Manje vremena provedenog na radnom mjestu ne samo da bi nam omogućilo da provodimo više vremena radeći ono što volimo – to bi moglo biti ključno i za opstanak planete
Piše: Philipp Frey
Kraći radni tjedan ponovno se zadnjih godina pojavio kao tema političkih i ekonomskih rasprava u Velikoj Britaniji. Stranka zelenih, TUC (federacija sindikata u Engleskoj i Velsu) i Laburisti ozbiljno shvaćaju smanjenje radnog vremena kao politiku koja bi mogla pozitivno utjecati na boljitak radnika, povećati produktivnost i koja bi se suočila s izazovima automatizacije.
U Njemačkoj, IG Metall (najveći industrijski sindikat u Europi) je prošle godine pokrenuo štrajk koji je mobilizirao 1.5 milijuna radnika. Izborili su se za mogućnost pojedinačnog smanjenja radnog vremena s 35 sati tjedno na 28 sati, uz garantiranu mogućnost povratka na puno radno vrijeme.
Kraći radni tjedan često se predstavlja kao sredstvo kojim bi se popravio ekonomski model od kojeg koristi ima jedino manjina. S druge strane, povećano zanimanje za smanjenje radnog vremena podudara se s pojavom moćnih globalnih pokreta koji ističu još jednu krizu s kojom se čovječanstvo suočava: nestanak resursa, degradaciju okoliša i, iznad svega, ubrzano globalno zatopljenje. Imamo tu i važna pitanja unutar-generacijske i međugeneracijske pravde. Ljudi koji žive na globalnom jugu i siromašni su češće stradaju zbog problema ekonomskog sustava koji uvelike favorizira klasu koja posjeduje kapital na globalnom sjeveru.
Raspravom o održivosti već desetljećima u velikoj mjeri dominiraju pozivi na etičku potrošnju, umjesto da se suočimo s korijenom problema – ekonomskim sustavom koji daje prednost stjecanju profita nad dobrobiti radnika, pa čak i nad očuvanjem prirodne osnove našeg kolektivnog života. Da bi se razvio održiv ekonomski model, postaje jasno da trebamo prekinuti s imperativima nametnutim nužnošću akumulacije kapitala („beskrajni rast“) i pronaći način da osiguramo pristojan životni standard, poštujući mogućnosti i granice našeg planeta. U isto vrijeme, naši sadašnji modeli radnog vremena i načina života duboko su isprepleteni s fundamentalno neodrživim gospodarstvom, koje od nas traži npr. dugačka putovanja na posao zbog precijenjenih cijena nekretnina, ili konzumiranje ekološki štetne smrznute hrane jer nam nedostaje vremena za pripremu kvalitetnih obroka kod kuće.
Međuvladin panel o klimatskim promjenama jasno je stavio do znanja da će ograničavanje globalnog zatopljenja na 1.5°C iznad predindustrijskih razina zahtijevati brze, dalekosežne promjene bez presedana u svim aspektima društva. Čak i nasumični pogled u statistiku pokazuje koliko bi te promjene trebale biti dalekosežne i drastične.
U tu svrhu napisao sam rad za trust mozgova (think tank, op. prev) Autonomy. On sadrži jedan težak misaoni eksperiment za sve nas: s obzirom na trenutni intenzitet upotrebe ugljika u gospodarstvu Velike Britanije, i s obzirom na količinu ugljika koju ispumpavamo u atmosferu po satu rada, procjenjujem da bi ostanak unutar održivih količina ugljika zahtijevao da smanjimo radno vrijeme za gotovo 80 posto, što bi radni tjedan svelo na tek devet sati.
Ovakvo ogromno smanjenje pokazuje da transformacija prema održivom gospodarstvu treba ići dalje od blagog marginaliziranja najgorih grana industrije – onih koje se temelje na fosilnim gorivima. Umjesto toga, trebamo temeljito preispitati naš ekonomski model i način rada. Trebamo kombinirati mjere za korištenje održive energije, transformaciju transportnih sustava i radikalno smanjenje radnih sati.
Umjesto da raspravljamo o tome kako maksimizirati dobit, klimatska kriza prisiljava nas da promijenimo fokus i postavimo sljedeće pitanje: s obzirom na postojeće razine ‘ugljičnog intenziteta’ naših ekonomija i na trenutne razine produktivnosti, koliko radnog vremena si zapravo možemo priuštiti? Kao što pokazuje moj istraživački rad, čak i ekonomije s najboljim mjerama za smanjenje korištenja ugljika dosežu vrhunac održivog radnog vremena na oko dvanaest sati tjedno. Ta brojka blizu je 15-satnog radnog tjedna kojeg je najavio John Maynard Keynes. Ona nas i podsjeća da se veliko povećanje količine slobodnog vremena ne treba smatrati luksuzom nego egzistencijalnim imperativom.
U tom duhu, jedan konkretan i sveobuhvatan potez nakon proglašenja klimatske krize u Velikoj Britaniji (rezolucija donesena u britanskom parlamentu 1.5., op. prev.) mogao bi biti trenutno uvođenje četverodnevnog radnog tjedna kao prijelaznog koraka. To treba uraditi ne samo zbog boljitka za radnike i radi boljih radnih mjesta, nego i da bismo ograničili korištenje resursa i emisije stakleničkih plinova (greenhouse gasses, op. prev.). To treba uraditi da bismo osigurali pristojnu budućnost za nove generacije.
Izvor: OpenDemocracy