Pod utjecajem životnih i profesionalnih utakmica u kojima sudjelujemo, vodimo djecu na brojne aktivnosti kako bi postigla komparativnu prednost kasnije u životu. To ima društvene, obiteljske i individualne posljedice.
Od svih modernih galerija, hipsterskih restorana, pokradenih fontova i frizura, Zagreb najviše naliči na New York u Glazbenoj školi Pavla Markovca na Trgu žrtava fašizma. Postoji nešto kozmopolitsko u skromnim prostorijama višekatnice stare više od stoljeća u kojima pedesetoro djece istodobno svira i pjeva, a isti broj njihovih roditelja, baka i djedova ih čeka.
Kozmopolitskom ugođaju doprinosi zanimljiv spoj djece s klasičnim instrumentima koji često nadmašuju njihovu visinu, vrlo strukturiranog pristupa njihovu glazbenom obrazovanju i digitalnih uređaja koje nose sa sobom. Kombinacija zvukova i glasova koji dopiru iz različitih prostorija može dotaknuti osobu puno iskrenije i dublje nego koncerti profesionalnih glazbenika ili orkestara. Razlog je jasan, uvijek je ljepše vidjeti i čuti talent koji se razvija od onoga koji je već izbrušen.
Premda im to vjerojatno nikada nije palo na pamet, roditelji, bake i djedovi još su sličniji onima s Manhattana od njihove djece i unuka. To se, naravno, ne očituje u njihovu materijalnom bogatstvu, vozačima koji ih čekaju ispred ulaza, pecivima koje im donose u pauzama između solfeggia i poduke instrumenta, nego u relativnom položaju koje imaju u društvu te samom činjenicom da su na tom mjestu. Mi koji čekamo u Zagrebu, Sao Paolu, Varaždinu, Oslu ili Tokiju pripadnici smo srednje ili više srednje klase. Aktivnost u kojoj sudjelujemo nije samo čekanje djece nego konstrukcija njihova vremena.
Zbog prevelike strukturiranosti vremena djeci ostaje malo vremena za sebe koje mogu provesti razmišljajući i sanjareći, a nemaju vremena ni za nešto što je vrlo važno za razvoj kreativnosti – dosadu.
Pojava da roditelji osim škole i vrtića uključuju djecu u sve veći broj aktivnosti, čime im osim razvoja talenata i potencijala ujedno i strukturiraju dan, poznata je na svjetskoj razini. Američka sociologinja sa Sveučilišta u Pennsylvaniji Annette Lareau ovakav oblik odgoja naziva “concerted cultivation”, a karakteriziraju ga roditeljski napori u organiziranju života djece te njihovih očekivanja da se djeca ponašaju na samoreguliran način često iznad svoje kronološke dobi koristeći jezik odraslih.
Osnovni razlog za to je očekivanje da će takvim ponašanjem djeca postići komparativnu prednost kasnije u životu, a način na koji to roditelji ostvaruju jest pažljiv odabir aktivnosti djeteta, čime djeci osiguravaju jedinstvena znanja i vještine te nadograđuju kulturalni i socijalni kapital koji već kao obitelj posjeduju. Teorija ima svoju jasnu potvrdu u svakodnevnom životu. Vjerojatno ste puno puta čuli izjave poput “Mi idemo na engleski i na njemački”; “Mi ga od prve godine života vodimo na plivanje. Da, na privatni bazen”; “Razgovarala sam sa suprugom i ipak smo odlučili da, osim atletike i francuskog, možemo istrpjeti još i balet”. “Mi” kao novi oblik djetinjstva i “mi” kao aktivnost djeteta norma je za velik broj današnjih obitelji, a za generaciju 2016. postat će nužnost.
Navedeno, naravno, dolazi uz određene društvene, obiteljske i individualne posljedice, pri čemu je financijska cijena samih aktivnosti najmanje važna. U društvu ovakvo ponašanje za posljedicu može imati povećanje postojećih nejednakosti. Oni koji imaju i koji su privilegirani sustavnim i planiranim djelovanjem povećavaju svoje privilegije. Obiteljske posljedice su mnogo opipljivije jer supružnici sate provode u automobilima, u kafićima pokraj škola stranih jezika i tae kwon do dvorana. U kombinaciji sa sve nepredvidljivijim radnim vremenom i povećanom mobilnošću, odlazak na aktivnosti je često jedino vrijeme tijekom radnog tjedna kada razgovaraju sa svojom djecom. Zajednički razgovor o aktivnostima postaje često i jedina tema razgovora supružnika, centar života šire obitelji.
Ipak, najveće posljedice ovakav način života ostavlja na djecu, pri čemu je fizički umor samo jedna od blažih. Djeca od rane dobi mogu dobiti osjećaj veće vrijednosti u odnosu na svoje vršnjake koji nemaju mogućnosti sudjelovanja u takvim aktivnostima. Ipak je najopasnija posljedica činjenica da velik broj ove djece ima vrlo malo slobodnog vremena, odnosno da je njihovo vrijeme izrazito regulirano. Prvo u školi, koja u Hrvatskoj i dalje izgleda kao prije sto godina, ali onda i izvan škole, i to u vrlo strukturiranim aktivnostima. Slobodno vrijeme u kojem mlada osoba sudjeluje u životnim situacijama s prijateljima i poznanicima, a koje nije određeno društvom kroz obrazovanje i roditeljima kroz aktivnosti, od iznimne je važnosti za njezin osobni razvoj. Lutanje po prirodi ili gradu, razgovor o strahovima, željama, prvim cigaretama i ljubavima, koliko god strašili roditelje, ono je što izgrađuje osobu više od matematike, klavira i njemačkog u školi stranih jezika. Jednako je vrijedno i upoznavanje i približavanje životu vršnjaka koji nemaju violinu od sedme godine života, čiji roditelji nemaju kuću na Šolti i koji dijele sobu s braćom i sestrama. Jednako je problematično što djeci i mladim osobama prevelikom strukturiranošću vremena ostaje malo vremena za sebe koje mogu provesti razmišljajući i sanjareći, a nemaju vremena ni za nešto što je vrlo važno za razvoj kreativnosti – dosadu.
U svim sferama, zbog ubrzavanja naših života postoje pokreti za usporavanje ritma. Načina kako jedemo, mislimo, radimo. Roditeljstvo je možda jedno od područja gdje je to usporavanje posebno važno, jer kao i u većini životnih situacija manje je možda i više. Premda nam se pod utjecajem životnih i profesionalnih utakmica u kojima sudjelujemo ne čini tako, gledanje u zid, košarka na školskom igralištu ili čitanje stripa za našu djecu često su značajniji od onoga što kao roditelji smatramo presudnim za njihovu budućnost.
Dr. Boris Jokić