Foto: Enes Kurtović / Školegijum
U 2020. godini u Bosni i Hercegovini zabilježena su 443 novinska izvještaja o incidentima koji uključuju vatreno oružje.
piše: Enes Kurtović
Bez obzira na to kojoj nacionalnoj grupi u BiH pripadali, zajednička sklonost svima je da pucnjavom obilježavamo značajne životne i društvene događaje. Ona je dio patrijarhalne tradicije i folklora, iako je uvijek negdje na granici: na granici legalnog, na granici smrtno opasnog, na granici društveno prihvatljivog. Pucamo kad smo veseli, tužni, pucamo u vjerskom zanosu, za domovinu, za reprezentaciju…
Iako već 25 godina poslije rata živimo u stanju dobro je, samo nek’ ne puca, u stvarnosti nam puca sa svih strana, od sitne pirotehnike, preko vatrometa, lovačkog oružja i drugog naoružanja u legalnom posjedu, do različitih kalibara zaostalih iz prethodnog rata i nelegalno lagerovanih u privatnim arsenalima.
K(L)ako do oružja
Ako ne posjedujete lično naoružanje, a ovaj uvod vas je inspirirao da se priključite uzlaznom trendu, važno je da znate da vam do realizacije ideje treba određena svota novca kojom ćete platiti zdravstveni pregled i druge papire, te kupiti oružje i municiju koju želite. Poznavanje tehnike i rukovanja oružjem formalnost je koju ćete riješiti polaganjem ispita: odgovaranjem na postavljana pitanja zaokruživanjem ponuđenih odgovora. Novopečeni vlasnici oružja s kojima sam razgovarao, a koji su ovo pravo stekli u Unsko-sanskom kantonu, ispričali su mi kako se njihova obuka sastojala od teoretskog predavanja od 45 minuta. Nakon obuke uslijedila je 15-minutna pauza, a nakon toga testiranje po sistemu zaokruživanja tačnog od nekoliko ponuđenih odgovora, i to uz asistenciju instruktora, ako se negdje zapne. Prolaznost je zagarantirana, uz minimalan gubitak vremena.
Sve po zakonu
Inače, problematika nabave i posjedovanja oružja u nadležnosti je ministarstava unutrašnjih poslova, kojih u BiH ima 13 (dva entitetska, jedno distriktno i deset kantonalnih), ali zakonska regulativa i pravilnici o nabavci oružja manje-više su im slični. Odobrenje za posjedovanje vatrenog oružja izdaje nadležna policijska uprava na vaš zahtjev. Možete ga dobiti ako ispunjavate opšte uslove: da ste stariji od 21 godinu, da imate opravdan razlog za posjedovanje oružja i da niste pravosnažno osuđivani za krivična djela, odnosno da protiv vas nije podignuta optužnica za krivično djelo ili da u zadnje dvije godine niste prekršajno kažnjavani za remećenje javnog reda ili druge prekršaje sa elementima nasilja. Opravdani razlozi za posjedovanje vatrenog oružju su ugrožena lična bezbjednost, lov, sport ili kolekcionarstvo.
Pored opštih, podnosilac zahtjeva mora ispunjavati i dva posebna uslova: da je na zdravstvenom pregledu utvrđeno kako je sposoban za držanje i nošenje oružja i da raspolaže tehničkim znanjem za pravilno rukovanje oružjem, kao i da poznaje propise koji se odnose na držanje, čuvanje i nošenje oružja.
Zdravlje prije svega
Uvjerenje o zdravstvenoj sposobnosti izdaje nadležna zdravstvena ustanova i ono vrijedi deset godina. U Unsko-sanskom kantonu postoje različita ljekarska uvjerenja za držanje i za nošenje vatrenog oružja, koja i različito koštaju (90 KM i 130 KM).
Na zdravstvenom pregledu doktore najviše zanima stanje vida i psihičko stanje kandidata. Dok se vid nekako i može testirati, u procjeni psihičkog stanja doktori se uglavnom oslanjaju na izjavu kandidata i subjektivnu procjenu koliko je data izjava istinita. Ako na pitanja: Piješ li?, Drogiraš li se?, Piješ li tablete za smirenje?, Tučeš li ženu/(vrlo rijetko) muža i djecu? i slična odgovorite odrično – to je već znak vašeg dobrog mentalnog zdravlja.
Na času pucanja
Potvrdu o položenom ispitu o raspolaganju tehničkim znanjima za pravilno rukovanje oružjem izdaje sportska streljačka ili druga organizacija ili ustanova koja ispunjava propisane uslove za provođenje obuke i posjeduje odobrenje nadležnog ministarstva. Ovo je slično autoškolama koje obučavaju kandidate za vozački ispit.
Prema pravilnicima za izvođenje obuke, predviđeni sadržaj uglavnom je sličan i obuhvata teme kao što su pravni aspekti držanja, nošenja i upotrebe vatrenog oružja, bezbjedno rukovanje vatrenim oružjem, tehnike gađanja i praktično gađanje vatrenim oružjem. Obuka iz pružanja prve pomoći nije predviđena. U Zeničko-dobojskom kantonu obuka traje pet školskih časova, u Republici Srpskoj i Brčko distriktu deset časova, u Srednjobosanskom i Hercegovačko-neretvanskom 14 i u Kantonu Sarajevo također 14 časova, ali se poznavanje propisa polaže nakon četiri časa obuke, a poslije ovog ispita nastavlja se sa obukom iz tehnike rukovanja, koja traje dodatnih deset časova.
Ovo su propisani brojevi časova obuke, a iz priče osoba s kojima sam razgovarao na ovu temu jasno je da se ona može skratiti i brže doći do polaganja ispita pred komisijom koju je imenovao nadležni MUP. Ispit se sastoji od po tri pitanja iz svake od tri ili više oblasti, zavisno od toga kako je strukturirana sama obuka. Za pozitivnu ocjenu kandidati moraju dobiti prolaznu ocjenu iz svake oblasti. U slučaju da nisu dobili prolaznu ocjenu iz jedne oblasti, ispit mogu ponoviti nakon 15 ili 30 dana, a ako nisu dobili prolazne ocjene iz dvije ili više oblasti ili nisu položili ispit iz drugog pokušaja, moraju ponovo pohađati obuku. Reklo bi se: Ne puca pametan, već uporan.
Nišaneći iz dječije perspektive
Zavod za statistiku BiH ne prikuplja podatke o upotrebi vatrenog oružja u kontekstu porodičnog nasilja ili drugih kaznenih djela, pa o tome čitamo samo u crnim hronikama. U okviru UNDP-a postoji Informativni centar za kontrolu malokalibarskog i lakog naoružanja u Jugoistočnoj i Istočnoj Evropi (SEESAC) koji, pored ostalog, analizira novinske članke o zloupotrebi naoružanja. Tako su u 2020. godini zabilježili 443 novinska izvještaja o incidentima koji uključuju vatreno oružje u BiH: 15 vezanih za nesreće u lovu i slavljima, 166 za kriminalne aktivnosti, 6 obračuna sa policijom, 12 slučajeva porodičnog nasilja, 44 vezana za korištenje oružja u javnim sporovima, 107 oduzimanja oružja i 93 druga slučaja. U ovoj godini već smo prešli brojku od 433 slučaja iz 2019. godine, a možda dostignemo i 553 slučaja iz 2018. godine jer se tek bliži sezona praznika, zimske depresije i opšte nervoze zbog trajanja pandemije.
U društvu u kojem je u opticaju vatreno oružje različitih kalibara, šansa da ono dođe u kontakt s djecom i maloljetnim licima nije mala. Počevši od igračaka – pištolja i pušaka koje darujemo kao rođendanski poklon, do davanje dozvole djeci da se naizgled nevino i zabavno igraju pirotehnikom, lako se dođe do dozvole da dijete, najčešće sin, puca iz pravog oružja kao dokaz odrastanja i muškosti.
Djeci je još lakše dostupan TV-sadržaj nabijen nasiljem, kao i virtualni svijet videoigara u kojem se mogu naoružati do zuba i satima ubijati virtualne neprijatelje. Ko snosi odgovornost kad se granica između virtualnog i realnog u glavama te djece izgubi? Česti slučajevi masovnih pucnjava u američkim školama, sa brojnim žrtvama, još nisu potakli američko zakonodavstvo da ograniči prodaju vatrenog oružja.
Američko društvo ima svoje specifičnosti koje su uzrok ovih pojava, ali i mi imamo svojih specifičnosti za trku. Podijeljeno smo društvo koje podstiče netrpeljivosti po raznim osnovama i u kojem svi nastoje ispraviti stare istorijske nepravde uz slavljenje ratnih zločinaca i nekontrolisano širenje govora mržnje na društvenim mrežama. Sve ovo, uz ekonomsku bijedu, gradi savršenu scenografiju za potencijalni masakr.
Za sada, nakon svake pucnjave u nekoj školi tamo negdje, ova tema oživi u neformalnim razgovorima u zbornicama u BiH, ali ubrzo bude potisnuta drugim problemima svakodnevnice jer – dobro je, samo nek’ ne puca u mojoj školi.