Ključne riječi: magični voluntarizam

 

Prije desetak godina, Mark Fisher se pozvao na sintagmu psihologa Davida Smaila „magični voluntarizam“ kako bi opisao trajektoriju diskursa o mentalnom zdravlju.

 

Ovaj se koncept oslanja na individualističku ideju prema kojoj smo svi gospodari vlastite sudbine – što znači da možemo i trebamo postati gospodari i svojega mentalnog zdravlja. Kako se „veliko društvo“ Davida Camerona oblikovalo, a socijalna davanja kresala, ovaj fokus na pojedinca postao je esencijalna komponenta neoliberalne ideologije.

 

Neoliberalna nadmoć od tada ima oslonac u medijima, koji podupiru ovu poruku. Televizijske ličnosti, utjecajne osobe, pa čak i slavni stručnjaci za uštedu novca uključili su se u rad vladajuće klase na propagiranju magičnog voluntarizma. Podsjećaju nas da živimo u meritokraciji – svi imamo ista 24 sata u danu – gdje je društvena mobilnost ograničena jedino time što se mi ne trudimo dovoljno da promijenimo svoju sudbinu.

 

Gledano kroz objektiv krize troškova života, to znači da prioritiziramo stvari poput savjeta o balansiranju kućnim budžetom, tečajeva kuhanja i obveze žrtvovanja slobodnog vremena. Potom možemo prenijeti duboki osjećaj srama na one koji nisu u stanju upotrijebiti tako nemoćne metode da se izvuku iz siromaštva koje ih pomalo proždire.

 

Istovremeno su kampanje koje se bore protiv stigmatizacije dobile na snazi u jeziku mentalnog zdravlja, s dobronamjernim, ali često mlakim mantrama kao što su „vrijeme je za razgovor“. Naravno, pokazalo se da je zapošljavateljima i političarima ovo lako ostvariva razina intervencije – omogućuje im da se odreknu odgovornosti i prebace je natrag na leđa pojedinca, na kojem ostaje da inicira, i u konačnici kontrolira vlastiti oporavak.

 

Uloga terapije u društvu također je postala žrtvom ove vrste aspiracijskog idioma. Terapiju bismo trebali smatrati korisnim ispušnim ventilom za obradu emocionalnih trauma ili pronalaženje rješenja za egzistencijalne probleme, ali i nju se podvodi pod našu rastuću opsjednutost retorikom „rada na sebi“. Terapija se danas smatra još jednim osobnim postignućem – dokazom da radimo na sebi – i svodi vrijedne resurse mentalnog zdravlja na robu preko koje se možemo omjeravati.

 

Čak i na ljevici svjedočimo naglašenoj „brizi o sebi“ koja obećava adresirati – vrlo opipljive – probleme sagorijevanja, eksploatacije i nedovoljnog financiranja u aktivističkim krugovima, ali se također fokusira na pojedince, a ne na sustave ili strukture.

 

Ovi pristupi također skladno prianjaju uz neoliberalnu ideologiju – što više uložite, više ćete zaraditi – iz čega proizlazi da je dužnost brige ponovno gurnuta na pojedinca; mi sami moramo preuzeti odgovornost za to koliko nam je dobro. Međutim, kada se ljudi suočavaju s prekarnim zaposlenjem, obavijestima o deložaciji, ili se bore da prehrane svoju djecu, uloga terapije razgovorom i vještina samopomoći znatno je oslabljena. Tehnike poput CBT-a i atentivnosti (mindfulness) sve se više predstavljaju kao nemedicinske panaceje – no, premda sam svjedočio tome koliko mogu biti korisne u upravljanju stresom i tjeskobom, često se krivo koriste, a njihove se prednosti precjenjuju.

 

U konačnici, magični nas voluntarizam gura u zamku umanjivanja utjecaja materijalnog nezadovoljstva. Zanemarujući društvene uzroke i one vrste nedaća koje mogu biti simptomatične za živote ljudi iz radničke klase, nehotično doprinosimo depolitizaciji mentalnog zdravlja.

 

 

Ieuan Pugh je stručnjak za mentalno zdravlje sa sjedištem u Cardiffu.