Mali poljoprivrednici su ključni faktor u održivoj proizvodnji zdrave i kvalitetne hrane. Međutim, globalne tendencije poput korporativnog otimanja zemljišta prete njihovom opstanku.
U skladu s rastućim brojem globalne populacije, Svetska organizacija za hranu i poljoprivredu (Food and Agriculture Organization of the United Nations – FAO) predviđa da će se do 2050. potražnja za hranom povećati za 50 posto. U kontekstu ograničenih resursa na planetu, ovaj problem sve više dobija na važnosti. Pitanje „prehrambene sigurnosti“ zasigurno će determinirati mnoge političke i ekonomske odluke u budućnosti, kako na nacionalnim tako i na globalnom nivou. Te odluke će se reflektirati na život svih ljudi, a ponajviše na ljude koji žive od zemlje, ili preciznije, na seljake.
Budućnost proizvodnje hrane
U kontekstu globalnih klimatskih promena i ozbiljne degradacije tla koju uzrokuje industrijska poljoprivreda, sve više se priča o održivoj poljoprivredi, koja je po svojim principima u direktnoj suprotnosti sa industrijskom proizvodnjom hrane. Industrijska poljoprivreda razvija se prema potrebama i zakonitostima tržišta, a ne ljudi u lokalnim zajednicama. Ono što se danas prezentira kao održiva poljoprivreda zapravo je poljoprivreda kakva je bila u prošlosti, pre industrijalizacije poljoprivrede i veštačkih đubriva i pesticida, koje je nametnula kemijska industrija. Temeljni stub poljoprivrede pre industrijalizacije poljoprivrede bili su seljaci koji su proizvodili hranu za stanovništvo poštujući principe održivosti. U Srbiji je zadnjih dvadeset godina svaka politička garnitura problematizovala odumiranje sela i naglašavala koliko je važno zaustaviti taj negativan trend, i u skladu s tim najavljivala razne mere za obnovu sela, koje su većinom bile samo prazna obećanja. Razloga je mnogo što selo odumire.
Iznimno je važno zapravo razumeti na koga se misli kada se govori o seljacima. La Via Campesina, globalna platforma koja se bori za prava seljaka, definira seljake kao ljude koji imaju poseban odnos sa zemljom i teritorijem na kojem žive i čija egzistencija ovisi o zemlji u svim aspektima života. Taj odnos nije vezan uz poljoprivredu samo u ekonomskom kontekstu, već je taj odnos stvorio specifičan kulturni i društveni kontekst na određenom teritoriju. Ukratko, seljaci nisu samo zemljoradnici i proizvođači hrane, već su deo društva i njihova je uloga od strateške važnosti. U tom smislu, propadanje selȃ i seljaka nije problem samo ruralnih delova zemlje, već predstavlja ozbiljnu opasnost za budućnost proizvodnje zdrave i kvalitetne hrane, te se kao takav tiče svih nas.
Kome još trebaju seljaci?
Statistika koju FAO iznosi u svom dokumentu pokazuje da mali poljoprivrednici proizvode oko 70 posto svetske hrane. Međutim, ta brojka se ipak treba uzeti sa zadrškom, jer deo tih proizvođača proizvodi hranu isključivo za svoje potrebe, ponajviše u zemljama u razvoju. Kako god, mali poljoprivrednici su zasigurno odgovorni za dobar deo svetske proizvodnje hrane.
Kada se pokuša doći do brojke koliko posto zemlje na svetu obrađuju mali poljoprivrednici, dolazi se do izvesne kontradiktornosti u podacima. FAO procenjuje da mali poljoprivrednici drže oko 60 posto obradive zemlje globalno, što bi zapravo značilo da oni kontroliraju većinu obradivog zemljišta na svetu.
Međutim, organizacija „GRAIN“ je u svom istraživanju došla do uvida da mali poljoprivrednici zapravo drže samo 25 posto obradive zemlje na svetu.
U Srbiji, mali poljoprivrednici, tj. porodična poljoprivredna gazdinstva (PPG), drže većinu u strukturi vlasništva poljoprivrednog zemljišta, sa 66,2 posto, od kojeg se 82 posto obrađuje.
Međutim, podatak koji zabrinjava i slikovito opisuje realno stanje u srpskoj poljoprivredi jest da je u zadnjih pedeset godina ugašeno 361.169 gazdinstava, odnosno svako treće PPG.
Gazdinstva privatnih lica i preduzetnika, ili preciznije veliki agrobiznisi, kojih je samo 0,5 posto u strukturi poljoprivrednih proizvođača, drže čak 23,8 posto poljoprivrednog zemljišta u Srbiji. Uporedbe radi, na EU razini 2,7 posto velikih agrobiznisa drži 50,2 posto poljoprivrednog zemljišta. Brojke pokazuju da je omer koncentracije zemljišta koju drže veliki agrobiznisi u Srbiji osetno veći nego na EU razini.
Opasne tendencije
Navedene brojke pokazuju globalni trend koncentracije i okrupnjavanja zemljišta koje vode velike korporacije. Trend korporativnog otimanja zemlje (landgrabbing) posebno je simptomatičan za države Latinske Amerike, Afrike te Južne Azije, tzv. područje globalnog juga. Međutim, ti procesi se također odvijaju u tišini i na periferiji Evrope, tj. u Istočnoj Evropi, u državama sa slabom regulacijom tržišta i visokim stopama korupcije.
Primer Rumunije i promene u strukturi vlasništva zemlje nakon ulaska u EU zorno prikazuje trend korporativnog otimanja zemljišta. Kao rezultat, 10 posto poljoprivrednog zemljišta je u rukama investitora iz trećih zemalja, dok je još 30 posto u kontroli investitora iz EU.
U Mađarskoj je oko milijun hektara zemlje stečeno u tajnim dogovorima između vlade i investitora. O veličini problema dovoljno govori da je EESC (Evropska ekonomska i socijalna komisija) uvrstila otimanje zemlje u najveće aktualne probleme, te pozvala na hitnu promenu regulacije zemljišta da bi zaštitila male poljoprivrednike od najezde velikih agrobiznisa.
Najveći gubitnici u ovom procesu su seljaci, koji ostaju bez pristupa zemlji, i na kraju bez osnove za vlastitu egzistenciju. Proces korporativnog otimanja zemlje u direktnoj je vezi sa sve većim siromaštvom seljaka i daljom prekarizacijom rada. U Rumuniji, na primer, takvi procesi su doveli do toga da stanovništvo u ruralnim predelima, koje radi za nadnicu u poljoprivredi, radi ceo dan za jedan hleb.
Budući da je objektivno nemoguće doći do egzaktnih podataka o prihodima porodičnih gazdinstva, podatak koji nam slikovito pokazuje ekonomsko stanje seljaka u Srbiji su penzije. One su ubedljivo najniže od svih sektora, te iznose prosečno 10.460 dinara. Još jedan ilustrativan faktor je ekonomska vrednost proizvodnje hektara zemlje koji na razini EU iznosi oko 25.138 eura, dok u Srbiji on iznosi samo 5.939 eura po gazdinstvu.
Da Srbija neće biti izuzeta iz procesa otimanja zemlje poput susednih zemalja, Rumunije i Mađarske, i pre nego što uđe u EU ukazuje i zakon o kupovini zemljišta za strance, donesen 1. septembra ove godine. Taj zakon će otvoriti širom vrata za procese otimanja zemljišta, a time i dalje pogoršavanje ekonomske i egzistencijalne pozicije seljaka.
Nove regulacije za pravedniju raspodelu
Monopol koji na tržištu drže veliki trgovački lanci i korporacije koje trguju prehrambenim sirovinama i proizvodima prvenstveno se zasnivaju na diktatu otkupnih cena proizvoda i nametnutim proizvodnim standardima. Standardi za proizvođače su postavljeni tako da ograničavaju ulazak na tržište malim proizvođačima.
Pritisak na cene oseća se na globalnom lancu vrednosti, i on je glavni razlog za loše radne uslove, kako u matičnim zemljama trgovačkih lanaca tako i u zemljama u razvoju. Od proizvođača do trgovačkih lanaca, način funkcioniranja velikih prehrambenih korporacijana globalnom nivou zasniva se na eksploataciji resursa i radnika, ostavljajući usput iza sebe ozbiljne posledice po klimu i okoliš.
Međutim, u Zapadnoj Evropi se polako počinju javljati impulsi promena koji bi mogli umanjiti negativne efekte korporativne kontrole tržišta. Naime, EU-ov poverenik za poljoprivredu Paul Hogan najavio je promenu legislative u korist malih poljoprivrednika, koja će njima omogućiti stvaranje vlastitog pravnog tela, koje bi trebalo osnažiti pregovaračku poziciju malih proizvođača s ciljem zaustavljanja tržišnog diktata velikih trgovačkih lanaca. Ovakve najave iz EU direktno denunciraju principe slobodnog tržišta, te će kao takve podići mnogo prašine ako bude došlo do njihove implementacije u praksi.
U Srbiji, mnogi mali proizvođači nemaju pristup tržištu, ili su prepušteni njegovim hirovima i korporativnom diktatu. Da bi se poboljšala tržišna pozicija malih proizvođača, država bi trebalo da zauzme ulogu regulatora. Milan Krkobabić, ministar za regionalni razvoj, najavio je projekt novog razvoja zadruga, u koji će se investirati 25 miliona evra u naredne tri godine. Namera projekta je da se 630.000 malih proizvođača, koji zapošljavaju 1.400.000 ljudi, ujedine i postanu konkurentniji na tržištu. Zadružni modeli poslovanja, pogotovo u sektoru proizvodnje hrane, u Evropi postižu veoma dobre rezultate, ponajviše u Italiji i Francuskoj. U Srbiji također postoji mnogo povoljnih faktora za razvoj zadrugarstva. Od iskustva zadrugarstva u prošlosti, do činjenice da najveći broj proizvođača hrane upravo jesu mali proizvođači, tj. seljaci.
Opstanak seljaka i održivost
Poljoprivreda, prateća industrija proizvodnje hrane i trgovina prehrambenim proizvodima meri se u stotinama milijardi dolara na globalnom nivou. Seljacima i malim proizvođačima, koji su na dnu lanca proizvodnje hrane, ostaju samo mrvice od tih vrtoglavih cifri. Uzimajući u obzir strukturnu poziciju seljaka u prehrambenom sustavu, iznimno je važno nanovo promisliti i prevrednovati ulogu seljaka u društvu, te im omogućiti dostojnu egzistenciju od sopstvenog rada.
Industrijska poljoprivreda razvija se prema potrebama i zakonitostima tržišta, a ne ljudi u lokalnim zajednicama. Seljaci nisu samo važna karika u sustavu proizvodnje zdrave i kvalitetne hrane, već su i svojim tradicionalnim načinom proizvodnje ključni faktor u održivosti sustava proizvodnje hrane, a time i planeta i nas samih. Zato je borba za opstanak seljaka borba za bolju, pravedniju i održiviju budućnost.