Još uvijek lutamo u traženju ponajboljeg modela zdravstvene zaštite. Čini se da, čak i u svjetskim razmjerima, ne znamo izgraditi jeftin i svima jednako dostupan zdravstveni sustav. Kako je to moguće? Pri planiranju budućnosti našeg zdravstva nemojmo opet unazad.
Današnji je svijet doista uzbudljiv. I vrlo napredan. Otkrili smo Higgsov bozon, planiramo graditi fuzijski reaktor, pripremamo se za put na Mars, usavršavamo automobile na struju i vodik, na pragu smo otkrića gravitona, istražujemo putovanja kroz vakuumske cijevi, roboti nas sve više oslobađaju rada, bogataši u humanitarne svrhe daruju nezamisliva bogatstva, skraćujemo radno vrijeme, uvodimo ekonomiju dijeljenja i zajamčen osobni dohodak. A ipak, unatoč svemu, još uvijek lutamo u traženju ponajboljeg modela zdravstvene zaštite. Čini se da, čak i u svjetskim razmjerima, ne znamo izgraditi jeftin i svima jednako dostupan zdravstveni sustav. Kako je to moguće?
Poteškoće suvremenih zdravstvenih sustava
Svi suvremeni zdravstveni sustavi pate od sličnih poteškoća:
Izrazito su neučinkoviti. Zdravstveni sustavi bogatijih zemalja gube 30 – 50% sredstava na nepotrebne troškove (korupciju, krađu, nenamjensko trošenje, nepotrebne pretrage, nepotrebno liječenje, posredništvo….).
Sve manje ispunjavaju zadaću zbog koje su utemeljeni. Zdravstvene su usluge sve nedostupnije, a liste čekanja sve duže.
Zdravstvo postaje sve skuplje. No, to poskupljenje nije uvijek praćeno i boljom zdravstvenom skrbi.
Raste učestalost negativnih zdravstvenih ciljeva. S obzirom da zdravstvo zarađuje samo na bolesnima, umjesto težnji pozitivnim ciljevima (zdravlja svih građana, što rjeđem javljanju bolesti, što bržem izlječenju i što kraćem liječenju) zdravstvo počinje težiti negativnim ciljevima (što većem broju bolesnih, što češćem javljanju bolesti, što skupljem i što dužem – idealno je doživotnom – liječenju).
Zdravstvo postaje opasno. Zbog plaćanja prema učinjenim uslugama i posljedičnoj povećanoj nepotrebnoj zdravstvenoj potrošnji, građani su sve više izloženi nepotrebnim pretragama, operacijama i liječenju, ali i njihovim štetnim nuspojavama.
U ovisnosti o udjelu privatnog u javnom zdravstvu, navedene su poteškoće različite učestalosti – manje u sustavima koja imaju manji udio privatnih ustanova, a veće u onih s većim udjelom.
Uzroci poteškoća
Postojeće poteškoće najvećim dijelom izviru iz tri ključna razloga: necjelovitosti ustroja, ulasku privatnih ustanova u javno zdravstvo i plaćanju po učinjenim uslugama.
1. Necjelovitost ustroja. Tvornice lijekova i zdravstvene opreme, a često i ambulante, bolnice i zdravstveno osiguranje, dakle ključni dijelovi zdravstvenog sustava, u vlasništvu su krupnog kapitala, a ne zdravstva. Krupni kapital znatno utječe na zdravstvenu politiku, stvara zdravstvene prioritete i usmjerava zdravstvenu potrošnju. Na taj je način zdravstvena potrošnja sve više usmjerena interesu krupnog kapitala, a sve manje potrebama građana.
2. Ulazak privatnih ustanova u javno zdravstvo. Unatoč tome što je privatni model zdravstvene zašite stariji, zaostaliji, na nižem moralnom stupnju i manje djelotvoran od javnog, a često i s negativnim zdravstvenim ciljevima, (tablica 1. Temeljne razlike između javnog i privatnog zdravstva) još se uvijek dozvoljava njegova nazočnost u javnom zdravstvu.
3. Plaćanje po učinjenim uslugama. U svim se postojećim zdravstvenim sustavima rad liječnika, ambulanti i bolnica vrednuje prema broju pruženih usluga. Na taj se način zdravstvo potiče na što veći broj pretraga i liječenja bili oni potrebni ili ne. Pri tome se vrsnoća i količina isporučenog zdravlja odnosno uspješnost liječenja uopće ne vrednuje.
Gdje smo mi?
Pri raspravi o budućnosti našeg zdravstva valja biti jasan: sadašnji model ne samo što pati od poteškoća zajedničkih svim suvremenim zdravstvenim sustavima, nego je k tome vrlo neuređen, naopako postavljen te financijski i fiskalno neodrživ. Imamo preglomazan bolnički sustav, previše nepotrebnog nemedicinskog osoblja (riječ je o gotovo 7000 ljudi što nas košta oko 850 milijuna kuna svake godine), privatizirali smo gotovo sve osim zdravstvenog osiguranja i bolnica, poslovanje je potpuno skriveno i netransparentno, a korupcija se nesmetano razvija. Svake godine proizvodimo gubitke od 1 do 1,5 milijarde kuna (za isti novac možemo zaposliti 2.000 liječnika i 7.000 sestara ili izgraditi tri tvornice generičkih lijekova i posljedično uštedjeti bar pola milijarde kuna). Nismo ništa naučili iz pogubne privatizacije, nametanja profitnog poslovanja, stalnih sanacija (za koje smo samo u posljednjih 20 godina potrošili 22 milijarde kuna), netransparentne potrošnje, korupcije, nepotizma i političke podobnosti. Vjerojatno nam se povijest (ne samo zdravstvena) stalno i ponavlja jer iz nje baš ništa ne učimo.
Stoga pri planiranju budućnosti našeg zdravstva nemojmo opet unazad. Nemojmo o privatizaciji, različitim pravima u odnosu na bogatstvo, javno-privatnim partnerstvima, outsourciranju i spin-offiranju. To je kao da opet otvorimo pitanje je li Zemlja ipak ravna ploča. Na sva navedena pitanja već znamo odgovore. Zemlja je okrugla, javno je zdravstvo neupitno napredniji model od privatnog, privatno zdravstvo treba postojati, ali odijeljeno od javnog, svi ljudi imaju jednaka prava na zdravstvenu zaštitu. Točka. Idemo dalje.
Postoji li svijetla budućnost?
Trenutna rasprava oko toga hoćemo li zadržati postojeći ili uvesti kanadski odnosno američki model u svojoj je biti slična raspravi je li bolje graditi atomsku centralu modela Fukushima ili Černobil, jesu li bolji dizelski ili benzinski motori. Ukratko, rasprava se vrti u okvirima postojećih, potrošenih i zastarjelih modela.
Možemo li bolje? Možemo li zamisliti, a potom i izgraditi sustav koji bi po svojim novinama bio revolucionaran kao što je fuzijski reaktor ili uvođenje zajamčenog osobnog dohotka? Možemo li izgraditi zdravstveni sustav koji bi bio cjelovit, jeftin i svima dostupan, čija bi potrošnja bila potpuno transparentna, bez korupcije, nenamjenske i nepotrebne zdravstvene potrošnje? Sustav koji bi bio održiv, siguran za pacijente, težio pozitivnim zdravstvenim ciljevima, sustav u kojemu bi rad bio užitak i doživljaj koji nas ispunjava? Sustav po želji svih: zdravih i bolesnih, liječnika i pacijenata? Možemo li izvući medicinsku znanost iz stiska farmaceutske industrije i potaknuti osnivanje Europskog instituta za medicinska istraživanja koji bi bio financiran (kao i CERN, primjerice) javnim sredstvima i čija bi otkrića bila na korist građana i zdravstvenog sustava, dakle oslobođena patentne zašite? Možemo li napraviti model po kojemu će se izgraditi jedinstveni Europski zdravstveni sustav koji će svima osigurati besplatno zdravlje neovisno o bogatstvu i mjestu življenja?
Je li sve navedeno moguće? Naravno. Ne samo moguće, nego i nužno. Možemo li zamisliti Europu u kojoj građani doduše imaju zajamčeni osobni dohodak, ali dalje umiru zbog nedostupne zdravstvene zaštite? U kojoj dijelimo najveća tehnička dostignuća, primamo izbjeglice i prognanike, putujemo na Mars, ali i dalje zarađujemo na boli i bolesti jer ljubomorno čuvamo patente na nove lijekove?
Vrijeme je novih mandatara i novih ministara. Prilika je za velike i značajne promjene u zdravstvu. Hoće li te promjene ići prema neizbježnoj budućnosti – izgradnji novih, korjenito drugačijih, djelotvornijih i naprednijih modela zdravstva i hoćemo li u tome prednjačiti u svijetu (kao što smo nekada prednjačili) ili ćemo se vraćati unazad, ovisi o nama. Ne samo o mandatarima i ministrima, nego i o nama građanima. Stoga ne zahtijevajmo samo očuvanje postojećeg modela, nego zahtijevajmo novi, bolji i napredniji model.
Model koji je suvremenik električnih automobila, robotizacije i zajamčenog osobnog dohotka. Ukratko – zahtijevajmo zdravstvo iz budućnosti.
A kada za desetak godina budemo skicirali tadašnjost, članak kao ovaj mogao bi početi sljedećim riječima:
Današnji je svijet doista uzbudljiv. I vrlo napredan. Mars je dobio prve stanovnike, Hrvatska nam je podarila jeftin i učinkovit model zdravstva, Europski nas je institut za medicinska istraživanja oslobodio visokog tlaka, debljine i degenerativnih bolesti, vlakovi nam jure kroz vakuumske cijevi, a svi Europljani uživaju u zajamčenom osobnom dohotku i besplatnoj zdravstvenoj skrbi…..
Tablica 1. Temeljne razlike između javnog i privatnog zdravstva
1. Temeljno pitanje na koje treba odgovoriti, kada je riječ o zdravstvenim sustavima, jest ono moralno: Zaslužuju li svi naši sugrađani istu razinu zdravstvene skrbi? Ako je odgovor DA, tada se zdravstvena skrb ustrojava kroz javno zdravstvo. Ako smatramo da svi građani NE ZASLUŽUJU istu razinu zdravstvene skrbi tada zdravstvenu skrb rješavamo kroz privatne zdravstvene ustanove.
2. Solidarnost bogatih prema siromašnima znači da zbog iste stope odvajanja za zdravstvo bogati u zdravstvene fondove uplaćuju više od siromašnih, a solidarnost zdravih prema bolesnima znači da zdravi uplaćuju za zdravstvo iako ga ne koriste, a svoj novac ostavljaju za liječenje bolesnih.
3. Učinkovitost je uspješnost ostvarivanja zadanog cilja; u zdravstvu znači ostvarivanje pozitivnih ishoda liječenja. Uz jednake uvjeta rada, oba sustava daju jednake rezultate. Pojava je razumljiva jer liječenje provode iste osobe, odnosno liječnici koji su školovani pod istim uvjetima i imaju istu razinu znanja, a osobito u zemljama u kojima liječnici često rade dvojno (istovremeno i u javnom i u privatnom zdravstvu).
4. U Americi je 60 % osobnih bankrota uzrokovana troškovima liječenja.
5. Najveća prednost sustava je postojanje sinergije („2 + 2= 5“). Zbog tržišnog natjecanja i međusobnog suparništva među privatnim ustanovama takva mogućnost ne postoji.
6. Razina nepotrebne potrošnje gotovo je upravo proporcionalna s razinom privatizacije sustava. Razlog je jednostavan – najveći je dio nepotrebne potrošnje zarada profitnih ustanova. U suvremenim sustavima nepotrebna potrošnja iznosi između 30 i 40 %. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je u američkom zdravstvu razina nepotrebne potrošnje čak 50 %.
7. Pozitivni su zdravstveni ciljevi: što manje bolesnih, što rjeđe razbolijevanje, što kraće liječenje i brže ozdravljenje, liječenje bez nepotrebne potrošnje. Negativni su ciljevi upravo suprotni: što više bolesnih, što češće razbolijevanje, što duže liječenje (idealno je doživotno), što sporije ozdravljenje i liječenje sa što više nepotrebne potrošnje. Bolje upoznavanje s radom i ciljevima farmaceutske industrije olakšava razumijevanje negativnih zdravstvenih ciljeva.
8. U želji za zaradom profitne ustanove (osobito farmaceutska industrija, ortopedske kuće, privatne poliklinike) ne prežu ni korupcijskog djelovanja. Sve velike korupcijske afere proizlazile su iz privatnih zdravstvenih ustanova.
Dražen Gorjanski/ H-alter