatije u domaćoj i međunarodnoj javnosti. Ovo je uglavnom ono što se može naći o antifašizmu bez obzira koju literaturu koristimo kao izvor.
Problem doista jeste u definisanju samog pojma. Publicista Srđan Milošević smatra da su vrijednosti izvornog antifašizma, internacionalizam, tolerancija prema raznim oblicima različitosti, emancipacija od esencijalizovanja tih različitosti, i naročito, marginalizovanje nacionalnih, vjerskih, rodnih, seksualnih, političkih i drugih različitosti kao politički bitnih karakteristika i faktora moralnog, ili ma kog drugog vrednovanja čovjeka. Antifašizam, u svojoj istorijskoj tradiciji, jeste progresivna ideja i moralni stav, prije nego ideologija, i podrazumijeva konstantno širenje baze slobode i tolerancije. On zaključuje, “Kao što je diskriminacija ključna riječ fašizma, tako je antidiskriminacija ključna riječ antifašizma”. Teško da se ovako postavljenoj definiciji može nešto dodati ali postoje i drugačija mišljenja.
U tekstu pod nazivom “Najgori proizvod fašizma je antifašizam”, autor navodi: “Jesi ili nisi antifašist? Koliko su mi puta postavili ovo pitanje! Ne mogu ni nabrojati. I kad god sam pokušao odgovoriti na njega pojavili su se brojni nesporazumi i neshvatljivosti. Zar fašizam nije bio italska inačica apsolutnog zla? Iz čega proizlazi da antifašizam može biti samo apsolutno dobro, javna vrlina koju treba isticati i često se njome razmetati. Onaj tko se pri njegovoj nazočnosti mrgodi i ne iskazuje dužno poštovanje, tko ne prenosi njegovu slavnu tradiciju, izaziva podozrive poglede. Uskratiti aplauz antifašizmu sinonim je za sumnjičavu neodređenost, a možda i nešto gore…
Međutim, već bi trebalo svima biti jasno da je antifašistička retorika stigla do krajnje postaje, naročito danas kad se svi pozivaju na “antifašizam”. Svi, čak i parlamentarna Desnica. Radi se o sveopćoj pohabanosti riječi i njihovog značenja: pojam “fašizam” se toliko upotrebljavao i zloupotrebljavao da sada označava sve i ništa. Praktički ništa. Zašto onda insistirati na njemu?
No, najprije da preciziram. Ostavljajući po strani semantičke elukubracije, da li sam antifašist? Naravno, neprijatelj sam fašizma. Ali, smeta me definiranje “antifašist”, pobuđuje u meni uznemiravajući osjećaj. Pretijesno je, gubim zrak. Da, antifašizam je, nesumnjivo, bitna vrlina, no vrlo parcijalne prirode. Čim se organizira i predstavi kao cjelina, prelazi u manu. Radi boljeg objašnjenja upotrijebit ću analogiju. Da li vjerujete u boga? Ja ne, ne vjerujem u nikakvo vrhovno biće. Zato mi je mrska svaka religija, koja god bila, budući da sve izgrađuju svoju moć na navodnom postojanju božanske utvare. Što znači da sam ateist. Logičkim slijedom, istovremeno sam i antikršćanin, antimusliman, antijudaist itd.
Međutim, za mene su ova posljednja svojstva sasvim sekundarna, pripadaju mi iako me ne određuju u potpunosti. Radi se o, točnije rečeno, parcijalnim opisima, koji uzeti pojedinačno ne mogu sasvim izraziti moju cjelinu. To su tipične poluistine koje uzastopnim ponavljanjem mogu postati i laži. Želite prikaz? Recimo, na primjer, da me neki mladi Zapadnjak pozove da sudjelujem na antimuslimanskoj inicijativi. Što bih trebao učiniti, prihvatiti? Nemojmo se šaliti. Antimusliman sam, naravno, ali nisam samo to. Svjestan sam da borba protiv Islama privlači horde novih križara, u crnim i bijelim košuljama, zato bi mi takav prijedlog previše smrdio na katolički integralizam. Na isti bih način, kad bi me neki istočnjački mladić pozvao da sudjelujem na antikršćanskoj inicijativi, odbio poziv. Antikršćanin sam, priznajem, ali nisam samo to. Zato se ne volim družiti ni s osobama koje borbu protiv Crkve pretvaraju u vlastiti sveti rat, previše mi smrdi na islamski fundamentalizam… Kad bih se, dakle, trebao izjasniti u vezi religije, na temelju mojih ideja mogao bih upotrijebiti isključivo pojam ateist. Svaka druga definicija, koliko god bila sama po sebi korektna, izgleda mi previše ograničavajuća, nejasna i mutna. Zato svaka antireligijska inicijativa, da bi me zainteresirala, mora jasno iskazati svoju protivnost svakoj religiji. Na ovaj se način ograničavaju prilike susreta i mogući kontakti s drugim iskustvima? Svjestan sam toga. Neke ću susrete i kontakte vrlo rado izbjeći.”
I zaista, primjer sa religijom upravo ukazuje na selektivan pristup antifašizmu. On je postao nešto kao modni dodatak koji ćemo iskoristiti svaki put kada se desi nešto što bismo kao antifašisti trebali osuditi ili pak podržati. Dakle, naš se antifašizam određuje prema nekom događaju ne preispitujući da li je isti dio društvene pojave, koji su njeni uzroci i uticaj na društvene odnose. Antifašizam tako samo uklapamo u postojeći sistem ne pokazujući potrebu da se istom odupremo. Asntifašizam je tako postao komformizam manjeg zla, što nas neumoljivo vodi do daljeg gubitka slobode. “Svaki smjer djelovanja koji ne teži potpunoj subverziji, samoodređenju, žalosno je osuđen na neuspjeh.” navodi autor prethodnog teksta.
Kako je cijela ova priča postavljena kao tema za razmišljanje, završit ću je jednim od mogućih rješenja.
“Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć!” je knjiga Dražena Šimleše i podijeljena je u dva dijela, gotovo dvije knjige, no tematski i sadržajno vezane, tako da su objavljene kao jedan naslov. Prvi dio knjige pod naslovom ‘Četvrti svjetski rat – globalni napad na život’ iscrpno obrađuje temu globalizacije, globalnih institucija, ukratko “napadača na život”, kako ih naziva sam autor. Termin “Četvrti svjetski rat” je naziv koji su prvi primijenili zapatisti, a ta definicija najbolje opisuje stanje u kojem se suvremeni svijet nalazi. U prvom dijelu knjige, autor iznosi cijeli niz relevantnih činjenica o radu globalnih institucija, političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim posljedicama njihovog djelovanja, čime izbjegava često prisutnu mistifikaciju kada se govori o “velikim zlim moćnicima”.
Drugi dio knjige, pod naslovom “Drugačiji svijet je moguć!”, bavi se obranom života, a podnaslov “Priče iz našeg dvorišta” najbolje opisuje pristup toj temi: umjesto iznošenja teoretskih mogućnosti i alternativa postojećoj situaciji, autor govori o tzv. “običnim” ljudima, herojima svakodnevnog života i preživljavanja, konkretnim projektima koji pružaju otpor neoliberalnom kapitalizmu i kapitalizmu uopće, otpor globalnim moćnicima i njihovoj politici. Ukratko, ovdje je riječ o onom što se već radi, sada i ovdje posve mogućim i izvedivim projektima.
Izvori:
Najgori proizvod fašizma je antifašizam, Naslovi originala: Il peggior prodotto dell’antifascismo è l’antifascismo i Ma tu, sei antifascista sì o no?. “Machete”, br. 3, 11/2008
“Četvrti svjetski rat/Drugačiji svijet je moguć!” Dražen Šimleša
Priredila: Mirjana Tešanović