Ko ih jede

‘Succession’/ Foto: HBO

Serije poput “Nasljeđa” i “Bijelog lotosa” i filmovi poput “Parazita” i “Trokuta tuge” predvode trend tzv. eat-the-rich satire uperene protiv bogataša, a globalna nejednakost se za to vrijeme povećava – petorica najbogatijih ljudi na svijetu udvostručila su svoj imetak od 2020. naovamo, pet milijardi ljudi je istodobno osiromašilo

 Piše: Boris Postnikov

Pokupivši šest Emmyja – među njima i onaj za najbolju dramsku seriju, već treći koji dobiva u svojoj četvrtoj i završnoj sezoni – ekipa “Nasljeđa” otputila se s prošlotjedne dodjele nagrada ravno u anale televerzuma. Nema većih dilema oko toga da će se prošlih, postgejmoftronovskih pet godina TV-povijesti pamtiti po šekspirijanski ambicioznoj, luksuzno produciranoj, manično ciničnoj priči Jesseja Armstronga o dinastiji Royevih i njihovim borbama za preuzimanje multimilijarderskog obiteljskog carstva. Ali finalni trijumf serije označio je još nešto: svojevrsni vrhunac trenda filmskih i televizijskih satira na račun života poremećeno imućne poslovne elite, onih famoznih jedan posto izoliranih u svijetu privilegija, svih tih muskova i bezosa našeg vremena.

Baš je “Nasljeđe” prvom sezonom 2018. pokrenulo val. Iduće godine, Bong Joon-ho snima “Parazita”, uzima Zlatnu palmu u Cannesu i glavnog Oscara, prvog u povijesti koji ide filmu izvan engleskog govornog područja. “Joker” Todda Phillipsa dobiva Zlatnog lava u Veneciji, Rian Johnson snima whodunit hit “Nož u leđa”, slijede “Trokut tuge” Rubena Östlunda i još jedna Zlatna palma, “Meni” Marka Myloda, Johnsonov još uspješniji nastavak “Nož u leđa: Glass Onion”, hvaljena serija Mikea Whitea “Bijeli lotos”…

Anglofoni mediji već su smislili i specijalnu (pod)žanrovsku etiketu: eat-the-rich satira. Stari antikapitalistički slogan – nastao iz one poznate, navodno Rousseauove poruke da će “ljudi, kada više ne budu imali što jesti, jesti bogataše” – pretvoren je tako u brend nove fikcije. I ne samo fikcije: kao što je pronicljivo primijetio Marko Kostanić na portalu Bilten, opsesija životom najbogatijih među nama – praćena uživanjem u njihovim nevoljama – oblikovala je naposljetku čak i način na koji se plasiraju i prenose vijesti u news medijima i po društvenim mrežama.

Prošle godine prvo smo u lajvu pratili nestanak one privatne podmornice na ekspediciji prema olupini Titanica, dok su morbidniji onlajn komentatori otvoreno navijali da petorica avanturista, koji su platili po 250 hiljada dolara za oceanski izlet, poginu na dnu oceana, što se naposljetku i dogodilo. Zatim je priča o kitovima ubojicama koji oko Gibraltara nasrću na milijunaške jahte lansirala lavinu memova i heštegova à la #orcauprising. Konačno, izvještaji o poplavi na pustinjskom festivalu Burning Man u Nevadi, s izbezumljenim tech bros i kreativnim direktorima agencija u glavnim ulogama postapokaliptične farse, zaokružili su medijsku sezonu Schadenfreude spektakla skrojenog po pravilima eat-the-rich žanra: bogataši zaglave u situaciji u kojoj im njihovi milijuni više ne mogu pomoći, a mi koji te milijune nikada nećemo vidjeti šeramo, lajkamo i dobro se zabavljamo.

Što nam drugo, ustvari, preostaje? Baš na dan kada je ekipa “Nasljeđa” u Los Angelesu primala svoje pozlaćene statue, recimo, u Davosu je započeo novi Svjetski ekonomski forum, tradicionalno okupljanje poslovne i političke elite. I ove godine ga pohode premijeri i predsjednici država, investitori i direktori korporacija, biznismeni i predstavnici volstritovskih banaka, svi ti muskovi, bezosi i njihova sitna menadžerija. I ove godine raspravljat će na otvorenim sesijama i bilateralnim susretima o ključnim izazovima današnjice, od neizbježne umjetne inteligencije, preko još neizbježnijih geopolitičkih podjela sve do najneizbježnije klimatske kataklizme koja nam – mada na različite načine – podjednako prijeti svima. I ove godine, konačno, neposredno uoči Foruma javio se Oxfam, međunarodna mreža organizacija koje se bore protiv siromaštva, s najnovijim izvještajem o stanju materijalne nejednakosti u svijetu. A izvještaj započinje riječima: “Od 2020. godine naovamo petorica najbogatijih ljudi na svijetu udvostručila su svoje bogatstvo. U istom periodu, skoro pet milijardi ljudi širom svijeta je osiromašilo. Oskudica i glad mnogima su svakodnevica.”

Dok smo se mi, dakle, gužvali u lockdownima, raspravljali o cjepivima, pogledom pratili divljanje inflacije i procjenjivali šanse za Treći svjetski rat, petorica najimućnijih i najmoćnijih – redom Elon Musk, Bernard Arnault, Jeff Bezos, Larry Ellison i Warren Buffett – napumpali su svoje ukupno bogatstvo sve do somnambulne cifre od 869 milijardi dolara. Istodobno, skoro dvije trećine ljudi na svijetu živi lošije nego prije četiri godine. Ako je osiromašenima neka utjeha, barem svijet ne bi trebao još dugo: točno onu količinu ugljičnog dioksida kojom njih oko 66 posto zagadi atmosferu proizvede i samo jedan posto najbogatijih, ne pokazujući namjeru da se zaustavi. A i zašto bi: profiti velikih naftnih kompanija, primjerice, prošle su godine skočili na rekordne razine, pa ispada da je sistematsko uništavanje planeta sve isplativiji posao. I što nam onda zaista preostaje, osim malo zabave uz “Nasljeđe”, klasno osviještene orke i slične eat-the-rich priče?

A opet, možda bi vrijedilo postaviti dodatno pitanje: kome su točno takve priče zabavne? Onima o kojima govore – bezosima, muskovima i takvima – sigurno nisu. Oni su, uostalom, sami svoja satira: skupina multimilijardera koja iz godine u godinu uništava planetu putuje privatnim avionima u luksuzni ski-resort kako bi ondje raspravljala o zaustavljanju klimatskih promjena. Čak i ne sumnjaju previše u prave razloge svoga susreta: ako umjesto sumnjivih medija za ljevičarske naivčine, kakav recimo sada čitate, bacite pogled na jednu ozbiljnu publikaciju za uspješne poslovnjake kao što je Financial Times, tamo ćete u posebnom uredničkom uvodniku saznati da Svjetski ekonomski forum ionako “nikada nije uspijevao ponuditi rješenja za svjetske probleme” jer je njegova “prava svrha” da pruži “golemu priliku za networking“.

U redu, ako eat-the-rich satira nije smiješna ovima koje bi trebalo pojesti, onda možda veseli onih pet milijardi koji su u međuvremenu osiromašili? Ni to nije izvjesno: svi koji se hrvu s rastućom neimaštinom, a pogotovo oni iz Oxfamova izvještaja kojima su “oskudica i glad” svakodnevica, vjerojatno imaju preča posla od toga da proučavaju klasne finese Bong Joon-hoovog prosedea ili da prate dodjelu Emmyja. Na kraju dakle – druge nema – preostajemo mi.

Nazovimo nas srednjom klasom, nazovimo nas bijelim ovratnicima, nazovimo nas sitnim poduzetnicima ili još sitnijim obrtnicima, nazovimo nas normalnim građanima ili kako god već hoćete: mislim na one koje svjetska neravnoteža načelno žulja, ali u istraživanjima poput Oxfamovog nikada ne završe ni na jednoj strani vage nejednakosti. Beskrajno daleko od famoznih jedan posto, a još dalje od petorice najbogatijih, od svih tih bezosa i muskova vrijednih prezira i ismijavanja. Najčešće daleko i od one dvije trećine čija se neimaština povećava, a svakako dovoljno daleko od svakodnevne oskudice i gladi. Nama su ovakvi izvještaji, uostalom, i namijenjeni. Oni nam suptilno poručuju da nipošto nismo dio problema: niti smo oni koji probleme stvaraju, niti smo oni koje problemi sustižu. Nama je namijenjena i sva ta eat-the-rich satirička produkcija, sve pametno napisane premium serije i svi zanimljivo režirani filmovi koji trijumfiraju u Cannesu i u Veneciji. Nama su namijenjene i vijesti o privatnim podmornicama, kitovima ubojicama i poplavama na festivalima, vijesti u kojima se priroda osvećuje bogatašima jer sami to, očito, nećemo napraviti nikada.

U tome i jeste problem i zato smo ipak dio problema: dok nas izvještaji o svjetskoj nejednakosti, statistički prilagođeni umirivanju naše savjesti, iz godine u godinu pošteđuju odgovornosti, svjetska se nejednakost uporno povećava, a profiti najbogatijih uništavaju planetu. To je tako, jebiga: izgleda da nismo oni na koje se svijet može osloniti. Jebiga: ostaju nam dobra zabava i vrhunska TV-produkcija. Jebiga: bit će da je stvar u tome što ipak nismo gladni pa nam eat-the-rich zvuči samo kao zgodna satira. Jer da kojim slučajem jesmo – tko ne vjeruje neka pita Rousseaua – ne bi nam bogataši bili smiješni i znali bismo točno što sa svakim pojedinačnim bezosom i muskom. Jebiga: jedi ga.

Portal Novosti