Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce. Ο našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom i prijezirom. Traži se kazna i odmazda.
U tome ne sudjeluju samo pobjednici već i neki njemački emigranti, pa čak i neutralne države. U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge. Pred tim pitanjem se uzmiče. Mi živimo u nevolji, velik dio stanovništva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima ono što umanjuje nevolju, što donosi posao i kruh, stan i toplinu. Obzorje je postalo usko. Čovjek ne voli slušati ο krivnji, ο prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti, ali ne i razmišljati. Raspoloženje prije sugerira da bi čovjek nakon tolike užasne patnje trebao biti nagrađen, u svakom slučaju utješen, a ne da mu se još natovari krivnja.
Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode. Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja spram moralnih napada na nas. Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje protunapad.
Unatoč tome: i onaj tko je svjestan vlastite izloženosti krajnostima na trenutke ipak osjeća poriv prema umirujućoj istini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja što uz nevolju ide i optužba. Mi želimo razjasniti je li ta optužba pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji ono najneophodnije može biti utoliko osjetnije: postati čist u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život. Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da ο pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli ο nama ne može biti svejedno, jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci. Još nam je važnije da nam vlastiti život u nevolji i zavisnosti može sačuvati dostojanstvo samo kroz iskrenost spram sebe. Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest ο postojanju i ο sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. Samo preko njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove iz temelja našeg bića. Najveće posljedice po naš opstanak imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika, ona imaju politički karakter, ali nam ne pomažu u onome što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje.
Politički etos princip je državnog opstanka u kojem svi sudjeluju svojom sviješću, svojim znanjem, svojim mnijenjem i svojim htijenjem. Življenje je to političke slobode kao neprestano kretanje propadanja i činjenja boljim. To življenje omogućeno je zadatkom i mogućnošću zajedničke odgovornosti sviju. Ili, pak, vlada stanje u kojem ono političko većini ostaje strano. Državna moć ne doživljava se kao nešto osobno. Čovjek se ne doživljava suodgovornim, već je politički nedjelatan promatrač, radi i djeluje u slijepoj poslušnosti. Savjest mu je čista kako u poslušnosti, tako i u nesudjelovanju u onome što moćnici odlučuju i čine. Političku realnost on trpi kao nešto strano, težeći da s njome izađe na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak živi u slijepom oduševljenju vlastitog žrtvovanja.
Ta razlikovanja zacrtat ću prvo u skici, kako bih potom kroz njih razjasnio naš trenutni njemački položaj. Razlikovanja doduše ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga što nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom pojmu. Ali to može postati jasno isključivo kroz ono što stječemo putem razlikovanja. Naši mračni osjećaji bez daljnjeg ne zavređuju povjerenje. Neposrednost doduše jest vlastita stvarnost, ona je sadašnjost naše duše. Ali osjećaji nisu jednostavno tu, kao vitalne datosti. Posredovani su našim unutarnjim djelovanjem, našim mišljenjem i našim znanjem. Razjašnjavaju se i produbljuju u mjeri u kojoj mislimo. Ne možemo se osloniti na osjećaj kao takav. Pozivanje na osjećaje predstavlja naivnost koja izmiče objektivnosti onog što se može znati i misliti. Do istinskog osjećaja, koji nam omogućuje da pouzdanoživimo, doći ćemo tek nakon svestranog promišljanja I predočavanja neke stvari, neprestance praćenog, vodenog i ometanog osjećajima.
1. Četiri pojma krivnje
Valja razlikovati:
1. Kriminalnu krivnju: Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone.
2. Političku krivnju: Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje i sile proizlazi iz političke mudrosti, koja misli na daljnje posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno pravo i pravo naroda.
3. Moralnu krivnju: Za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno „naređenje je naređenje!“. Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu.
4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog.
Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su počinjeni u ime države. Ο zločinima može odlučivati sudac, ο političkoj odgovornosti pobjednik; ο moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno saopćiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zakazivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih ljudi.
Trenutačno ružan primjer uzmaka u međusobno optuživanje pružaju mnoge diskusije između emigranata i onih koji su ostali ovdje, između skupina koje se vjerojatno nazivaju vanjskom i unutarnjom emigracijom. Obje imaju svoje jade. Emigrant: tuđi jezični svijet, domotužje. Simbol je priča ο njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je sobi visjela Hitlerova slika – zašto? Samo ako ga je ona podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je ovladati svojom čežnjom za domom. Onaj koji je ostao: napuštenost, izopćenost u vlastitoj zemlji, ugroženost, sam je u nevolji, izbjegavaju ga svi osim nekolicine prijatelja koje opterećuje, što donosi nove jade. Ali ako jedni optužuju druge, dovoljno je da se zapitamo: osjećamo li se dobro naočigled duševnog stanja i tona onih koji tako optužuju, radujemo li se što takvi ljudi tako osjećaju, jesu li nam uzor, ima li u njima nešto poput poleta, slobode, ljubavi što nas ohrabruje? Ako ne, to što govore nije istina.
Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito razmotriti. Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površnosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, ο kojemu je nemoguće govoriti kao ο našoj krivnji. Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti kolika je povezanost medu različitostima. Svaki pojam krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za sfere drugih pojmova krivnje. Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje ostala bi bespredmetna.
Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere, koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje. U moralno spada i nejasnoća u vezi sa značenjem moći u ljudskom suživotu. Zamagljivanje tog temeljnog činjeničnog stanja isto je tako krivnja kao i lažna apsolutizacija moći kao jedinog mjerodavnog čimbenika događanja. Sudbina je svakog čovjeka da bude upleten u odnose moći u kojima živi. To je neizbježna krivnja sviju, krivnja bivanja čovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu moć koja ostvaruje pravo i ljudska prava. Propuštanje suradnje u strukturiranju odnosa moći, u borbi za moć u smislu služenja pravu, temeljna je politička krivnja, koja ujedno predstavlja i moralnu krivnju. Politička krivnja postaje moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava smisao moći – ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su nasilje i teror te naposljetku uništenje opstanka i duše. Iz moralnog načina života većine pojedinaca širokih narodnih krugova u svakodnevnom ponašanju izrasta određeno političko ponašanje, a s njime i političko stanje. Ali pojedinac živi pod pretpostavkama povijesno već izrasla političkog stanja, koji je ostvaren etosom i politikom predaka a omogućen stanjem u svijetu. Tu postoje dvije u shemi suprotstavljene mogućnosti.
Drugi način ponosna prkosa može „povijesno-politički“ afirmirati čitav nacionalsocijalizam u jednom estetskom nazoru, koji iz nevolje, na koju valja trezveno gledati, i jasna zla čini lažnu veličanstvenost, koja zamagljuje ćud: „U proljeće 1932. jedan njemački filozof izrekao je proročanstvo da će u roku od deset godina svijetom politički vladati samo još dva pola: Moskva i Washington; da će Njemačka između njih, kao političko-geografski pojam, biti bespredmetna i postojati samo još kao duhovna sila.
Politički etos princip je državnog opstanka u kojem svi sudjeluju svojom sviješću, svojim znanjem, svojim mnijenjem i svojim htijenjem. Življenje je to političke slobode kao neprestano kretanje propadanja i činjenja boljim. To življenje omogućeno je zadatkom i mogućnošću zajedničke odgovornosti sviju. Ili, pak, vlada stanje u kojem ono političko većini ostaje strano. Državna moć ne doživljava se kao nešto osobno. Čovjek se ne doživljava suodgovornim, već je politički nedjelatan promatrač, radi i djeluje u slijepoj poslušnosti. Savjest mu je čista kako u poslušnosti, tako i u nesudjelovanju u onome što moćnici odlučuju i čine. Političku realnost on trpi kao nešto strano, težeći da s njome izađe na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak živi u slijepom oduševljenju vlastitog žrtvovanja. Razlika je to između političke slobode i političke diktature. Ali uglavnom više nije na pojedincima da odlučuju koje će stanje vladati. Pojedinac se u njemu rađa, zahvaljujući sreći ili kobi; on mora prihvatiti ono što je preuzeto i stvarno. Nijedan pojedinac i nijedna skupina ne može odjednom promijeniti pretpostavke, po kojima zaista svi živimo.
2. Posljedice krivnje
Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka, shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a ima i unutarnje koje se tiču samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji.
a) Zločin stiže kazna. Pretpostavka je prihvaćanje krivca od strane suca u njegovu slobodnom voljnom određenju, a ne prihvaćanje da je kažnjen s pravom.
b) Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava. Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može biti: uništenje, deportacija, istrijebljenje. Ili, pak, pobjednik posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako želi.
c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati realne posljedice u svijetu.
d) Metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samopreobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću ο krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.
Čini se oslobođenjem od krivnje kad naočigled nevjerojatnih patnji, koje su snašle nas Nijemce, uzvikujemo: iskupili smo se. Ovdje valja razlikovati: kazna se odslužuje, politička odgovornost ograničava se mirovnim sporazumom i na taj način privodi kraju. U odnosu na te dvije točke, ta je misao smislena i točna. Ali za moralnu i metafizičku krivnju, koje isključivo pojedinac u svojoj zajednici shvaća kao svoje, u biti se još ne iskupljuje. One ne prestaju. Tko ih snosi, ulazi u proces koji će trajati čitav njegov život. Za nas Nijemce ovdje vrijedi alternativa: ili će preuzimanje krivnje, na koju ostatak svijeta ne misli, ali ona govori iz naše savjesti, postati temeljnom crtom naše njemačke samosvijesti – čime će naša duša krenuti putem preobrazbe – ili ćemo potonuti u prosječnost ravnodušnog, pukog života; tada se u našoj sredini neće više probuditi nikakav izvorni pokretač; tada nam se neće objaviti ono što je zapravo smisao; tada nećemo više čuti transcendentni smisao našeg pjesništva i umjetnosti i glazbe i filozofije. Bez puta pročišćenja iz dubine svijesti ο krivnji Nijemac ne može ostvariti nikakvu istinu.
3. Sila. Pravo. Milost
Da se među ljudima odlučuje silom kad se ne uspijevaju sporazumjeti te da je sav državni poredak kroćenje te sile, doduše tako da ona ostaje monopol države – prema unutra kao prisilna uspostava prava, prema van kao rat – na to se u mirnim vremenima gotovo zaboravilo.
Gdje s ratom nastupa sila, završava pravo. Mi Europljani pokušali smo i u tom slučaju još zadržati ostatak prava i zakona kroz odredbe međunarodnog prava, koje vrijede i u ratu, a posljednji put su zacrtane u Haškoj i Ženevskoj konvenciji. Čini se da je to bilo uzalud. Gdje se primjenjuje, sila se potiče. Pobjednik odlučuje što će se dogoditi s pobijeđenim. Vrijedi načelo „vae victis“. Pobijeđeni može samo birati hoće li umrijeti ili činiti i trpjeti što pobjednik želi. Oduvijek se uglavnom odlučivao za život.
Pravo je visoka ideja ljudi koji njen opstanak zasnivaju na razlogu, koji se doduše može osigurati samo silom, ali silom ne može biti određen. Gdje ljudi postaju svjesni svoga ljudskog postojanja i priznaju čovjeka kao čovjeka, tamo uspostavljaju ljudska prava i temelje ih na prirodnom pravu, na koje se mogu pozivati i pobjednik i pobijeđeni. Čim se pojavi ideja prava, može se pregovarati, kako bi se istinsko pravo pronašlo kroz raspravu i metodički postupak. Ono što je u slučaju potpune pobjede između pobjednika i pobijeđenog još pravno usklađeno, do danas je doduše ostalo tek vrlo ograničeno područje unutar događaja ο kojima se odlučuje političkim voljnim aktima. Oni postaju temeljem pozitivnog, faktičnog prava, dok ih same pravo ne opravdava. Pravo se može odnositi samo na krivnju u smislu zločina i u smislu političke odgovornosti, ne i na moralnu i metafizičku krivnju. Ali pravo može priznati i onaj koji predstavlja kažnjeni ili odgovorni dio. Zločinac svoju kaznu može iskusiti kao čast i ponovnu uspostavu. Politički odgovoran pojedinac može ono što odsad mora preuzeti kao pretpostavku svog opstanka prihvatiti kao datost sudbinske odluke. Milost je akt koji ograničava učinak čistog prava i razorne sile. Ljudskost osjeća višu istinu od one koja leži u pravolinijskoj dosljednosti kako prava, tako i sile.
Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći: Jedan osamdesetogodišnji istraživač: “ Ja se tijekom tih 12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova organizacija bila je suviše paklena.“ Jedan mladi protivnik nacizma: „Jer i mi protivnici nacionalsocijalizma – nakon što smo se godinama, maker i uz škrgut zubi, ‘u strahu klanjali režimu’ – trebamo pročišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio prvoklasnim ljudima.“
Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: „Ako sam dozvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko postao njezinim korisnikom – makar to činio i uz unutarnje protivljenje – i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz pristojnosti se ne smijem požaliti.“
a) Unatoč pravu djeluje milosrđe kako bi otvorilo prostorpravde bez zakona. Jer svi su ljudski propisi u svojim učincima puni nedostataka i nepravde.
b) Unatoč mogućnosti sile, pobjednik iskazuje milost, bilo zbog svrhovitosti, jer bi mu pobijeđeni mogao služiti, bilo zbog velikodušnosti, jer mu ostavljanje pobijeđenog na životu može pružiti pojačan osjećaj moći i mjere, ili jer se svojom savješću podređuje zahtjevima općeljudskog prirodnog prava, koje pobijeđenom ne oduzima sva prava kao ni zločincu.
4. Tko sudi i kome ili čemu se sudi?
U kiši optužbi čovjek se pita: tko koga? Optužba je smislena samo ako je određena svojim gledištem i predmetom i ako se time ograničuje, a jasna samo ako se zna tko je tužitelj, a tko optuženik.
a) Raščlanimo isprva smisao prema niti vodilji četiriju načina krivnje. Optuženik čuje prigovore izvana, iz svijeta ili iznutra, iz vlastite duše.
Izvana su smisleni samo u odnosu na zločin i političku krivnju. Izgovaraju se s voljom da se utječe na izricanje kazne i pozove na odgovornost. Oni važe pravno i politički, ne moralno i ne metafizički. Iznutra krivac sluša prigovore koji se odnose na njegovo moralno zakazivanje i njegovu metafizičku lomljivost, a ukoliko se u tome nalazi uzrok njegova političkog ili zločinačkog djelovanja ili nedjelovanja, odnose se i na to. Moralno se krivnja može pripisati samo sebi samome, ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe utemeljene na ljubavi. Nitko ne može drugome moralno suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da sudi samome sebi. Samo gdje je drugi za mene kao ja sâm, tamo je blizina, koja u slobodnoj komunikaciji može polučiti zajedničku stvar, što naposljetku svatko provodi u samoći. Utvrđivanje nečije krivnje ne može se odnositi na njegove nazore, već samo na određene radnje i načine ponašanja. Kod individualnog prosuđivanja čovjek doduše gleda da uzme u obzir nazor i motive, no to istinski može postići samo ako se oni mogu utvrditi prema objektivnim značajkama, tj. radnjama i načinima ponašanja.
b) Pitanje je u kojem se smislu može suditi kolektivu, a u kojem samo pojedincu. Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornima za posljedice proizišle iz djelovanja te države. Tu se pogađa kolektiv. Odgovornost je, međutim, određena i ograničena, bez moralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca. Ona pogađa i one državljane koji su se opirali režimu i djelovanju koje se razmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama, grupama.
Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost. Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu. Naravno da postoji zajedništvo jezika, običaja i navika te podrijetla. Ali u tome su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi koji govore istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko strani kao da uopće ne pripadaju istom narodu. Moralno se može prosuđivati uvijek samo ο pojedincu, nikad ο kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike – primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza – nikad ne pogađaju rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju. Zamjena rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi – i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci – ili: ti muškarci, te žene, ta mladež, ti stari.
Činjenica da se tipološkim shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da je pogođen onom sveopćom karakteristikom. To je način mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje među narodima i skupinama ljudi. Taj, većini nažalost prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi. Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci.
Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu. Kategorijsko prosuđivanje ο narodu uvijek predstavlja nepravdu; ono pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje – imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca. Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina političkih i religioznih revnosnika koja je među Židovima u to doba imala određenu moć, koja je u suradnji s rimskim okupatorima dovela do Isusova smaknuća. Ono nadmoćno u takvom mišljenju, koje postaje samorazumljivim čak i među mislećim ljudima, začuđuje utoliko više što je zabluda tako jednostavna i očevidna. Kao da stojimo pred zidom, kao da nikakav razlog ni činjenicu više ne možemo čuti, odnosno, ako je i čujemo, kao da ćemo je smjesta zaboraviti, prije no što uopće dođe do izražaja. Kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar naroda ne može, dakle – osim u smislu političke odgovornosti – biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke krivnje.
c) Za optužbu i predbacivanje mora postojati pravo. Tko ima pravo suditi? Svakome tko prosuđuje smije biti postavljeno pitanje koju punomoć ima, u koju svrhu i s kojim motivom sudi, u kojem su međusobnom položaju on i okrivljeni? Nitko u moralnoj i metafizičkoj krivnji ne mora prihvaćati nijedan sud na svijetu. Ono što je moguće pred ljudima koji ljube u najužoj međusobnoj povezanosti nije dopušteno na distanci hladne analize. Stoga ono što vrijedi pred Bogom ne vrijedi i pred ljudima. Jer Bog na svijetu nema instance koja bi ga zastupala, ni u crkvenim službama, ni u državnim službama vanjskih poslova, ni u javnom mnijenju svijeta koje objavljuje tisak. Sudi li se s pozicije ishoda rata, pobjednik u odnosu na prosudbu ο političkoj odgovornosti ima apsolutno pravo prvenstva: on je riskirao svoj život i odluka je pala u njegovu korist. Ali nameće se pitanje: „Smije li netko neutralan pred javnošću uopće suditi, a da prethodno nije sudjelovao u borbi, ne ulažući za glavnu stvar svoj opstanak i svoju savjest?“ (iz jednog pisma) Kad se medu nositeljima iste sudbine, danas medu Nijemcima, govori ο moralnoj i metafizičkoj krivnji u odnosu na pojedinog čovjeka, tada se pravo na donošenje suda osjeća u stavu i raspoloženju onog koji sudi: govori li ο krivnji u kojoj i sam sudjeluje ili ne, govori li, dakle, iznutra ili izvana, kao netko tko osvjetljava samog sebe ili netko tko optužuje, samim time kao bliska osoba za orijentaciju u mogućem vlastitom osvjetljavanju drugih ili kao stranac u pukom napadu, govori li kao prijatelj ili kao neprijatelj. Samo u prvom slučaju on ima nesumnjivo pravo, dok je to pravo u drugom upitno, odnosno ograničeno mjerom njegove ljubavi. Govori li se, međutim, ο političkoj odgovornosti i kriminalnoj krivnji, svatko među sugrađanima ima pravo iznositi činjenice i raspravljati prema mjerilu jasnih pojmovnih određenja. Politička odgovornost stupnjuje se prema stupnju sudjelovanja u sad načelno zanijekanom režimu I određuje se odlukama pobjednika, kojima se svatko tko je u katastrofi htio ostati na životu, zato što živi sad smisleno mora podvrgavati.
5. Obrana
Gdje se optužuje, optuženik ima pravo da bude saslušan. Gdje se poziva na pravo, postoji i obrana. Gdje se primjenjuje sila, onaj na koga se primjenjuje branit će se, ako može. Ako se onaj koji je do kraja pobijeđen ne može braniti, ne preostaje mu – ako želi ostati na životu – ništa nego da snosi posljedice, da ih preuzme i prizna. Ali gdje pobjednik obrazlaže i prosuđuje, tamo ne može odgovoriti nikakva sila, već samo duh u nemoći, ako je za to osiguran prostor. Obrana je moguća kada čovjek smije govoriti. Pobjednik ograničava svoju silu kad svoje djelovanje dovede na razinu prava.
Ta obrana ima sljedeće mogućnosti:
1. Ona može siliti na razlikovanje. Razlikovanjem dolazi do određenja i, djelomice, odterećenja. Razlikovanje ukida totalitarnost, predbacivanje biva ograničeno.
2. Obrana može iznositi stanja stvari, naglašavati ih I uspoređivati.
3. Obrana se može pozivati na prirodno pravo, na ljudska prava, na međunarodno pravo. Takva obrana ima sljedeća ograničenja:
a) Država koja je načelno povrijedila prirodno pravo i ljudska prava, od početka u vlastitoj zemlji, a potom u ratu kršila ljudska prava i međunarodno pravo, ne može u svoju korist nastojati na onome što sama nije priznavala.
b) Pravo činjenično ima onaj tko ujedno ima i moć da se bori za pravo. Gdje vlada potpuna nemoć, postoji samo mogućnost da se duhovno zaziva idealno pravo.
c) Priznavanje prirodnog prava i ljudskih prava događa se samo voljnim aktom moćnih, dakle pobjednika. To je akt koji proizlazi iz njihova uvida i ideala – iz milosti spram pobijeđenog jer mu se priznaju prava.
4. Obrana može ukazati gdje se optužba više ne provodi vjerodostojno, već se koristi u službi drugih, primjerice političkih ili gospodarskih svrha kao oružje – miješanjem pojmova krivnje – izazivanjem krivog mnijenja – kako bi se postigla suglasnost, a ujedno i čista savjest zbog vlastita djelovanja. Tada se utemeljuju kao pravo, umjesto da ostanu jasni pobjednički akti u položaju „vae victis“. Zlo je, međutim, zlo i ako se primjenjuje kao odmazda. Moralna i metafizička predbacivanja kao sredstvo političke volje moraju biti odbačena.
5. Obrana putem izuzeća suca – ili zato što ga se obrazloženo može proglasiti pristranim ili zato što predmet po vrsti ne podliježe ljudskom sucu. Kazna i odgovornost – ispravljanje nanesenog zla – priznaju se, ali ne i zahtjevi za kajanjem i ponovnim rođenjem, što može doći samo iznutra. Protiv takvih zahtjeva preostaje jedino obrana šutnjom. Riječ je ο tome da se ne smijemo dati smesti činjeničnom nužnosti tog unutarnjeg zaokreta, iako se taj u isti mah pogrešno zahtijeva izvana. Dvije su stvari: svijest ο krivnji i priznavanje neke svjetske instance kao suca. Pobjednik po sebi još nije sudac. On će ili sam provesti preobrazbu borbenog stava i time zaista steći pravo umjesto puke moći, i to ograničeno na kriminalnu krivnju i političku odgovornost – ili će posegnuti za krivim opravdanjem djelovanja, koje će samo ponovno uključivati novu krivnju.
6. Obrana se služi protutužbom: ukazivanjem na djelovanja drugih, koja su također bila uzrocima nastanka zla; ukazivanjem na jednaka djelovanja drugih, koja kod pobijeđenog važe kao zločini i jesu zločini; ukazivanjem na opće svjetske povezanosti, koje označuju zajedničku krivnju.[…]
Naše pročišćenje
Vlastito prosvjetljavanje naroda u povijesnoj pribranosti i osobno vlastito prosvjetljavanje pojedinca doimaju se različitim stvarima. Ali prvo se događa samo preko drugog. Ono što pojedinci jedni s drugima postižu putem komunikacije može, ako je istinito, postati raširenom sviješću mnogih i tada vrijedi kao samosvijest naroda. I ovdje se moramo okrenuti protiv kolektivnog mišljenja. Svaka stvarna preobrazba događa se kroz pojedince, u mnogobrojnim pojedincima, neovisno ili u poticajnoj razmjeni. Mi Nijemci spominjemo se svi, makar i na različite, pa i suprotne načine, svoje krivnje i nekrivnje. Svi mi to činimo, nacionalsocijalisti i protivnici nacionalsocijalizma. Kad kažem „mi“, mislim na ljude, s kojima isprva – kroz jezik, podrijetlo, situaciju i sudbinu – osjećam solidarnost. Ne želim nikoga optuživati kad kažem „mi“. Ako se drugi Nijemci osjećaju krivima, to je njihova stvar, osim u dvjema točkama, kazni za zločine onih koji su ih počinili i političkoj odgovornosti sviju za djela Hitlerove države. Oni koji ne osjećaju krivnju bit će predmetom napada tek kad sami napadnu. Ako nam u nastavku nacionalsocijalističkog načina mišljenja žele zanijekati nijemstvo i ako, umjesto da usrdno razmišljaju i osluškuju razloge, generalnim sudovima slijepo žele uništiti druge, oni krše solidarnost i ne žele se preispitati i razvijati u međusobnom razgovoru. Među stanovništvom prirodan, nepatetičan i pribran uvid nije rijetkost. Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći: Jedan osamdesetogodišnji istraživač: “ Ja se tijekom tih 12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova organizacija bila je suviše paklena.“ Jedan mladi protivnik nacizma: „Jer i mi protivnici nacionalsocijalizma – nakon što smo se godinama, maker i uz škrgut zubi, ‘u strahu klanjali režimu’ – trebamo pročišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio prvoklasnim ljudima.“
Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: „Ako sam dozvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko postao njezinim korisnikom – makar to činio i uz unutarnje protivljenje – i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz pristojnosti se ne smijem požaliti.“
1. Uzmicanje pred pročišćenjem
a) Međusobno okrivljavanje
Mi Nijemci smo medu sobom vrlo različiti u vrsti i mjeri sudjelovanja u nacionalsocijalizmu ili u otporu spram njega. Svatko se mora prisjetiti svoga vlastitog unutarnjeg i vanjskog načina ponašanja i u toj krizi Nijemaca potražiti sebi svojstveno ponovno rođenje. Trenutak u kojem je započelo to unutarnje pretapanje za pojedince je vrlo različit: je li 1933., je li 1934., je li nakon ubojstava 30. lipnja, je li tek od 1938., nakon paljenja sinagoga, ili tek u ratu ili tek pod prijetnjom poraza ili tek nakon sloma. U svemu tome mi Nijemci ne možemo pronaći zajednički nazivnik. Moramo s bitno različitih stajališta biti otvoreni jedni prema drugima. Zajednički nazivnik svima je zacijelo državljanstvo. U tome svi imaju zajedničku odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a da nisu umrli. To ujedinjuje i vanjsku i unutarnju emigraciju. Velike razlike omogućuju da otprilike svatko svakome nešto predbacuje. To traje dokle god pojedinac zahvaća pogledom samo vlastiti položaj i položaj onih koji su mu slični, prosuđujući položaje ostalih samo u odnosu prema sebi. Začuđuje koliko smo zaista uzbuđeni samo kad nas nešto same pogađa i sve promatramo s gledišta našeg posebnog položaja. Možemo jednom klonuti, kad strpljenje međusobnog razgovora prijeti da će nas napustiti i kad nailazimo na hladnu i osornu odbojnost. Proteklih godina bilo je Nijemaca koji su od nas ostalih Nijemaca zahtijevali da postanemo mučenici. Nismo trebali šutke trpjeti to što se događalo. Ako naš čin i ne bi imao uspjeha, bio bi nešto poput ćudorednog uporišta za čitavo stanovništvo, vidljiv simbol potisnutih snaga. Ta predbacivanja slušao sam od prijatelja, muškaraca i žena, od 1933. Ti zahtjevi bili su tako uzbudljivi jer je u njima ležala duboka istina, ali ona je kroz način na koji se zastupa uvredljivo izokrenuta. Ono što čovjek pred transcendencijom može saznati sam ο sebi uvlači se na razinu moraliziranja, pa čak i senzacije. Tišina i strahopoštovanje su izgubljeni.
Trenutačno ružan primjer uzmaka u međusobno optuživanje pružaju mnoge diskusije između emigranata i onih koji su ostali ovdje, između skupina koje se vjerojatno nazivaju vanjskom i unutarnjom emigracijom. Obje imaju svoje jade. Emigrant: tuđi jezični svijet, domotužje. Simbol je priča ο njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je sobi visjela Hitlerova slika – zašto? Samo ako ga je ona podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je ovladati svojom čežnjom za domom. Onaj koji je ostao: napuštenost, izopćenost u vlastitoj zemlji, ugroženost, sam je u nevolji, izbjegavaju ga svi osim nekolicine prijatelja koje opterećuje, što donosi nove jade. Ali ako jedni optužuju druge, dovoljno je da se zapitamo: osjećamo li se dobro naočigled duševnog stanja i tona onih koji tako optužuju, radujemo li se što takvi ljudi tako osjećaju, jesu li nam uzor, ima li u njima nešto poput poleta, slobode, ljubavi što nas ohrabruje? Ako ne, to što govore nije istina.
b) Odbacivanje sebe i prkos
Osjetljivi smo na predbacivanja i lako spremni na predbacivanja drugima. Čovjek ne želi da mu se netko previše približi, no ražestit će se pri moralnom prosuđivanju drugih. I onaj tko je kriv, ne dopušta da mu se to kaže. A ako I dopušta, ne dopušta da mu to kaže svatko. Svijet je do sitnih svakodnevnih okolnosti prepun pripisivanja autorstva nad nevoljom. Tko je razdražljiv spram predbacivanja, lako se može okrenuti prema porivu da prizna svoju krivnju. Takva priznavanja krivnje – pogrešna, jer su sama još nagonska i ispunjena žudnjom – u svojoj pojavi imaju jednu prepoznatljivu crtu: budući da su, poput svoje suprotnosti, kod istog čovjeka hranjene jednakom voljom za moći, osjeća se kako onaj koji priznaje priznanjem želi sebi dati vrijednost i istaknuti se pred ostalima. Njegovo priznanje krivnje želi prisiliti druge da priznaju. U takvom priznavanju postoji crta agresivnosti. Filozofski stoga pri svakom bavljenju pitanjima krivnje prvi zahtjev predstavlja unutarnje bavljenje samim sobom, kroz koje se osjetljivost gasi zajedno s porivom prema priznavanju krivnje. Danas je taj fenomen, koji izlažem psihološki, isprepleten s ozbiljnošću našeg njemačkog pitanja. Naša opasnost je jadikovanje koje se žrtvuje priznavanjem krivnje i ponos koji se prkosno povlači u sebe. Mnogi će se dati zavesti trenutnim interesom svog opstanka. Djeluje mu kao prednost prizna li krivnju. Gnjevu svijeta nad moralno propalom Njemačkom odgovara njezina spremnost za priznavanje krivnje. Moćniku se obraća laskanjem. Htjeli bismo reći što on želi čuti. Tome valja pribrojiti fatalnu sklonost da se čovjek zbog priznanja krivnje osjeća boljim od drugih. U raskrinkavanju sebe samog leži napad na druge koji to ne čine. Očevidna je sramota takvih jeftinih samooptužbi, beščašće tobože unosna laskanja.
Prkosan ponos je drugo. Upravo stoga što drugi moralno napadaju, čovjek će se tek zakočiti. On želi svoju samosvijest u pretpostavljenoj unutarnjoj nezavisnosti. Ona se, međutim, ne može steći ako se u odlučujućem ostaje nejasan. Odlučujuće počiva na vječitom temeljnom fenomenu, koji je danas u novom liku ponovno prisutan: tko u stanju bezostatne pobijedenosti pretpostavlja život smrti, može u istinitosti – jedinoj časti koja mu preostaje – živjeti samo ako se odluči za ovaj život sa sviješću ο smislu koji je u njemu. Odluka da se živi kao nemoćan čovjek akt je ozbiljnosti na kojoj se zasniva život. Iz njega proizlazi preobrazba koja modificira sve vrijednosne procjene. Provede li se on, snose se posljedice, pristaje na jad i rad, pa tako u njemu možda leži najviša mogućnost ljudske duše. Ništa se ne poklanja. Ništa ne dolazi samo od sebe. Samo ako je ta odluka jasna kao uzrok, mogu se izbjeći izvrtanja odbacivanja sebe I ponosnog prkosa. Pročišćenje vodi jasnoći odluke i jasnoći njezinih posljedica. Ako je uz činjenicu poraza ujedno prisutna krivnja, ne smije se preuzimati samo nemoć nego i krivnja. Iz jednog i drugog mora iznići preobrazba, pred kojom čovjek želi uzmaknuti. Ponosan prkos pronaći će mnoštvo načina gledanja, veličanstvenosti, osjećajnih poučnosti ne bi li si priskrbio obmanu koja omogućuje da se održi. Na primjer: Pretvara se smisao nužnosti preuzimanja onog što se dogodilo. Neobuzdana sklonost „priznavanju naše povijesti“ dopušta da se zlo potajice afirmira, da se u zlu pronađe dobro, da se ono u nutrini drži kao ponosna utvrda protiv pobjednika. Iz takva izvrtanja mogu proizići rečenice poput ovih: „Moramo znati da izvornu snagu htijenja, koju je stvorila prošlost, još nosimo u sebi, to moramo priznati i prihvatiti u svoju egzistenciju… Mi smo bili oboje i ostat ćemo oboje… i mi sami uvijek smo samo naša čitava povijest, čiju snagu nosimo u sebi.“ „Pijetet“ treba mladu njemačku generaciju prisiliti da opet postane onakva kakva je bila prethodna. Prkos u ruhu pijeteta brka ovdje povijesni razlog, u kojem smo s ljubavlju ukorijenjeni, s cjelokupnošću realiteta zajedničke prošlosti, od kojih mnoge u njihovom smislu ne samo da ne volimo već ih i odbacujemo kao strane našem biću. Iz priznavanja zla kao zla mogu proizići rečenice poput sljedećih: „Moramo postati tako hrabri, tako veliki i tako blagi da možemo reći: da, i taj užas bio je naša stvarnost i ostat će to, ali mi imamo snagu da ga u sebi svejedno pretvorimo u stvaralačko djelo. U sebi poznajemo jednu strahovitu mogućnost, koja je jednom u jadnoj zabludi dobila oblik. Mi ljubimo i poštujemo našu čitavu povijesnu prošlost s pijetetom i ljubavlju, koja je veća od pojedinačne povijesne krivnje. Taj vulkan nosimo u sebi, svjesni da nas može raznijeti, ali i uvjereni da će nam se, ako ga znamo ukrotiti, tek otvoriti posljednji prostor naše slobode: u opasnoj snazi mogućnosti da se ostvari ono što će u zajedništvu sa svim ostalim biti ljudski čin našeg duha. To je zavodljiv apel – iz loše filozofije iracionalizma – bez odluke da se povjerimo egzistencijalnom poravnavanju. „Kroćenje“ je premalo. Stvar je u „izboru“. Ako se taj ne provede, smjesta je ponovno moguć prkos zla, koji vodi u pecca fortiter. Nije shvaćeno da je u odnosu na zlo moguće ipak samo prividno zajedništvo.
Drugi način ponosna prkosa može „povijesno-politički“ afirmirati čitav nacionalsocijalizam u jednom estetskom nazoru, koji iz nevolje, na koju valja trezveno gledati, i jasna zla čini lažnu veličanstvenost, koja zamagljuje ćud: „U proljeće 1932. jedan njemački filozof izrekao je proročanstvo da će u roku od deset godina svijetom politički vladati samo još dva pola: Moskva i Washington; da će Njemačka između njih, kao političko-geografski pojam, biti bespredmetna i postojati samo još kao duhovna sila. Njemačka povijest, kojoj je poraz iz 1918. ujedno otvorio izglede za veću konsolidaciju, štoviše za velikonjemačko savršenstvo, pobunila se protiv te prorečene i zaista nadolazeće tendencije da se svijet simplificira u dva pola. Njemačka povijest skupila se protiv te svjetske tendencije u izoliran, svojevoljan, gigantski napor da unatoč svemu dopre do vlastitog nacionalnog cilja. Ako je to proročanstvo njemačkog filozofa, koje je za početak američko-ruske svjetske vladavine odredilo rok od deset godina, točno, prenagljen tempo žurbe i silovitosti njemačkog protunastojanja bio je razumljiv događaj: bio je to tempo jedne iznutra smislene i fascinantne, povijesno, međutim, već zakašnjele pobune. Posljednjih mjeseci vidjeli smo kako se taj tempo pretvorio u izolirano čisto ludovanje. – Filozof s lakoćom izriče sud: njemačka povijest je gotova, sad počinje era Washington-Moskva. Povijest poput njemačke, čije su zasade tako velike i žudno postavljene, neće takvoj akademskoj odluci jednostavno reći da i amen. Ona će se razbuktati, strovaliti se u dubokom uzbuđenju obrane i napada, u divljoj pobuni vjere i mržnje, u svoj kraj.“ Tako je u ljeto 1945. jedan čovjek, kojeg osobno veoma cijenim, pisao u pomutnji smetenih osjećaja. Sve to zaista nije pročišćenje, već daljnje ulaženje u zapletenost. Takve misli – kako ο odbacivanju sebe, tako i ο prkosu – na trenutak običavaju davati osjećaj nalik oslobođenju. U uvjerenju da ima tlo pod nogama, čovjek je tek zašao u bezizlaznost. To je nečistoća osjećaja, koja se ovdje pojačava i ujedno utvrđuje protiv stvarnih mogućnosti preobrazbe. Uz sve vidove prkosa ide i agresivna šutnja. Uzmiče se tamo gdje razlozi postaju nepobitni. Samosvijest se izvlači iz šutnje kao posljednja moć nemoćnog. Pokazuje se šutnja ne bi li se uvrijedio moćnik. Skriva se šutnja kako bi se razmišljalo ο ponovnoj uspostavi, politički kroz posezanje za sredstvima moći, ma bila ona i smiješna za one koji ne sudjeluju u divovskim industrijama svijeta, koje proizvode oruđe uništenja – duševno kroz samoopravdavanje, koje ne priznaje nikakvu krivnju: sudbina je odlučila protiv mene; bila je to besmislena materijalna nadmoć; poraz je bio častan; u nutrini hranim svoju odanost i junaštvo. Na putu takvog ponašanja množi se, međutim, samo unutarnji otrov u iluzornom mišljenju i anticipirajućem opajanju: „Još ne udarcima šakama i nogama“… „za onaj dan, kad ćemo…“
c) Uzmicanje u posebnosti, koje su točne po sebi, ali nebitne za pitanje krivnje
Gledajući vlastitu nevolju, mnogi će pomisliti: Pomozite, ali ne govorite ο iskupljenju. Nevjerojatna nevolja ispričava. Čujemo, primjerice: „Zar se zaboravilo na teror bombi? Ne bi li on, pod kojim su milijuni nedužnih morali dati živote, zdravlje I sav svoj drag imetak, trebao biti izjednačenje za zlo koje je počinjeno u njemačkoj zemlji? Zar bijeda izbjeglica, koja vapi u nebo, ne bi trebala djelovati razoružavajuče?“ „Ja sam iz Južnog Tirola, kao mlada žena od 30 godina stigla sam u Njemačku. Njemačke patnje dijelila sam od prvog do posljednjeg dana, primala udarac za udarcem, prinosila žrtvu za žrtvom, gorak kalež ispila sam dokraja – a sad se osjećam suoptužena za nešto što uopće nisam počinila.“
„Bijeda koja je snašla čitav narod toliko je ogromna i toliko nezamislivih razmjera da ne treba dodavati sol na ranu. Narod je u svojim svakako nevinim dijelovima već pretrpio mnogo više nego što iziskuje pravedna kazna.“ Nevolja je zaista apokaliptična. Svi optužuju i to s pravom: oni koji su izbjegli koncentracijski logor ili progon, I prisjećaju se strahovitih patnji. Oni koji su na najokrutniji način izgubili svoje najdraže. Milijuni evakuiranih i izbjeglica, koji gotovo bez nade žive u neprestanom lutanju. Mnoštvo onih koji su pristali uz stranku, a sad su izopćeni i zapadaju u nevolju. Amerikanci i drugi Saveznici koji su žrtvovali godine svojih života i imali milijune mrtvih. Europski narodi koji su bili mučeni pod terorom njemačkih nacionalsocijalista. Njemački emigranti, prisiljeni da u tuđem jezičnom okruženju žive pod najtežim uvjetima. Svi, svi. Nabrajajući one koji optužuju, stavio sam različite skupine jedne uz druge, u namjeri da se u tome smjesta osjeti ono neprimjereno. Nužda je kao nužda, kao smetnja opstanku, sveprisutna, ali ona je bitno različita kroz kontekst u kojem stoji. Nepravedno je da se svi na isti način proglase nevinima. U cijelosti ostaje da mi Nijemci, ma koliko trenutačno zapali u najveću nevolju medu narodima, snosimo najveću odgovornost za tijek stvari do 1945. Stoga za nas, za pojedinca, vrijedi: ne želimo se olako osjećati nevinima, žaliti sami sebe kao žrtve zle kobi, ne očekujemo pohvale za patnje, već sami sebe ispitujemo i neumoljivo prosvjetljavamo: gdje sam pogrešno osjećao, pogrešno mislio, pogrešno djelovao? Krivnju želimo što je više moguće tražiti kod sebe, a ne u stvarima i ne kod drugih, jer ne želimo uzmicati pred nevoljom. To proizlazi iz odluke da se okrenemo.
d) Uzmicanje u općenitost
Varljivo je to olakšanje, kad sam sebi kao pojedinac postanem nevažan, jer se cjelina doima poput događaja koji me snalazi, u kojemu, međutim, ne sudjelujem i stoga osobno ne snosim ni krivnju. Tada sam živim tek u nemoćnoj patnji i nemoćnom sudjelovanju. Ne živim više iz sebe sama.
Nekoliko primjera za to:
1. Ukupna moralna interpretacija povijesti dopušta da se očekuje pravda u cjelini: „Sva krivnja na svijetu se osvećuje“. Svjestan sam svoje izloženosti potpunoj krivnji, pri kojoj moje vlastito djelovanje jedva da još igra ulogu. Ako sam ja gubitnik, metafizička bezizlaznost u cjelini je porazna. Ako sam dobitnik, uz uspjeh imam i čistu savjest bivanja boljim. Tendencija da same sebe kao pojedince ne uzimamo ozbiljno paralizira ćudoredne pokretače. Ponos priznavanja krivnje koje žrtvuje samo sebe, u jednom slučaju, i ponos moralne pobjede u drugom, na jednak način postaju uzmaci pred istinskom ljudskom zadaćom koja je na pojedincu. Tom potpunom moralnom shvaćanju povijesti protivi se, međutim, iskustvo. Tijek stvari uopće nije jednoznačan. Sunce sije nad pravednima i nepravednima. Raspodjela sreće i ćudorednosti djelovanja kao da nemaju međusobnog konteksta. Bio bi to, međutim, tome suprotstavljen, lažan totalni sud, kad bi se reklo: pravda ne postoji. U mnogim situacijama obuzima nas, naočigled stanja i djelovanja jedne države, neizbrisiv osjećaj: „To ne može dobro svršiti“, „to će se osvetiti“. Ali tek što taj osjećaj počne vjerovati u pravdu, nastaje zabluda. On ne predstavlja izvjesnost. Ono dobro i istinito neće doći samo od sebe. U većini slučajeva izostaje ispravljanje krivnje. Propast I osveta snalaze i krive i nevine. Najčistija volja, istinitost bez uporišta i najveća hrabrost mogu, kad im situacija to priječi, ostati bez uspjeha. A mnogima koji su pasivni kroz djela drugih nezasluženo će pripasti povoljne situacije.Ideja totalne krivnje i utkanosti u kontekst zločina I kazne dovest će do – unatoč metafizičkoj istini koja u njoj leži – zavođenja pojedinca kako bi on uzmaknuo pred onim što je isključivo i u cijelosti njegova stvar.
2. Totalni nazor da svemu na svijetu dolazi kraj, da se ne poduzima ništa što na kraju ne bi propalo, da se u svemu nalazi klica propasti, dopušta da neuspjeh sa svakim drugim neuspjehom, kao i niskost s plemenitošću, sklizne na zajedničku razinu propasti. Na taj način on će biti lišen svoje težine.
3. Vlastitoj nevolji, koju tumačimo kao posljedicu krivnje sviju, dajemo metafizičku težinu, izlažući je kao novu jedinstvenost: u katastrofi doba Njemačka zamjenjuje žrtvu. Ona pati za sve. Na njoj do izražaja dolazi krivnja sviju I kazna za sve. To je lažna patetika, koja se udaljava od trezvene zadaće da se čini ono što počiva na vlastitoj snazi, to jest zadaće da se čini bolje u okviru dohvatljivog i od unutarnje preobrazbe. To je uzmak u „estetsko“, koji se svojom neobaveznošću udaljava od ostvarenja iz jezgre pojedinčeva vlastita bitka. To je sredstvo da se novim putem stvori lažan kolektivni osjećaj vrijednosti.
4. Čini se oslobođenjem od krivnje kad naočigled nevjerojatnih patnji, koje su snašle nas Nijemce, uzvikujemo: iskupili smo se. Ovdje valja razlikovati: kazna se odslužuje, politička odgovornost ograničava se mirovnim sporazumom i na taj način privodi kraju. U odnosu na te dvije točke, ta je misao smislena i točna. Ali za moralnu i metafizičku krivnju, koje isključivo pojedinac u svojoj zajednici shvaća kao svoje, u biti se još ne iskupljuje. One ne prestaju. Tko ih snosi, ulazi u proces koji će trajati čitav njegov život. Za nas Nijemce ovdje vrijedi alternativa: ili će preuzimanje krivnje, na koju ostatak svijeta ne misli, ali ona govori iz naše savjesti, postati temeljnom crtom naše njemačke samosvijesti – čime će naša duša krenuti putem preobrazbe – ili ćemo potonuti u prosječnost ravnodušnog, pukog života; tada se u našoj sredini neće više probuditi nikakav izvorni pokretač; tada nam se neće objaviti ono što je zapravo smisao; tada nećemo više čuti transcendentni smisao našeg pjesništva i umjetnosti i glazbe i filozofije. Bez puta pročišćenja iz dubine svijesti ο krivnji Nijemac ne može ostvariti nikakvu istinu.
2. Put pročišćenja
Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja narodima koje je napala Hi tier ova Njemačka ponovno uspostavljaju dio onog što je uništeno. Pretpostavke takvog učinka su, osim pravne forme koja donosi pravednu raspodjelu tereta, život, sposobnost i mogućnost za rad. Neizbježno je da politička volja za ispravljanjem krivnje popusti kad političko djelovanje pobjednika uništi te pretpostavke. Jer u tom slučaju ne bi bio mir sa smislom ispravljanja krivnje, nego nastavak rata u smislu daljnjeg uništenja. Ispravljanje krivnje je, doduše, nešto više. Tko je iznutra obuzet krivnjom u kojoj sudjeluje, želi pomoći svakome kome je samovoljom bespravnog režima nanesena nepravda. Postoje dvije motivacije koje ne treba brkati: zahtjev da se pomogne gdje vlada nevolja, svejedno čime, jednostavno stoga što je bliska i iziskuje pomoć – te zahtjev da se onima koje je Hitlerov režim deportirao, opljačkao, orobio, mučio i otjerao u emigraciju prizna posebno pravo. Oboje je sasvim opravdano, ali u motivaciji postoji razlika. Gdje se ne osjeća krivnja, smjesta dolazi do izjednačavanja cjelokupne nevolje na istoj razini. Razlikovanje pogođenih nevoljom nužno je ako želim ispraviti krivnju za nešto u čemu sam sudjelovao. Pročišćenje kroz ispravljanje krivnje je neizbježno. Ali pročišćenje je mnogo više. I ispravljanje krivnje ozbiljno se želi ako svoj etički smisao ispunjava kao posljedicu naše pročišćujuće preobrazbe. Razjašnjavanje krivnje ujedno je razjašnjavanje našeg novog života i njegovih mogućnosti. Iz njega proizlaze ozbiljnost i odluka. Gdje se to događa, život nije više jednostavno tu kao nepristran užitak. Sreću postojanja, gdje je dopuštena, u medutrenucima, u predasima, možemo zahvatiti, ali ona ne ispunjava postojanje, već se pred pozadinom turobnosti prihvaća kao dražesna čarolija. Život je u bitnome dopušten samo još kroz trošenje u toj zadaći.Posljedica je skromnost. Kroz unutarnje djelovanje I transcendenciju postajemo svjesni svoje ljudske konačnosti i nesavršenstva. Tada možemo bez volje za moć u borbi prožetoj ljubavlju provesti razmatranje istinitog i povezati se međusobno u njemu. Možemo šutjeti bez agresivnosti – iz skromnosti šutnje proizići će jasnoća onog što se može saopćiti. Važni su samo još istina i djelatnost. Bez lukavstva spremni smo podnijeti što nam je dosuđeno. Što god da se dogodilo, dokle živimo, postojat će ljudska zadaća koja se u svijetu ne može dovršiti. Pročišćenje je put čovjeka kao čovjeka. Pročišćenje preko razvoja ideje krivnje u tome je samo moment. Pročišćenje se ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, niti kroz magiju. Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već predstavlja trajno postizanje vlastitosti. Pročišćenje je stvar naše slobode. Svako malo svatko će se naći na raskrsnici između pročišćenja i zamagljivanja. Pročišćenje nije isto za sve. Svatko kreće svojim osobnim putem. Taj put nitko drugi ne može unaprijed zadati ni pokazati. Opća razmišljanja mogu samo skrenuti pozornost, možda i probuditi. Zapitamo li se na kraju od čega se sastoji pročišćenje, izvan rečenog nije moguće davati nikakve konkretne izjave. Gdje nešto ne može biti realizirano kao svrha razumne volje, već se događa kroz unutarnje djelovanje kao preobrazba, mogu se ponoviti samo neodređeni izričaji: prosvjetljavanje i transparentnost kroz uzlet – ljubav prema čovjeku.
Što se tiče krivnje, put je promišljanje iznijetih misli. Njih ne treba misliti samo apstraktno razumom već ih valja i zorno provesti; valja ih predočiti, usvojiti ili odbaciti vlastitim bićem. To izvršenje i ono što iz njega slijedi, to je pročišćenje. Ono nije na koncu novo, ni nadolazeće. Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode. Jer, tek iz svijesti ο krivnji nastaje svijest ο solidarnosti i suodgovornosti, bez koje sloboda nije moguća. Politička sloboda počinje time da se u većini naroda pojedinac osjeti odgovornim za politiku svoje zajednice, da – umjesto što samo traži ili prekorava – od sebe zahtijeva da vidi stvarnost i ne djeluje iz pogrešne političke vjere u zemaljski raj, koji nije ostvaren isključivo zbog zle volje I gluposti drugih – štoviše, da zna: politika u konkretnom svijetu uvijek traži prohodni put, predvođena idealom bivanja čovjekom kao slobodom.
Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode. Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja spram moralnih napada na nas. Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje protunapad. Kad nas je, međutim, zahvatila unutarnja potresenost, vanjski napad samo će nas još površinski okrznuti. Možda će još boljeti i vrijeđati, ali neće više prodirati u našu dušu. Gdje je usvojena svijest ο krivnji, lažne i nepravedne optužbe podnijet ćemo s mirom. Jer naš ponos i prkos su se rastalili. Tko zaista osjeća krivnju, tako da se mijenja njegova svijest ο postojanju, na toga će predbacivanja drugih ljudi djelovati kao dječja igra koja u svojoj bezazlenosti više ne pogađa. Gdje je stvarna svijest ο krivnji trn koji se ne može ukloniti, samosvijest se tjera u nov oblik. Čuju li se takva predbacivanja, osjeća se briga da je onaj koji predbacuje bez pojma ο krivnji i da ga se ona ne dotiče. Bez prosvjetljavanja i preobrazbe naše duše osjetljivost bi se samo pojačavala u bespomoćnoj nemoći. Otrov psihološke provedbe pokvario bi nas iznutra. Moramo biti spremni prihvaćati predbacivanja, provjeravati ih nakon što smo ih čuli. Napade na sebe moramo više tražiti nego izbjegavati, jer oni za nas predstavljaju kontrolu vlastita mišljenja. Naš unutarnji stav će se dokazati. Pročišćavanje nas oslobađa. Tijek stvari nije u ruci nijednog čovjeka zaključen, iako čovjek može stići nepredvidljivo daleko u upravljanju svojim postojanjem. Jer ostaju neizvjesnost i mogućnost nove i veće nevolje, jer preobrazba u svijesti ο krivnji ni u kom slučaju nema za prirodnu posljedicu nagradu s novom srećom postojanja, samo kroz pročišćenje možemo postati slobodni da budemo spremni za sve što dolazi. Čista duša zaista može živjeti samo u napetosti, naočigled potpune propasti neumorno u svijetu djelovati prema mogućem. Kad gledamo na svjetske događaje, neće biti naodmet pomisliti na Jeremiju. Kad je nakon uništenja Jeruzalema, gubitka države i zemlje, prisilnog odlaska s posljednjim Zidovima koji su iselili u Egipat, morao doživjeti još i kako oni prinose žrtve Izidi u nadi da će im ona pomoći više negoli Jahve, njegov sljedbenik Baruh počeo je očajavati. A Jeremija je odgovorio: „Tako govori Jahve: zaista, što sam izgradio srušit ću i što sam posadio iščupat ću, a ti za sebe zahtijevaš velike stvari? Ne zahtijevaj!“ Sto to znači? Da Bog jest, to je dovoljno. Kad sve nestane, Bog jest, to je jedino čvrsto uporište. Ali što je pred smrću krajnja istina, postat će zlim zavođenjem ako čovjek prije vremena zapadne u umor, nestrpljivost ili očaj. Jer istinit je taj granični stav samo ako ga nosi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost naš su udio.
Izvor: filozofskitekstovi
Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći: Jedan osamdesetogodišnji istraživač: “ Ja se tijekom tih 12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova organizacija bila je suviše paklena.“ Jedan mladi protivnik nacizma: „Jer i mi protivnici nacionalsocijalizma – nakon što smo se godinama, maker i uz škrgut zubi, ‘u strahu klanjali režimu’ – trebamo pročišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio prvoklasnim ljudima.“
Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: „Ako sam dozvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko postao njezinim korisnikom – makar to činio i uz unutarnje protivljenje – i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz pristojnosti se ne smijem požaliti.“