fbpx

Ko ne želi suočavanje s prošlošću: Političari u zagrljaju zločina bez kazne

Ko ne želi suočavanje s prošlošću: Političari u zagrljaju zločina bez kazne

Nije ti ovo '92. Ovo je moja kuća. Misliš da smo mi Bošnjaci u Kotor-Varoši kojima ćeš upadati u kuću i maltretirati ih", sasuo je nedavno poslanik Nebojša Vukanović u lice Nenadu Stevandiću, predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske.

Piše: Miljan Kovač

Bilo je to prvi put da neko javno u najvišem entitetskom zakonodavnom tijelu pomene ratnu prošlost njegovog prvog čovjeka. Doduše, Vukanović je ovo izgovorio u skupštinskom holu tokom Stevandićevog obraćanja novinarima.

Nije ovom prilikom otkrio ništa, što o ratnoj prošlosti jedne od vodećih političkih ličnosti u RS već javnosti nije poznato. Uostalom, na

se i danas nesmetano mogu pronaći video-snimci Stevandićevog “ratnog puta” kroz Kotor-Varoš.

Ipak, Vukanovićevo javno prozivanje Stevandića za ratne zločine u Kotor-Varoši, koliko god zvučalo “revolucionarno”, ne može se dovesti ni u kakav kontekst s istinskim pokušajem suočavanja s prošlošću. Prije će biti da je riječ o “nebiranju sredstava” za obračun političkih protivnika. Da nije tako, onda bi se o ovoj temi odavno, makar otvorila polemika u skupštini RS. Da i ne govorimo o tome, da Stevandić ne bi ni bio u prilici da obavlja tako visoku javnu funkciju. 

Pitanje je zašto se o ovome u skupštini RS ćutalo čak i prilikom izbora Stevandića na funkciju!? Niko se ni od predstavnika vlasti ni od predstavnika opozicije, uključujući i one poslanike koji pripadaju političkim strankama označenim “probosanskim”, nije usudio postaviti pitanje o ratnoj prošlosti prvog entitetskog parlamentarca. Makar o onome što je dostupno u vidu pomenutih video-snimaka.

Nije to, međutim, jedino svjedočanstvo o ulozi kakvu je imenovani igrao krvavih devedesetih.

U presudi Radoslavu Brđaninu za ratne zločine koju je Međunarodni tribunal za ratne zločine izrekao 3. aprila 2007. godine takođe se pominje ime Nenada Stevandića.

Pretresno vijeće Tribunala poziva se na dio intervjua koji je Brđanin, 21. aprila 1992. dao “Glasu”, a u kojem se govori o progonu i otpuštanju s posla pripadnika “nesrpskog” stanovništva u Banjaluci.

“Ukoliko pojedini ljudi u banjolučkim preduzećima, od kojih je zatraženo da se povuku to ne učine u roku od tri dana, na scenu će stupiti pripadnici SOS-a”, navodi se u tom citatu Brđaninove izjave. Dalje se konstatuje da ovo “jasno pokazuje da je Brđanin znao da SOS podržava njegovu inicijativu i da je spreman da otpuštanja provede silom”.

“Na osnovu toga bi se razumno moglo zaključiti da se ta podrška SOS-a nastavila i nakon 5. maja 1992. godine, kada je Krizni štab ARK-a zvanično počeo da funkcioniše s Brđaninom kao predsjednikom, te s Nenadom Stevandićem, vođom SOS-a...” navodi se između ostalog u ovoj presudi.

Da bi trebalo preispitati ratnu ulogu Nenada Stevandića, nedavno je poručio i Kristijan Šmit, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Šmit je tom prilikom pomenuo i da je “djelimično vidio” snimke onoga što je Stevandić radio u Kotor-Varoši. 4

Osim što je dio vlasti u Republici Srpskoj, stranka Ujedinjena Srpska, čiji je Stevandić lider, kroz partnerstvo sa SNSD-om Milorada Dodika čini vladajuću većinu i na državnom nivou. Njihovi koalicioni partneri, pri čemu se prije svega misli na stranke tzv. Trojke, o Stevandićevom ratnom putu uglavnom ćute. Ako se pitanje ratne uloge njega ili nekoga od koalicionih partnera tu i tamo i spomene, uglavnom se sva prašina slegne za jedan dan, najviše dva, trajući do nekog novog dogovora među koalicionim partnerima, uglavnom oko raspodjele funkcija. Uostalom, na to se svelo čak i Dodikovo psovanje i vrijeđanje žrtava genocida u Srebrenici, u lice partnerima iz Trojke na sastanku u Konjicu. Pa, zašto onda ne bi “progutali” i jednog Stevandića i njegov kamerom zabilježeni nasilnički pohod na civile u Kotor-Varoši, pa i to što je više puta doveden u vezu s ekipom iz tzv. “crvenog kombija”, povezanom s ratnim zločinima u samoj Banjaluci.

Istina, protiv njega nikada nije ni podignuta optužnica. Ipak, čak i uz presumpciju nevinosti da niko nije kriv dok se suprotno ne dokaže, apsurdno je i postavljati pitanje opravdanosti da neko ko se uopšte dovodi u vezu s ratnim zločinima obavlja javnu funkciju.

Da li bi odnos koalicionih partnera prema Stevandiću bio jednak i da je protiv njega podignuta optužnica?

Odgovor na ovo pitanje je u nedavnom “zagrljaju” Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva BiH, koji dolazi upravo iz redova stranaka Trojke s optuženim za ratne zločine generalom Atifom Dudakovićem.

Optužnicom, koju je Tužilaštvo BiH podiglo 11. oktobra 2018. godine, Dudaković i drugi pripadnici Petog korpusa Armije BiH terete se za zločine protiv čovječnosti, tačnije za ubistva više od 300 lica srpske nacionalnosti, među kojima najviše civila, uglavnom starije životne dobi, kao i  zarobljenih vojnika.

Na sastanku s Dudakovićem, početkom avgusta ove godine, Denis Bećirović je Dudakoviću odao priznanje za doprinos “odbrani Bosne i Hercegovine”.

I nikome od političara, s akcentom na Bećirovićeve koalicione partnere iz Republike Srpske, nije zasmetalo što se član Predsjedništva BiH sastao i odao priznanje licu optuženom za ratne zločine. Istina, jedan ili dva dana, mediji su prenosili “oštre osude” koje su dolazile iz Banjaluke. A onda su se koalicioni parneri okrenuli “bitnijim temama” – raspodjeli funkcija, potrošnji javnih sredstava, novim zaduženjima.

Što ne znači da se na prošlost zaboravlja. Ona se i te kako koristi, ali gotovo bez izuzetka u pogrešnom kontekstu. Političari, dakle, svako toliko pokazuju ne da nisu spremni otpočeti proces istinskog suočavanja s prošlošću, nego naprotiv stalnog potezanja teme “a šta su oni nama radili”, uz istovremeno veličanje “svojih” bez obzira na krvave tragove njihovog “slavnog” ratnog puta.

Sve to, međutim, osim skretanja fokusa javnosti s “drugih tema”, ni na koji način ne ugrožava postizanje dilova među političkim partnerima, na obostrano zadovoljstvo i Stevandićevih saveznika i Dudakovićevih fanova. Istovremeno, u javnosti se neprestano sije sjeme novih podjela.

Na ovaj način političari, kroz zarobljene institucije, zapravo ruše svaki napor civilnog društva na putu suočavanja s prošlošću, čiji bi cilj morao biti izgradnja trajnog mira. Ono što je posebno zabrinjavajuće, jeste da politikama koje prošlost koriste zarad stalnog držanja tenzija, ni na vidiku ne postoji politička alternativa, što se, između ostalog, pokazalo i u proteklim izbornim procesima.