Kreiranje hajke: Kako je profesor matematike postao ratni zločinac?

Kako se uopšte desilo da tihi, pristojni profesor matematike preko noći postane ratni zločinac koji mrzi Bosnu i Hercegovinu, Islam i sve Bošnjake? Kako je moguće da je to uspio učiniti s jednim facebook statusom, u kojem ništa od toga nije pomenuo? I još, kako je moguće da u to povjeruje toliki broj ljudi koji na društvenim mrežama izjavljuju da su spremni povrijediti njega i njegovu porodicu, pa ako to prežive, njega otjerati s radnog mjesta, a sve zajedno protjerati iz grada i države? Da se danima protiv njega nižu najvulgarnije uvrede, i to slobodno, bez straha od ikakvih sankcija? 
Najkraći odgovor bio bi – zato što smo svi sluđeni od kontinuirane ratne psihoze i manipulacije našim najdubljim strahovima i zato što smo dozvolili da nam vladaju najgori među nama. To je sasvim tačan odgovor, i slobodno se možete na ovom mjestu zaustaviti u čitanju.
Ali, ipak, prisjetimo se zajedno kako se to desilo… 

POLEMIKA U KLOZETU

Pored toga što je izvrstan matematičar, Franjo Šarčević je i urednik portala Prometej koji okuplja nekoliko mladih i hrabrih autora i autorica spremnih da se usprotive opšteprihvaćenim mišljenjima. Možete i sami provjeriti, ukoliko niste do sada, da su oni kritikovali sve “nacionalne politike“ pa i one koje se samo takvima predstavljaju, a iza njih se ne krije ništa izuzev „mržnje, sujete, vlasti“. 

Njihov urednik Šarčević prvi put je postao omražen nakon što je Prometej objavio nekoliko tekstova u kojima se pominje mogućnost da Željko Komšić možda i nije najbolji izbor za člana Predsjedništva BiH. Naravno, svi ti tekstovi bili su dobro argumentirani, a uredništvo Prometeja naglašavalo da ostavlja prostor za polemiku. Da ponovim, autori portala kojem na naslovnici piše da se zalaže za “laičko društvo i sekularnu državu” kritikovali su rad jednog od višestrukih povratnika u Predsjedništvo, njegov učinak i korist za zajednicu. Tu ne bi, složićemo se, trebalo biti ništa sporno.

Ali, jeste. Uslijedila je polemika, ali ne na portalu, nego na najvećem javnom klozetu na svijetu – twitteru, današnjoj mreži X. Kao što je poznato, tamo analitičari, obavještajci i pripadajući im botovi isprobavaju radikalne zamisli prije nego što ih probaju upotrijebiti u praksi. Kada te zamisli prenese nekoliko opskurnih portala bez impresuma, dolazi vrijeme da se koristi dodatak „prema pisanju medija“. Nakon tog “medijskog ovjeravanja” svaka teza ulazi u javnu upotrebu i više niko ne preispituje kako je nastala. Čak i naoko ozbiljni mediji takvim temama ponude veliki prostor. 

E, na tom Iksu, u vatrenoj polemici bez ikakvih argumenata, u kojoj su učestvovali i neki državni službenici, Šarčević je prozvan plaćenikom Dragana Čovića. Prostora za polemiku nije bilo, jer na toj društvenoj mreži najuočljiviji su najkraći i najradikalniji komentari i sve je podređeno vulgarnoj dosjetci. U toj galami, glasovi razuma su nečujni. Kako je temperatura rasla, sintagma „plaćenik Dragana Čovića“, nije bila dovoljno vidljiva za komentatore kratkog daha, pa je izmjenjena u skraćenicu „UZP-ovac“, što će reći član udruženog zločinačkog poduhvata zbog kojeg su na visoke zatvorske kazne presuđeni čelnici ratne tvorevine Herceg Bosne. Ukratko – ratni zločinac. Tada je štampan i članak u kojem je on prozvan kancerogenim tkivom koje treba odstraniti prije nego što metastazira.

PSOVKA U FOLDERU

Iz tog vremena dolazi i vulgarna Šarčevićeva reakcija, u tom klozetu gdje je prilično uobičajeno da se koristi sličan riječnik. I pored toga, ona se teško može opravdati, ali se može razumjeti. Šarčević očigledno nije mogao da podnese težinu kvalifikacije ratni zločinac. Za razliku od mnogih, njemu tako nešto nije prijalo. Zbog nje je dobio niz prijetnji, a na društvenim mrežama objavljivane su fotografije njegove porodice i adresa stanovanja. Šarčević se nekoliko puta izvinio zbog svoje reakcije, objašnjavao da je izazvan, da mu je žao što je izgubio kontrolu, ali izvinjenja nisu prihvaćena. 

Bilo pa prošlo, mogli bi reći, jer bilo je bezbroj takvih razmjena uvreda kojih se danas malo ko sjeća. Ali, u Šarčevićevom slučaju nije tako. Screenshot psovke sačuvan je u nekom folderu, gdje je ona čučala skupa sa drugim komprimitirajućim materijalima i samo čekala svoju priliku. Čim ju je dobila, izletila je iz anonimnosti, da bi se iznova distribuirala po društvenim mrežama i portalima. Nema veze što je nastala u potpuno drugačijem kontekstu, kao rezultat razmjene uvreda, tako osvježena lukavo je iskorištena za pokretanje nove, još bespoštednije hajke. 

Posljednji talas napada uzrokovan je Šarčevićevom reakcijom na fotografiju gradonačelnice Sarajeva sa uniformisanim dječakom. On je u njoj prepoznao zloupotrebu djeteta u političke svrhe, ali nije zbog toga optužen i odmah osuđen. Komentatori – moralisti, na istoj fotografiji nisu vidjeli nikakvu zloupotrebu, ali su uočili sve drugo, vidljivo i nevidljivo – ljiljane na beretci, maskirnu uniformu, heroje, rat, borbu za opstanak, vidjeli su državu, religiju, žrtve, genocid, tradiciju, bol svih Bošnjaka bijeloga svijeta…  Nema šta nisu vidjeli, a Franjo je optužen da mrzi sve to, odreda. 

I tako je mic po mic, twit po twit, x po x, Franjo Šarčević postao arhineprijatelj Bošnjaka, ratni zločinac spreman da ponovi zločine ako mu se pruži prilika (mada je bio dijete u ratu), Kralj Vilenjak koji mrzi djecu iako je plaćen iz budžeta (i zbog toga mu neki komentatori psuju djecu, rođenu i nerođenu), nezahvalnik kome smo, bez obzira na njegove nepoznate grijehove, dozvolili da živi s nama.  

META ŠARČEVIĆ

Zašto se Franjo Šarčević napada s puno više strasti nego oni koji zaista tako misle, to uporno ponavljaju i imaju moć i političke mehanizme da svoje prijetnje ostvare? Zašto se smatra da je potrebno što prije obračunati se baš sa Šarčevićem, iako on nema nikakvu moć? Otkud toliko ispoljene mržnje?

Možda zato što je lako i sasvim bezbjedno udariti na Franju Šarčevića. Svi dobro znaju, pa i oni koji mu prijete, da iza njega ne stoji niti jedna stranka, sve što ima su porodica i nekoliko prijatelja, a među njima niko nema politički uticaj. 

Znaju i da je besmisleno pravog nacionalistu, recimo hrvatskog, nazvati ustašom, jer će on to shvatiti kao kompliment. Opasno je i prijetiti pravom nacionalisti jer će njegova stranka odmah alarmirati dio policijskih struktura koje, prema raspodjeli plijena, imaju pod kontrolom. Zbog toga se niko ne usuđuje pravom nacionalisti javno napisati da će mu doći na radno mjesto i izbaciti ga odatle.

Također, svi oni dobro znaju da Franjo nije nacionalista, ni otvoreni ni skriveni. Čak je i nakon posljednje hajke rekao da ne želi pomoć s te strane:

– Trudiću se da hrvatski nacionalisti iz ovoga ne izvuku neku korist, jer mislim da su oni dio iste priče. 

Ali, baš zbog toga je opasan. Kod nas, kao i svuda na svijetu, nacionalizmi hrane jedni druge. Nacionalisti dobro znaju da će ostati gladni ako bude više ljudi poput Franje Šarčevića. A, njihova glad je nepodnošljiva, živ čovjek je teško može izdržati. Neće im glad biti utažena ako Franjo napusti Sarajevo. Nastaviće prebirati po ostacima.

Biće mi žao ako Šarčević zaista napusti Sarajevo i BiH, ali nadam se da će negdje pronaći sreću. Bez obzira na njegovu odluku, siguran sam da će ova hajka ostaviti posljedice. Ne samo zbog odlaska jednog izvrsnog profesora matematike i hrabrog analitičara, nego zbog toga što će od tada biti opasno komentarisati neki selfie sarajevske “kraljice” ili drugog političkog moćnika. Jer, nije važno kako ste komentarisali, nije važno ni šta se nalazi na fotografiji, odgovaraćete za ono što linč horda vidi na njoj i šta bi ona o tome napisala da je na vašem mjestu. 
I tako, mic po mic, twit po twit, x po x – doviđenja Bosno i Hercegovino, gdje god da si.

Izvor: Žurnal