Otkad su HDZ i Most zasjeli na vlast, sve češće i glasnije se nastavlja koketiranje s ustaštvom. Kažem nastavlja, jer to nije nova pojava – ona se po javnosti više manje slobodno šeta od 90-ih godina, a sada ima i amen vladajućih, koji se doima strastvenijim nego ijedan prije.
Fotografije čitateljki, Lazara Marinković
Piše: Sonja Krivokapić
Ove dvije stranke, uz punu podršku crkve, blagonaklono gledaju na ta koketiranja. Misa za Pavelića, nazivanje pravoslavnih svećenika četnicima, prijetnje o izdavanju registra izdajnika, preimenovanje imena ministarstava u imena službena u doba NDH, ustaški povici na prosvjedu zbog trodnevnog gašenja televizije Z1, prijetnje zabranom abortusa i najava uvođenja ratnih filmova iz doba rata 90-ih na HRT – samo su, čini se, početak manifestiranja opasne ideologije od koje se licemjerno, kad zatreba, vlast ograđuje i poziva na svoje liberalno-demokratske zakone koji su u suprotnosti s pojmom fašističke države.
S druge strane, i antifašističke struje su prisutne još od tih istih 90-ih. Najciničnije i najglasnije dolazile su iz uredništva Feral Tribunea, a kad je on propao, iznikli su portali koji se deklarativno opredjeljuju za isključivo lijeve ideje, kao i razne udruge i kulturne manifestacije na kojima se mogu vidjeti direktne ili indirektne osude fašističke ideologije.
Te su struje prihvatile uglavnom lijevo-liberalne ideje, ili su to barem učinile one najglasnije, a takozvane radikalno lijeve ideje se u našem javnom prostoru ne pojavljuju često. Opozicija fašističkoj ideologiji vuče svoje korijene iz doba Jugoslavije, koja se zahvaljujući organiziranju Komunističke partije oduprla fašizmu, ali danas je ona, pogotovo kod mladih ljudi, solidno pomiješana s antifašističkim načelima liberalne kapitalističke ideologije koja se fašizmu protivi zbog prava na slobodu pojedinca.
S dolaskom HDZ-a i Mosta na vlast, ova lijevo-desna polarizacija društva jače je izražena, pa i jedni i drugi biraju i podastiru ono što smatraju najboljim argumentima za obranu svoje ideološke pozicioniranosti (iako se opsesija desničara komunizmom koji postoji samo u njihovoj glavi ne može svrstati u najbolje argumente). Tako se mi iz ovog lijevog krila opetovano zgražamo nad retorikom izjednačavanja ustaša i partizana i tome suprotstavljamo zaslužnost partizana za vojnu i moralnu pobjedu nad fašizmom, o kojem govorimo kao destruktivnom i ubilačkom. Uglavnom se sve svodi na priče o nekakvim apstraktnim Hrvatima i Srbima i ustašama, partizanima i četnicima, i iako spominjemo imena, ona s nama osobno nemaju nikakve veze.
Drugim riječima, protiv oživljavanja te ideologije koja u zadnje vrijeme dominira javnim prostorom borimo se faktima koji pripadaju prošlosti. I iako prizivanje tih fakata nije nelogičan i loš potez – efektnije bi i autentičnije bilo posegnuti za područjem osobnih odnosa i pokazati kako igra s fašističkim idejama u kontekstu života današnjih srpskih i hrvatskih građana nije nimalo bezazlena. Dapače, ona ostavlja još više gorčine u ustima, jer bi danas mogla uključivati mnoge od nas, kad bi vlast odlučila u zakone pretvoriti ideje koje tako olako prevrće po ustima.
Konačno, suština grozote tih odnosa i 40-ih se godina prošlog veka nalazila najviše na osobnom planu – brat protiv brata, sin protiv majke, prijatelj protiv prijatelja, samo zato jer pripadaju različitim nacionalnostima. Iako je jasno da je užasno mrziti bilo koga samo zbog drugačije nacionalne pripadnosti, čovjeku je mnogo lakše mrziti onog drugog kojeg „treba“ mrziti, ako s njim nema nikakve osobne veze.
Ja sam dijete iz miješanog braka; moja majka je Hrvatica, a otac Crnogorac, i ja nosim njegovo crnogorsko prezime i rusko ime. Krug mojih najbližih, izuzev moje sestre, čine isključivo Hrvati, i prema njihovim ideološkim postavkama, trebala bih ih se odreći jer sam Crnogorka. Ta me ideologija uči da mrzim svoju majku. S obzirom na to da ima još onih koji su, zbog nasljeđa jugoslovenskog antifašizma, proizvodi miješanih brakova i s obzirom na to da u Hrvatskoj ima mnogo nacionalnih manjina, postoji velik broj ljudi kojima ova ideologija nalaže mržnju prema bliskim osobama.
Opet, mržnja prema bilo kome samo na osnovu nacionalnog identiteta svakom bi se iole razumnom i empatičnom čovjeku morala činiti kao anatema, bez obzira na postojanje ili nepostojanje bliskog odnosa između onoga koji treba mrziti i koji treba biti omražen. Ali dovođenje aspekta osobnog u cijelu tu priču bi, smatram, mogao imati snažniji efekt od iznošenja povijesnih činjenica.
Što se mene tiče, ne bih se pobunila da se radi o konzervativcima koji se zgražaju nad fašističkim grozotama. Ali ako se pri tome služe retorikom ustaške ideologije, imamo materijala da ih povučemo za jezik.
