Kapitalizam vas deblja. Kapitalizam također uništava i okoliš. Ove su dvije stvari povezanije nego što biste pomislili. Nije sav rast dobar.
Autor:
Workers Solidarity Movement
Prevod:
Ilija Todorić
Kapitalizam vas deblja. Kapitalizam također uništava i okoliš. Ove su dvije stvari povezanije nego što biste pomislili. Nije sav rast dobar. Rast prosječnog opsega struka i indeksa tjelesne mase natjerali su znanstvenike i zdravstvene radnike da upozoravaju na globalnu epidemiju debljine. 65% svjetske populacije danas živi u zemljama u kojima debljina ubija više ljudi nego neishranjenost. Debljina se u svijetu gotovo udvostručila od 1980., a 1,4 milijarde odraslih starijih od 20 godina prekomjerne su težine.
Pojam epidemije debljine postoji već nekoliko desetljeća i tradicionalno se vezao uz svjetsku globalnu supersilu, SAD. No prvo što moramo uočiti u trenutnim statistikama jest da vrlo jasno pokazuju da to definitivno nije “problem prvog svijeta”. Danas zemlja s najvećom stopom debljine nisu SAD, već njihov mnogo siromašniji susjed Meksiko.
Mišljenja su podijeljena oko uzroka epidemije, no nedavno se došlo do zanimljivih saznanja o ulozi prerađenih šećera (posebno kukuruznog sirupa obogaćenog fruktozom – eng. HFCS – i kombinaciji dodanih masti i šećera u procesiranoj hrani) u postupku supresije prirodnog tjelesnog sustava kontrole apetita. Pojednostavljeno, naš apetit kontroliraju hormoni, uključujući leptin koji signalizira da smo siti i grelin koji signalizira da želimo još.
Čini se da prerađeni šećeri i HCFS interferiraju s normalnim hormonalnim odzivom na povećanje razine glukoze u krvi i ometaju djelovanje hormona sitosti leptina te tako potiču prejedanje. Isto tako, nedavni testovi na miševima pokazali su da kada se miševi hrane ili mastima ili šećerima uz uobičajenu hranu, ne dolazi do prejedanja. No kada je miševima u hrani bila dostupna kombinacija masti i šećera, miševi su se prejedali i postajali pretili. Najviše su se prejedali smjesom 50/50 šećera i masti, što je slično omjeru dodanih šećera i masti koji je vrlo čest u procesiranoj hrani. Mehanizam iza toga vjerojatno je interferencija s normalnim djelovanjem hormona koji reguliraju apetit.
Zašto onda suvremena prehrambena znanost stavlja tako snažan naglasak na proizvodnju procesirane hrane koja nam “hakira” prirodne procese regulacije apetita i sitosti u našem tijelu kako bi nas potakla na prejedanje? Jednostavno rečeno, zato što su u kapitalističkom sustavu pojedina poduzeća za proizvodnju hrane prisiljena prodati što više svojih proizvoda, bez obzira na to zadovoljava li to ljudske potrebe ili kako to utječe na efikasno korištenje resursa dostupnih svim proizvodnim sektorima. Što nas češće svi McDonaldsi svijeta uvjere da uvećamo obrok koji kod njih kupujemo (te tako uvećamo i sebe), ostvaruju veću prodaju i više profita.
Debljina tako nije samo feminističko pitanje, već i pitanje kapitalizma. A pitanje kapitalizma je i klasno pitanje, što je zapravo vidljivo i u statistikama na ulici. Nisu najbogatiji slojevi društva najrizičnija skupina kad je riječ o trendu debljine, već najsiromašniji. U zemljama s najvećim nejednakostima između bogatih i siromašnih, poput SAD-a, koliki je nečiji dohodak doslovno možete zaključiti iz širine njegovog struka. U Europi prema posljednjim podacima WHO-a zemlje s najvećim postotkom pretilih 11-godišnjaka su Grčka (33%), Portugal (32%), Irska i Španjolska (30%).
Za čitatelje njemačkog tabloida Bild, činjenica da su PIGS zemlje najdeblje unutar Eurozone još je jedna potvrda mišljenja široko rasprostranjenog u zemljama centra o tome kako su ekonomski problemi Irske i naše braće i sestara s periferije posljedica prekomjerne pohlepe i nedostatka poduzetnosti i protestantske radne etike. No za svakoga tko je iskusio Trojkin stisak štednje, povezanost loše prehrane i siromaštva bolno je očita. Pobrinuti se da su djeca sita na kućnom budžetu koji se topi znači birati najjeftiniju hranu, koja je i najprerađenija i najviše deblja. Unatoč patronizirajućim slavnim kuharima i milijunašima poput Jamie Olivera, radi se o ekonomskom pitanju, a ne o edukacijskom. Neslaganjem između moralizirajućeg diskursa o individualnoj grešnosti (pohlepa, lijenost) kao izvoru problema i s druge strane, više materijalističkog stava da ekonomski pritisak prisiljava ljude na biranje najjefitinije i najgore opcije, ponovno ćemo se baviti kasnije u ekološkoj raspravi.
Profit nauštrb planeta
Logika neprestanog rasta prodaje hrane i pića, daleko preko granice prirodnog apetita i nutricionističkih potreba, ista je ona koja pogoni sva kapitalistička poduzeća. Općenito, način povećanja profita jest prodati više proizvoda. To znači sve veću potrošnju prirodnih resursa i s time povezano povećano otpuštanje ugljičnih i ostalih zagađivala. Ili se barem to tako dosad odvijalo. Pitanje života i smrti jest vodi li nužno ovaj trend stalnog povećanja kapitalističkog rasta u također stalno rastuću potrošnju oskudnih i neobnovljivih resursa, ili ne.
Navode se i suprotne tendencije – pomak iz proizvodnih u uslužne industrije i proizvodnja nematerijalnih proizvoda poput software-a, glazbe, knjiga i ostalih kulturnih i informatičkih proizvoda. Optimisti ukazuju na brojke koje pokazuju količinu ispuštenog CO2 po jednici BDP-a. U mnogim razvijenim zemljama stopa povećanja ispuštenog CO2 tijekom posljednih desetljeća bila je niža nego stopa rasta BDP-a u istom razdoblju. To se tumači kao pokazatelj da će povećanje cijena goriva i drugih sirovina pokrenuti tržišne sile koje će potaknuti zaokret prema efikasnijim tehnologijama koje će omogućiti globalni rast BDP-a bez povećanja emisija CO2.
No što se toga tiče, ukupni globalni podaci ostavljaju malo prostora za optimizam. Nakon 2000. godine globalni rast BDP-a i globalne emisije CO2 usklađeno se povećavaju. Prividno smanjenje potrošnje energije po jedinici BDP-a zemalja razvijenog Zapada može se pripisati prebacivanju proizvodnje u zemlje u razvoju, kao i tome da se propušta uračunati CO2 koji potječe iz međunarodnog brodskog i zračnog prometa u nacionalne podatke o CO2. Trenutno, gola je činjenica da se zahtjevajući više radnih mjesta i više rasta, zahtijeva još više ispuštenih stakleničkih plinova.
Pored energetskog problema, kako pomak prema uslužnim i “nematerijalnim” proizvodima utječe na upotrebu prirodnih resursa? Apple očito stvara novac prodajom fizičkih predmeta – iPad, iPhone, iMac – no Google još uvijek uglavnom zarađuje novac prodajom usluga pretraživanja i oglašavanja – što su nematerijalni proizvodi, zar ne? No, izuzevši potrebe fizičkog smještaja i opremanja njegove radne snage, svatko tko misli da Google nije kompanija s materijalnom osnovom mogao bi razmisliti o tome da plati mjesečni račun za potrošenu električnu energiju u Googleovim farmama servera. Tvrdnje o “nefizičkoj” prirodi softverskih i internetskih uslužnih kompanija kao što su Google i Facebook pretjerane su.
Štoviše, sama internetska i digitalna revolucija čini ostvarivanje profita na kulturnim proizvodima poput knjiga, glazbenih snimki i filma sve teže ostvarivim, što prisiljava industriju na povratak organiziranju zabavnih događaja u stvarnom svijetu, za koje ljudi plaćaju ulaznice, kako bi ograničili gubitak prihoda zbog slobodnog dijeljenja datoteka putem Interneta. Iako sve veća važnost proizvoda koji se mogu digitalno kopirati znači da će borba oko intelektualnog vlasništva biti važna bojišnica 21.stoljeća, taj trend sam za sebe ne eliminira materijalni utjecaj povećane potrošnje.
Konačno pitanje jest može li se povećanje profita ostvariti proizvodnjom više dodane vrijednosti, tj. prodajom manje jedinica uz veći profit po jedinici. Postoje uspješne kompanije koje ostvaruju dobar profit prodajom prvoklasnih proizvoda. Može li se takav model proširiti na čitavu ekonomiju?
Da bismo razumjeli zašto se to ne može dogoditi, moramo znati da je cijena proizvoda povezana s troškovima proizvodnje, koji pak ovise o plaćama. U svakom pojedinom poduzeću troškovi proizvodnje dijele se na plaće i materijal koji se kupuje od vanjskih dobavljača koiji zaposlenici trebaju za rad. No ako pogledamo i dobavljače materijala, također uočavamo da i njihovi troškovi uključuju plaće i materijal.
Ako slijedimo lanac dobavljača, naposljetku dolazimo do primarnih industrija gdje troškove čine plaće ljudi koji vade (ili uzgajaju) primarne materijale direktno iz Zemljinih prirodnih resursa. Zemlja ne dobiva nikakv novac – to je vrlo važno govorimo li o utjecaju na okoliš. Možda će u ovom slučaju biti troškova kao npr. plaćanje najma državi ili privatnim vlasnicima zemlje, ali to je druga priča. Cijena je na kraju lanca određena troškovima koje najzad uzrokuju plaće.
Za poduzeće u nekoj grani industrije cijenu po jedinici proizvoda određuje konkurencija na temelju troškova proizvodnje i prosječne stope profita u toj industriji. Troškove čine plaće i materijal. Ako cijena materijala pada, tada ona pada za sve konkurente u industriji i zahvaljujući tržišnom natjecanju, smanjenje troškova dovest će do smanjenja cijene proizvoda bez da bilo koje poduzeće stekne prednost pred konkurentima. Umjesto toga, pojedino poduzeće može steći privremenu prednost smanjenjem troškova plaća ili radnog vremena po jedinici proizvoda, recimo za 10%.
U tom slučaju poduzeće može učiniti dvije stvari kako bi svoju prednost pretvorila u ekstra profit. Prva opcija jest smanjenje brojnosti radne snage za 10% te ostvarivanje veće zarade prodajom iste količine proizvoda kao i prije. Ili može krenuti u smjeru povećanja: u rijetkom slučaju nedovoljne ponude koja omogućava rast tržišta uz istu cijenu, može prodati 10% više proizvoda uz istu cijenu (pretpostavka je da trošak dodatnih materijala ne premaši uštedu na radnoj snazi), ili sniziti cijenu proizvoda toliko da se prodaje ispod cijene te da tako od konkurencije preuzme tržišni udio, uz istodobno ostvarivanje profita.
Dugoročno gledano, uzevši u obzir sve nesigurnosti, rizike i vjerojatnosti, konkurencija znači da poduzeća koja odaberu strategiju smanjenja gube od poduzeća koja odaberu strategiju povećanja. Drugim riječima, dinamika sustava jest takva da općenito veća zarada zahtijeva više materijala.
Sljedeći komadić slagalice jest pitanje mogu li povećanje učinkovitosti i tehnologija smanjiti količinu materijala korištenog za svaku jedinicu proizvoda te tako suzbiti nemilosrdan nagon k proizvodnji i potrošnji sve više pojedinačnih stvari? Drugim riječima, je li okolišno održiv rast (više jedinica proizvedenih s manje materijala i energije) moguć u kapitalističkom sustavu?
Odgovor je ponovo niječan. No ovaj put ne postoji samo jedan uzrok već se radi o kombiniranom efektu više različitih faktora. Prvi faktor je činjenica da se prirodni resursi uzimaju iz zemlje “besplatno” ako zanemarimo rentu. Drugi faktor jest asimetrija efekata smanjenja troškova zbog konkurentskog pritiska, asimetrija između smanjenja troškova materijala i troškova rada, što znači da jedinična produktivnost raste brže što se tiče rada nego materijala. Treći faktor su fizička ograničenja za korištenje manje količine materijala, budući da određeni proizvod mora posjedovati potrebnu kvalitetu i sadržaj kako bi služio svojoj svrsi. Konačno, radnu snagu koja postaje suvišna u jednoj grani industrije potrebno je ponovo negdje zaposliti, ukoliko ukupni društveni investirani kapital i dalje mora rasti.
Zajedničko djelovanje navedenih elemenata znači da je tendencija sustava kao cjeline kontinuirani porast proizvedenih jedinica koji rezultira porastom ukupne utrošene energije i materijala.
Kapitalizam zahtijeva proizvodnju sve više i više stvari u službi svog nagona za zaradom. No možda je to dobro? Ideologija “više proizvodnje nužno je dobro” zove se produktivizam. Osnovna ideja koja stoji iza produktivizma jest da što god da se kupuje i troši očito zadovoljava neku ljudsku potrebu i želju, a ako još uvijek postoji siromaštvo tada očito postoji potreba da se proizvede još više. Tada temeljna pretpostavka postaje to da je kapitalizam savršeno transparentan medij preko kojeg se prenose ljudske želje. Ako ljudi postaju sve deblji, to mora biti zbog toga što žele biti pretili. Kao što je američki satiričar H.L. Mencken jednom podrugljivo primijetio, “uvijek postoji lako rješenje svakog ljudskog problema – jasno, prihvatljivo i pogrešno.” Produktivizam očito zadovoljava svaki od ova tri kriterija, no razlog zašto je pogrešan zaslužuje bolje objašnjenje od površne analogije.
Ako je pretilost jedan način promatranja odnosa ljudskih potreba i kapitala, tada je glad naličje tog odnosa. Prema nedavnom izvještaju, svake godine baci se ili izgubi 1,3 milijuna tona hrane – jedna trećina svjetske godišnje proizvodnje. Uz takvo ogromno razbacivanje 840 milijuna ljudi kronično je gladno na dnevnoj osnovi.
Činjenica je da je globalna ekonomija od 1950-ih proizvela više nego dovoljno hrane za eliminaciju svjetske gladi i pothranjenosti. Globalno siromaštvo nije posljedica apsolutnog manjka proizvodnje već nepoštene distribucije prirodnih resursa i rezultata proizvodnje. I ne samo to – i raspoloživi se resursi alociraju u proizvodnju koja maksimalizira profit, a ne ljudsku korist. Primjeri toga su mnogobrojni i mogu se pronaći na internetskim stranicama bilo koje razvojne ili organizacije koja se bori za globalnu pravdu tako da ne moramo to ovdje objašnjavati.
Tehnooptimisti i tehnopesimisti
Prije nego što detaljnije razmotrimo različite odgovore na okolišnu krizu od strane različitih lijevih i ekoloških tendencija, korisno je skicirati široku binarnu opreku oko ovog pitanja. Generalno govoreći te odgovore na izazov nadilaženja krize možemo podijeliti na tehnološke optimiste i tehnološke pesimiste. Kao uvod potrebno je promotriti naslijeđe pisca političke ekonomije iz 19. stoljeća, Thomasa Roberta Malthusa.
U današnjim debatama često možemo čuti razbacivanje optužbama za “maltuzijanstvo” ili “neomaltuzijanstvo”, najčešće usmjerenim prema tehnopesimistima. Što je maltuzijanstvo i zašto za mnoge ima tako negativnu konotaciju?
Velečasni Thomas Robert Malthus (1766.-1834.) bio je engleski protestantski svećenik koji se proslavio objavljivanjem pamfleta nazvanim “Esej o načelu populacije” 1798. godine. Nesumnjivo je da je popularnosti njegove poruke pridonijelo to što se godina objavljivanja poklopila s ustankom Ujedinjenih Iraca. Poruka je bila jednostavna – povećanje poljoprivredne proizvodnje odvija se aritmetički (linearno), no siromašna populacija prepuštena sama sebi povećava se geometrijski (eksponencijalno) sve dok krize gladi, bolesti i rata ne smanje populaciju na održivu razinu. Politička poruka kako je glad “djelo providnosti”, božja volja, sravnjivanje računa, kasnije je postala ideološko opravdanje britanskom parlamentu za nametanje gladi Irskoj. Kao takav, Malthus nesumnjivo zaslužuje svoje mjesto uz Cromwella u analima niskosti u anglo-irskim odnosima. No na stranu povijesna patnja, Malthus je bio prvi koji je u političkoj ekonomiji postavio pitanje problematičnih odnosa prirodnih resursa i povećanja potražnje. Uzevši u obzir da je taj općeniti problem nešto čime se u 21.stoljeću treba ozbiljno pozabaviti, preuranjene optužbe protivnika za “maltuzijanstvo” ponekad mogu biti logička pogreška argumentum ad odium – odbacivanje argumenata tako što ih se veže uz dobro poznatu omraženu osobu.
Malthusov izvorni argument specifično se odnosio na krizu prenapučenosti i sve dosad mnogi su katastrofičari iz okolišnih krugova najavljivali skoru propast planeta zbog prenapučenosti. Međutim, statistika posljednjih desetljeća pokazuje da stopa rasta populacije usporava te da se maksimum populacije od oko 9 milijardi očekuje u drugoj polovici stoljeća. Može se raspravljati o točnosti tih predviđanja, no činjenica usporavanja porasta populacije ukazuje na pogrešku u osnovnoj maltuzijanskoj populacijskoj tezi.
Tehnološki optimisti šire ovu dobru vijest na sve trenutne okolišne probleme s kojima smo suočeni: naši trenutni problemi s otpuštanjem ugljika, korištenjem pitke vode, gubitkom tla, jednostavno su tehnički problemi koje će riješiti ljudska genijalnost i tehnološka rješenja budućnosti.
Unutar tehnooptimističke pozicije postoji dodatna podjela na tržišne fundamentaliste i državne intervencioniste. Tržišni fundamentalisti dobivaju mnogo prostora u mainstream medijima, ne toliko zbog intelektualne vrijednosti njihovih argumenata – jer su uglavnom isprazni – već stoga što vrlo zgodno opravdavaju državno nedjelovanje, pogotovo u vezi bilo čega što bi moglo zahtijevati da se potroši određeni novac. Državno intervencionističko krilo tehnooptimističke tendencije slaže se da tržišta trenutno ne uspijevaju dobro upravljati okolišnom krizom i uočava potrebu za određenim državnim djelovanjem kako bi se industrija i financije “pogurali” u smjeru “održivog razvoja” ili novog, zelenijeg kapitalizma.
Nasuprot tomu, tehnološki pesimisti ne vjeruju u postojanje tehnoloških rješenja koje će zeleni kapitalizam učiniti mogućim bez radikalne društvene transformacije. Tehnološki pesimisti su također podijeljeni u dva tabora. Prvi smatra ili da ne postoje tehnološka rješenja za kapitalistički rast jer je sama tehnologija problem, ili da je prekomjerna upotreba prirodnih resursa, kako je tvrdio Malthus, na neki način urođena ljudskoj vrsti ostavljenoj samoj sebi. Drugi tabor ne dijeli u potpunosti ta uvjerenja, no ono što ih postavlja na zaseban pol i nije najbolje definirano.
Ključna teza ovog članka jest da taj nedostatak definicije predstavlja povijesni neuspjeh ljevice u izgradnji primjerene antikapitalističke i egalitarne alternative iluzijama o “održivom razvoju” tehnooptimista. No ako odbacujemo njihovu tvrdnju da je tehnologija rješenje i oprečnu tvrdnju anticivilizacijskog krila tehnopesimista da je tehnologija problem, to je zato što inzistiramo na tome da okolišni problemi uzrokovani kapitalističkim rastom nisu tehnički, već političko-ekonomski problem.
Degrowth i druge alternative
Maleni think-tank „Rimski Klub“ 1972. publicirao je „Granice rasta“ – izvještaj o problemima beskonačnog ekonomskog rasta u kontekstu ograničenih prirodnih resursa. Izvještaj je objavljen u pravom trenutku, samo godinu dana prije naftne krize 1973., a njegovi sumorni zaključci izazvali su senzaciju, tako da je naposljetku prodano više od 12 milijuna primjeraka u raznim prijevodima. Ne iznenađuje što su osobe iz vladajuće klase spremno kritizirale izvještaj, njegove modele, računala, osoblje i sve čega se možete sjetiti. Stručno mišljenje većine važnih ljudi bilo je da se radi o mladenačkom proricanju propasti. No ekološki pokret koji je u to doba tek nastajao ozbiljnije je shvatio upozorenja iz izvještaja. I to s pravom – nedavne analize predviđanja iz izvještaja pokazuju da su usprkos svim ograničenjima tog modela predviđanja bila vrlo slična onome što se zaista dogodilo u desetljećima nakon objavljivanja izvještaja.
Zbog jednostavnosti ćemo ekološke pravce koji su poruku „Granica rasta“ shvatili zaozbiljno podijeliti u četiri glavne skupine: pristaše održivog rasta, post-growth, degrowth[1] i duboka ekologija/duboki zeleni otpor. Ovdje se želimo pobliže pozabaviti post-growth i degrowth skupinama. Ideju održivog rasta ili zelenog kapitalizma odbacujemo u startu zbog razloga koje smo već iznijeli u prošlom članku. Isto tako, primitivističke fantazije o deindustrijalizaciji, odbacivanju agrikulture i povratku na lovačko-sakupljački život te popratnom masovnom istrebljenju kojih 6 do 7 milijardi ljudi već su dovoljno obrađene drugdje.
Post-growth je skup tendencija koje uočavaju potrebu da se odmaknemo od postojećeg kapitalističkog modela rasta mjerenog u terminima BDP-a i počivaju na širokoj liberalnoj i utilitarističkoj osnovi. To je prilično heterogena skupina koja inspiraciju pronalazi u različitim idejama poput zastupanja “nultog” rasta kao odgovora na izvještaj iz 1972., “Tranzicijskim gradovima” i ostalim pokretima inspiriranima “peak oil” teorijom, okolišnom ekonomijom, knjigama poput “The Spirit Level” koje se pokušavaju suprotstaviti rastućoj nejednakosti itd. U teoriji se pravac degrowtha doživljava radikalnijim, eksplicitno antikapitalističkim i antikonzumerističkim krilom, no u praksi ima mnogo organizacijskog preklapanja između ta dva pravca. Mnogi pripadnici post-growth mreže koriste degrowth terminologiju, a popis organizacija koje pripadaju tim pravcima pokazuje poprilično preklapanje.
Međutim, degrowth ima specifičnu polazišnu točku u Francuskoj, partikularno ideološko porijeklo i prepoznatljive vodeće mislioce poput Sergea Latouchea i Jacquesa Grinevalda. Potonji je na francuski preveo najznačajniju knjigu rumunjsko-američkog heterodoksnog ekonomista, Nicholasa Georgescua-Roegena, nekadašnjeg štićenika Josepha Schumpetera. Originalni naslov “The Entropy Law and the Economic Process” (Zakon entropije i ekonomski procesi) Grinevald je preveo na francuski kao “La Décroissance: entropie-écologie-économie” otkuda potječe i pojam degrowtha (décroissance). Georgescu-Roegenova ideja bila je primijeniti fiziku termodinamike na ekonomiju, u suprotnosti s navodnom njutnovskom paradigmom na kojoj je, po njemu, zasnovana neoklasična ekonomija.
Osnovni problemi s pristupom degrowtha najsažetije su sumirani u nedavnom dokumentu o okolišnom pokretu francuske anarhističke organizacije CGA (Coordination des Groupes Anarchistes).
Iako se u načelu slažemo s osnovnom analizom Georgescu-Roegena koja tvrdi da je svjetska ekonomija na razini korištenja prirodnih resursa iznad njihove mogućnosti obnavljanja, smatramo da je degrowth nedovoljno dobar koncept jer ne dopušta odbacivanje autoritarnih društvenih modela ili institucija. Koncept degrowtha ne govori ništa o političkoj organizaciji na kojoj bi se zasnivao. Tako određeni ekolozi mogu pozivati na uspostavu određene ekologističke “diktature” koja bi trebala uvesti poštovanje spram okoliša. Općenito, koncept degrowtha mogli bi prihvatiti i ljudi koji pristaju uz rasističku, teokratsku ili fašističku viziju društva.
Trenutno unutarnje kontradikcije kapitalizma i očiti izostanak uvjerljive revolucionarne perspektive uzrokuju oscilaciju ekoloških diskursa i pokreta između dva jednako utopijska pola – “održivog razvoja” (točnije održivog rasta) i degrowtha – bez napuštanja kapitalizma. Ako kapitalistički sustav teži rastu koji je sam sebi svrha, nije ništa primjerenije suprotstaviti mu se “alternativom” koja se sastoji od degrowtha koji je sam sebi svrha. Izazov se nalazi u povratku razine globalne proizvodnje ispod granica prirodne stope obnavljanja prirodnih resursa, uz istovremeno jamčenje egalitarnog pristupa proizvedenim dobrima i uslugama. Stoga je osnovno pitanje koje moramo postaviti ukoliko želimo nadvladati ekološku krizu – tko odlučuje što će se proizvoditi i na koji će se način proizvoditi?
Nužno smanjenje razine proizvodnje tako čovječanstvu nameće potrebu suočavanja s izazovom direktne demokracije budući da jedino stanovništvo, a ne privatni akteri u međusobnoj konkurenciji, imaju stvarni interes u rješavanju ekološke krize. Međutim, to isto tako uključuje i suočavanje s izazovom jednakosti jer je jedini način smanjenja razine proizvodnje bez da se ikoga ošteti – namiriti ljudske potrebe na egalitaran način.
Zato umjesto degrowtha zahtijevamo socijalizaciju proizvodnje i donošenja odluka kako bismo konačno racionalizirali ekonomiju i zadovoljili svoje potrebe u skladu s dostupnim resursima.
Unatoč tome što je vodeći intelektualac degrowtha Serge Latouche sklon citiranju Marxa, degrowth je i dalje zasnovan na Georgescu-Roegenovoj upitnoj termodinamičkoj ekonomiji, teoriji koja navodno vrijedi za sve društva – prošla, sadašnja i buduća. Drugim riječima, povijesna specifičnost kapitalističkih proizvodnih odnosa blijedi u pozadini i oni se prikazuju kao vječni. Poput zrcalne slike produktivističke ideologije, degrowth doživljava kapitalizam kao transparentni medij kroz koji se ljudske želje prenose bez transformacije i tako direktno proizvode “hiperpotrošnju”, bez da u tom procesu ikakvu ulogu ima potreba kapitala za valorizacijom.
U tom smislu degrowth postaje samo posljednji sofisticirani spin istog starog maltuzijanskog tehno-pesimizma. Međutim, ne bismo trebali izjednačiti pozicije njegovih vodećih intelektualaca ili njegovo filozofsko porijeklo s motivacijom svih njegovih pristaša i aktivista, ili s cjelokupnim sadržajem samog pokreta. Kao što smo već vidjeli, u praksi su odnosi između post-growth opcije i ostalih pokreta koji su kritični spram rasta više kooperativni nego kompetitivni. Kako su CGA istaknuli, unutar degrowth pokreta zaista postoje mnoge autoritarne i etatističke protopartije i publikacije, no također ima i više slobodarskih tendencija.
CGA, međutim, također ističe i da nas odvajanje tehničkog izazova pomirenja ljudske proizvodnje s održivim korištenjem resursa od političko-ekonomskog pitanja moći odlučivanja o proizvodnji, distribuciji i potrošnji, ponovno vodi u slijepu ulicu čisto “političkih” rješenja koja teže korištenju državne moći kako bi kapitalizmu nametnule drukčiju logiku. Takva rješenja nisu samo autoritarna, već su i utopijska u smislu nepostojanja druge povijesne snage koja može kapitalističkoj klasi i kapitalu oduzeti kontrolu nad društvom – osim masovne snage proletarijata, a drugi način mobilizacije za postizanje tog cilja ne postoji osim kroz borbu za egalitarnije društvo.
Ako oni na dnu dohodovne hijerarhije već sad jedva preživljavaju, tada svaka borba koja teži smanjenju proizvodnje bez prethodnog smanjenja nejednakosti nema nikakvu šansu da pridobije našu podršku.
Kejnezijanska ljevica i pakt o rastu
Već smo istaknuli kako je karakteristika povijesne i suvremene ljevice, uz neke iznimke, neuspjeh da se ozbiljno suoči s okolišnim pitanjima kao i ekološkim pokretom. Na prvi pogled taj neuspjeh zbunjuje. Jedna od ključnih referentnih točki ljevice jest Marxov rad i predodžba kapitalizma kao inherentno kontradiktornog sustava čiji rast dovodi do krize.
Krenemo li od te polazne točke, prirodno bi bilo pretpostaviti da će se marksistička ljevica naći u taboru suprotstavljenom tehnooptimistima, njihovim “revizionističkim” (poslužimo se ortodoksnim marksističkim žargonom) idejama tehnoloških i političkih reformi koje mogu perpetuirati beskonačni “održivi” rast kapitala.
Prvo i očito objašnjenje jest privlačnost kejnezijanskog razdoblja koje je prethodilo neoliberalizmu, razdoblja koje današnjoj izmučenoj, demoraliziranoj i slabećoj ljevici izgleda poput nedavnog “zlatnog doba” u kojemu su sindikati bili snažni, socijalna država je jačala, realne nadnice su rasle, a lijeve političke stranke imale tisuće članova i određeni utjecaj.
Stoga se retroljevici, bez obzira na njenu internu automitologizaciju kao boljševika ili drugih revolucionarnih socijalista, postavljanje socijademokratskih zahtjeva kejnezijanskog tipa kao alternative neoliberalnoj štednji čini kao najlakši put do ponovne relevantnosti. Zaista se može reći da nostalgičarski “Duh ’45-e”, projekt rekonstrukcije socijalističkog pokreta 20. stoljeća u današnjici, više ili manje definira retroljevicu 21. stoljeća. Projekt koji je, vrijedi i to reći, osuđen na propast zbog izostanka bilo kakve analize kako i zašto socijalistički pokret 20. stoljeća nije uspio.
Ironija je u tome što je jedan od glavnih razloga propasti pokreta, bilo onog Druge, Treće, Četvrte ili koje već Internacionale, bio “povijesni kompromis” s kejnzijanskim paktom o rastu. Po završetku II. svjetskog rata stare europske imperijalne sile bile su devastirane i podijeljene između američkog i sovjetskog bloka. Budući da im je pozornost bila usmjerena na preuzimanje Kine od strane maoista, SAD su odustale od uobičajenog odnosa nekog carstva spram novih kolonijalnih posjeda i započele s projektom rekonstrukcije industrijske proizvodnje i tržišta zapadne Europe, s ciljem sprečavanja proširenja Željezne zavjese do obala Atlantika.
Socijaldemokratske stranke Druge Internacionale, kao i promoskovski orijentirani komunisti Treće Internacionale usvojili su strategiju podrške toj kapitalističkoj i industrijskoj rekonstrukciji. Kejnezijanska politika pune zaposlenosti i socijalne države stvorila je podlogu za međuklasnu kolaboraciju u svrhu kapitalističkog rasta, koji je obećavao da će donijeti povećanje životnog standarda radnika u starim imperijalističkim zemljama Zapadne Europe (no ne zaboravimo – unatoč ograničenom učinku curenja bogatstva prema dolje u postkolonijalnim zemljama, kejnzijansko “zlatno razdoblje” još je uvijek značilo nerazvijenost i emigraciju za zemlje poput Irske). Također, ni ultraljevica kojoj je nedostajala masovna ukorijenjenost u radničkoj klasi, a koju su socijaldemokrati i staljinisti još uvijek imali, nije imala mnogo izbora nego pristati uz populističko povezivanje kapitalističkog ekonomskog rasta s povećanjem radničkog realnog dohotka.
Nakon političkih i ekonomskih kriza te društvenih previranja krajem 60-ih i 70-ih, neoliberalno restrukturiranje svjetske ekonomije u stvarnosti je prekinulo vezu između kapitalističkog rasta i povećanja realnih plaća zapadnih radnika. Stvari se, ipak, nisu u svim zemljama odvijale na jednak način – Njemačka tako nije pretrpjela deindustrijalizaciju poput Velike Britanije. Učinci globalnog premještanja proizvodnje i trgovinskih tokova bili su zamaskirani porastom financijalizacije i kredita. No i to maskiranje znatno je narušeno s početkom krize 2008. godine.
Kriza nije donijela ništa dobroga ljevici. Nakon desetljeća uvjeravanja same sebe kako održava revolucionarni plamen na životu do dana kada neoliberalno odgađanje ekonomske krize više neće biti moguće i kada će se radnička klasa još jednom okupiti oko crvenog barjaka, više ili manje potpuni izostanak iole značajnije ponovne pojave klasne borbe doveo je do gubitka smjera, demoralizacije i rapidnog smanjenja broja pristaša ljevice.
Osim uobičajenog lova na krivce za to (feministkinje, navodno – tko bi rekao?), ljevica je impulzivno reagirala na način da pokuša formirati projekte ljevičarskog jedinstva kako bi se obnovio radnički pokret iz “dobrih starih dana” kejnezijanske ere. Zbog toga se javna propaganda parlamentarne ljevice uglavnom sastoji od monotone mantre “Rasta i poslova!” koju ponavlja poput duracellovog zečića, u nadi da će ta taktika vratiti mase natrag u tor.
Toliko o nostalgiji za kejnezijanskim produktivističkim paktom i izbornom oportunizmu. No valja reći i da se tehnološki utopizam ljevice pojavio prije kejnzijanske ere. Počevši od Lenjinove slavne izreke “socijalizam je moć sovjeta plus elektrifikacija”, pa čak i mnogo prije toga, ortodoksni marksizam doživljavao je industrijski rast kapitalizma u biti pozitivnim. Prema marksističkoj teleološkoj teoriji povijesti, historijskom materijalizmu, povijesna misija kapitalizma jest razvoj proizvodnih snaga (tehnologija, infrastruktura) kako bi se osigurala materijalna osnova socijalizma i komunizma.
Prema toj teoriji unutarnje kontradikcije kapitala u konačnici će se manifestirati kao kontradikcija između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa (kapitalističko privatno vlasništvo i profit, tržišta itd.). No nikada se nije smatralo kako unutarnje kontradikcije kapitalizma mogu nastati unutar samog razvoja proizvodnih snaga. Unutar ortodoksnog mišljenja nikad se nije smatralo da kapitalizam može razviti proizvodne snage do točke u kojoj prijete uništenjem okolišnih preduvjeta ljudskog života i same civilizacije.
Kao posljedica toga, čak i prije kejnezijanske ere, predboljševička marksistička socijaldemokracija i Druga Internacionala bili su uvjereni tehnooptimisti. I to toliki optimisti da je prva hereza unutar njihovih redova bila ideja Eduarda Bernsteina prema kojoj će kapitalistički rast sam od sebe postepeno pretvoriti ekonomiju u radnički raj.
Naravno, tadašnji predaniji marksisti unutar njemačke socijaldemokracije poput Kautskog i Luxemburgove prepoznali su implikacije takve ideje. Uz takvu optimističnu prognozu samog kapitalizma potreba za bilo kakvom eksplicitno antikapitalističkom ideologijom poput marksizma ili čak socijalizma slabi u korist jačanja “pragmatičnih” i reformističkih struja unutar partije i općenito radničkog pokreta. To se povijesno zaista i dogodilo unutar socijaldemokratskih i laburističkih partija diljem Zapada. Posljedično, reakcija na bernštajnovsku herezu naglašavala je apsolutnu nužnost marksizma kao teorije imanentne krize kapitalizma.
Iako je bilo varijacija na temu egzaktne prirode teorije krize, glavno težište bilo je i ostalo na tzv. Zakonu tendencije pada profitne stope. Problemi s ovom teorijom krize vrlo su složeni i previše dosadni osim za marksističke štrebere, no što se tiče tehnološkog optimizma i ova teorija prirođenu kontradikciju kapitala postavlja između odnosa proizvodnje (kojom dominira potraga za profitom) i razvoja proizvodnih snaga.
Naime, ne postoji urođeni problem sa samim razvojem proizvodnih snaga koje se još uvijek doživljavaju na pozitivan način. Simptom toga jest neprekidna marginalizacija iz marksističke srednje struje tehnoskeptičnih i antiproduktivističkih struja koje su nastale iz radikalizma 60-ih i 70-ih koje su kritizirale kapitalistički razvoj tehnologije kao sastavnog dijela klasne borbe i kontradikcije kapitalizma: tendencije poput situacionista, talijanskih operaista i autonomista, postbordigisti insprirani radom Jacquesa Cammattea, itd.
Još jedan uzrok pristranosti suvremene ljevice spram tehnooptimizma kojeg moramo razmotriti jesu psihološki efekti trenutnog sektaškog stanja i odvojenosti od radničke klase. Osim u svega nekoliko zemalja to stanje zajedničko je čitavoj ljevici, ultraljevici, anarhističkim i ekološkim grupama. Kao posljedica toga, svaka od tih struja nastoji privući one čije ih osobne i kulturalne skonosti predisponiraju za jedan od tih oblika politike.
Oni predisponirani za tehnološki optimizam više gravitiraju ljevici, posebice retroljevici, dok se oni s tehnopesimističnim nagnućima više okreću prema okolišnim ili ekološkim pokretima. Zbog toga često dijalog između ljevice i ekoloških aktivista nije otežan samo razlikama u političkim i filozofskim početnim točkama, već i osobnim razlikama te kulturalnim preferencijama.
Koliko god neki odbacivali takve razlike kao “nepolitičke”, potrebno ih je prepoznati i otvoriti im prostor, to jest – ako se želi ostvariti bilo kakvu produktivnu interakciju. U suprotnom rezultat će umjesto dijaloga biti sterilan proces držanja govora drugoj strani uz pozive na asimilaciju (“jedinstvo znači da se vi ujedinjujete s nama, prema našim uvjetima”) ili otvoreno neprijateljstvo.
Kraj rasta?
Kada postavimo pitanje kraja rasta, postoji namjerna dvosmislenost u smislu “kraja”. S jedne strane, smisao kraja jest zaustavljanje kapitalističkog rasta, ili specifičnije akumulacije kapitala. S druge strane, kraj se nalazi i u smislu ciljeva i sredstava, svrhe procesa. Druga ključna teza ovog članka jest nemogućnost govorenja o prvom smislu bez da se istodobno uzima u obzir i drugi cilj.
Ukoliko želimo zaustaviti kapitalističku beskonačnu ekspanziju proizvodnje koja troši neobnovljive resurse, tada moramo radikalno transformirati ekonomsku i socijalnu strukturu kako bi služila drukčijim ciljevima. No tada se postavlja pitanje je li takva transformacija kompatibilna sa zadržavanjem nejednakosti? Već smo prije u tekstu govorili o utopijskom karakteru bilo kojeg projekta radikalne promjene koji nije u interesu velike većine. Kapitalizam drži veliku većinu u materijalnoj nesigurnosti kako bi nas prisilio da većinu svog vremena posvetimo njegovim procesima valorizacije.
Tko ne bi izabrao raditi 2 dana u tjednu i provoditi ostatak vremena s obitelji, prijateljima i djecom? Keynesova vizija kako ćemo u 21.stoljeću raditi 4 sata dnevno ili manje samo ukazuje na njegovo nerazumijevanje kapitalizma kao sustava u kojemu su potrebe kapitala važnije od potreba ljudi. Uzevši u obzir neprekidnu reprodukciju relativnog materijalnog i vremenskog siromaštva, čemu pomaže i prijetnja apsolutnog siromaštva nezaposlenosti, radnička klasa prilično je svjesna da bi općenito smanjenje društvene proizvodnje, bez još većeg smanjenja ili ukidanja ekonomske nejednakosti, gurnulo one na dnu dohodovne ljestvice ispod praga preživljavanja. Borba za smanjenje hiperprodukcije mora započeti s borbom za ekonomsku jednakost i kontrolu nad proizvodnjom kako bi služila direktno ljudskim potrebama bez posredovanja profita i kapitala.
Kao slobodarski komunisti moramo težiti popravljanju štete nastale pristajanjem povijesne ljevice ka produktivizmu, čime je antikapitalistički pokret podijeljen na ljevičare i ekologe. Moramo raditi na preustroju antagonističkog pokreta koji je istodobno antikapitalistički i antiproduktivistički, no nije i antihumanistički. Kako bi to ostvarili, moramo biti u dijalogu s oba tabora; s jedne strane preispitivati fetišizam proizvodnih snaga i produktivističkih sklonosti među socijalistima, a s druge strane suprotstavljati se mizantropskim strujanjima i mistifikaciji uloge kapitala u krizi neodržive proizvodnje.
No najvažnija od svega jest potreba da se dijalog započne s pozicije otvorenosti, a ne arogancije, te da se shvati da s obzirom na veličinu problema, nitko ne može tvrditi da u startu ima sve odgovore. Kako bismo pronašli zadovoljavajuće odgovore, potreban nam je dijalog koji prihvaća različitosti uz uzajamno poštivanje i pretpostavku dobre vjere svih sudionika. Kapitalistička destrukcija našeg okoliša nije problem kojim ćemo se trebati baviti u nekom trenutku u budućnosti, problem je već ovdje i njegovim se rješavanjem moramo početi baviti sada.
Napomene:
Degrowth je ekonomski, politički i socijalni pokret zasnovan na antikonzumerističkim idejama. Njegovi pristaše zagovaraju smanjenje proizvodnje i potrošnje te odbacivanje potrebe za konstantnim ekonomskim rastom, uz osnovnu tvrdnju kako se pretjerana potrošnja nalazi u korijenu svih okolišnih problema i društvenih nejednakosti. Degrowht teži povećanju osobne sreće na nekonzumerističke načine – dijeljenje posla, posvećivanje umjetnosti, obitelji, zajednici… (op. prev.)
Ovaj članak je izvorno objavljen u „Irish Anarchist Review“ (broj 9. ljeto 2014.).
Kontrapunkt