Pogrešna priča, na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme i s pogrešnom fotografijom na video bimu. Ovako se, ukratko, opisuje Dan sjećanja na stradale i prognane Srbe u “Oluji”, kako je zvanično nazvan hepening, održan 4. avgusta u Prijedoru, a organizovan kao udruženi poduhvat vlasti Republike Srpske i Republike Srbije i vrha Srpske pravoslavne crkve.
Piše: Milkica Milojević
A da li je baš tako?
Da li je dolazak Milorada Dodika, Aleksandra Vučića i patrijarha SPC Porfirija u Prijedor sam po sebi MORAO biti, kako reče Nataša Kandić, događaj koji izaziva „civlizacijsku nelagodu“? Nije morao, ali je bio. Očekivano. Nažalost.
Prijedor nije pogrešno mjesto za odavanje pijeteta žrtvama ratnih zločina. Nipošto. Teško da se na krvavom Balkanu može naći pogodnije mjesto za to.
Prijedor je čvorište zločina, već decenijama.
Prijedor je centar Potkozarja, u kojem su se u Drugom svjetskom ratu desili stravični zločini. Nacisti i ustaše su 1942. pobili i u logore protjerali desetine hiljada civila. Većinom Srba.
O tome se i u udžbenicima uči.
Pedeset godina kasnije, 1992. u Prijedoru je ubijeno 3176 civila, među kojima i 102 djece. Žrtve su bile bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, a počinioci zločina pripadnici Vojske Republike Srpske i policije RS. Logori Trnopolje, Omarska i Keraterm, u kojima su zatočene hiljade Prijedorčana nesrba, bili su direktni povod za osnivanje Haškog tribunala. Prijedor je grad s najviše osuđenih ratnih zločinaca. U Haškom tribunalu i Sudu BiH 26 prijedorskih Srba osuđeno je na ukupno 422 godine zatvora.
Sve su to činjenice utvrđene i potvrđene sudskim presudama. (1)
I konačno, 1995. godine u Prijedor su stigle beskrajne kolone prognanika, Srba iz Hrvatske, koji su pobjegli pred naletom hrvatske vojske i njihove vojno-policijske akcije „Oluja“.
Prijedor je bio prvo sigurno mjesto u koje su stigli ti prognanici. I upravo to je argument, kojim su vladaoci Republike Srpske i Srbije, zajedno s velikodostojnicima SPC obrazlagali ili pravdali odluku da upravo u Prijedoru obilježe spomenuti Dan sjećanja.
Mada to, zasigurno, nije činjenica koja određuje Prijedor kao čvorište zločina, istina je da je Prijedor bio „prvo sigurno mjesto“ za srpske izbjeglice iz Hrvatske 1995. Da je tako, svjedoči činjenica da je stotinjak kilometara od Prijedora, na Petrovačkoj cesti, ubijeno 10 ljudi i djece iz kolone. (2) I da je, na 35 kilometara od Prijedora, u Dvoru na Uni u Hrvatskoj, nakon Oluje, masakrirano devetoro nemoćnih staraca. (3)
A sad da razmotrimo malo faktor vrijeme, ne istorijsko, nego ovo aktuelno.
Da li je dakle, Dan sjećanja u Prijedoru, na dan 4. avgusta, održan u pogrešno vrijeme? Ne baš. Ono, istina, mogao je biti održan i u julu, kada se obilježava godišnjica Bitke na Kozari u Drugom svjetskom ratu ili još bolje 31. maja na datum poznat kao Dan bijelih traka, posvećen sjećanju na Bošnjake i Hrvate stradale 1992.
Ali i 4. avgust je sasvim OK, ako je priča iskrena i poštena i ako su poruke čovječne i lišene političke zloupotrebe žrtava.
A nisu bile.
Nije dakle pogrešno ni vrijeme ni mjesto, pogrešna je i zlokobna samo priča, odnosno narativ.
Ili kako reče Viktor Ivančić: Vučić, Dodik i patrijarh Porfirije su se u Prijedoru “odali organizovanom sjećanju na mjestu organizovanog zaborava”, kako bi “golemim srpskim žrtvama napunili goleme rupe u memoriji”. (4)
I to je to.
Najviši predstavnici Srba su hodili gradom u kojem su Srbi pobili više od 3000 svojih sugrađana. Bez riječi istinskog saosjećanja i pokajanja. Bez one jednostavne fraze “ne u moje ime”.
Govorili su na trgu, kojim su 1992. hiljade Prijedorčana srpski vojnici i policajci sprovodili u logore. Ali to u svojim govorima nisu spomenuli.
Kad je patrijarh Porfirije, hrišćanski smjerno, pozivao na mir, rekao je da “moleći se za svoje pravoslavne Srbe, poštuje i žrtve bošnjačkog i hrvatskog naroda”. I naivni su pomislili: evo, sad će! Ali nije. Nije pozvao na molitvu za žrtve iz 1992.
I Dodik i Vučić su, očekivano i nažalost, naricali nad srpskim žrtvama iz 1995., a usput i iz 1942. godine, a vješto preskakali “golemu rupu u memoriji”, onu iz 1992. Onu u kojoj su Srbi u ime srpstva činili zločine.
Govoreći o “Oluji”, Vučić je podsjetio na “istorijsku nepravdu prema srpskom narodu”, u narativima s druge strane fronta.
“Koristiće sve moguće izraze, egzodus, progon, ali neće oni reći da je to najveće etničko čišćenje u Evropi, nakon Drugog svjetskog rata” – reče Vučić.
I tako je, nehotice, podsjetio na vladajući srpski narativ o Srebrenici. Reći će pravovjerni Srbi: strašan zločin, masakr, samo neće, ni po koju cijenu, reći da se u Srebrenici 1995. desio genocid.
I tako je “pomen žrtvama”, bez istinskog pijeteta prema žrtvama, čak i prema srpskim žrtvama “Oluje”, ispunio svoju planiranu misiju: misiju političkog bildanja “srpstva” i, da oproste svi stradali, obilježavanja teritorije.
Ne, nije pogrešno ni vrijeme ni mjesto. Pogrešna je priča. I kontekst.
Visoku delegaciju iz Beograda dočekali su bilbordi nasmijanog Dodika i Vučića s porukom “Složno u nove pobjede“. Ti bilbordi i danas krase Banjaluku.
Manifestaciji u Prijedoru prethodila je sjednica Savjeta RS i Srbije u Banjaluci i potpisivanje Sporazuma o izgradnji dva memorijalna centra posvećena jasenovačkim žrtvama. Znači, Jasenovac, pa „Oluja“ i ništa između. Opet „goleme rupe u memoriji, napunjene golemim srpskim žrtvama”.
A poslije te sjednice bijaše pres-konferencija, na kojoj je rečeno svašta. Da za Srbiju sankcije SAD protiv rukovodilaca Republike Srpske ne postoje. Da Srbija poštuje teritorijalni integritet BiH, što se ne bi moglo reći za „prijatelje iz BiH“ koji, eto, nisu glasali protiv prijema Kosova u Savjet Evrope. Znači, „prijatelji“, pripazite šta radite!
Ali možda najznakovitija Vučićeva izjava na toj presici, izjava koja je u cijelom kalamburu prošla nekako ispod radara, jeste ona o „tajnoj večeri“, koju je priredio Dodik.
Hvaleći na sva usta Dodikovo gostoprimstvo, Vučić je istakao da je on učinio nešto „što niko do sada nije“.
„Dodik je priredio večeru za predstavnike Srba iz svih država bivše Jugoslavije. To je već za hašku optužnicu“ – rekao je Vučić. (5)
Gdje se i kada ta večera desila? Ko su ti predstavnici Srba iz „svih država bivše Jugoslavije“? O čemu su ćaskali ili besjedili? Sve je to obavijeno velom tajne, takoreći konspiracije, koja raspaljuje maštu.
I to je, valjda, u cilju pijeteta prema srpskim žrtvama „Oluje“.
Da nije bilo ovakvih, „mirotvoračkih“ poruka, da se patrijarh Porfirije, hrišćanski smjerno, javno pomolio i za inovjerce koje su pravoslavni Srbi, oprosti im Bože jer ne znaju šta čine, pobili 1992., da se makar i jednom riječju jedan od čelika srpskih, tog Dana sjećanja, sjetio 3176 ubijenih Prijedorčana … ne bi bila sporna ni fotografija s video bima, koja je izazvala skandal.
Dakle, dok su srpski lideri besjedili o srpskim žrtvama „Oluje“, u pozadini je kao ilustracija tih stradanja bila fotografija žene s djetetom u naručju. Ispostavilo se da ta fotografija nema nikakve veze sa „srpskim žrtvama: na njoj je bila žena s djecom, koju su srpske snage 1995. protjerale iz Žepe. Desilo se to koji dan nakon genocida u Srebrenici.
Da je priča bila drugačija, humanija, ljudskija, pokajnička, ta bi fotografija bila sasvim OK. Sve su žrtve iste, zar ne?
Ali pošto priča nije bila takva, eto belaja!
I nakon sramote, još sramotnije „objašnjenje“. Agencija iz Beograda, koja je bila zadužena za „vizuelni identitet“ prijedorskog događaja, hitro je preuzela odgovornost za ovu, kako rekoše, nenamjernu grešku.
I zbog te greške su se javno izvinili, ali pazite sad, PRIJE SVEGA Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Dodiku i Vučiću. I ženama sa slike su se izvinili, nekako usput. Žrtve u Prijedoru1992. godine, naravno, nisu ni spomenuli. A i što bi, kad se zna za koga su uradili ovaj posao.
Oluja je, dakle, protutnjala kroz Prijedor. Oluja pogrešnih, zlokobnih poruka, koje su i Srbe i Bošnjake i Hrvate i cijelu BiH i cijeli region gurnule još dublje u bezdan.
Milkica Milojević novinarka i aktivistkinja iz Banjaluke. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Beogradu 1987. i stekla zvanje diplomirane politikologinje. Novinarstvom se bavi od 1988. Radila kao novinarka i urednica u više štampanih i elektronskih medija. Polja rada i aktivizma: socijalne teme i ljudska prava, uključujući rodnu ravnopravnost, prava djece, osoba sa invaliditetom, LGBT osoba i drugih marginalizovanih grupa.
Dobitnica novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ (2012.), specijalnog priiznanja UNICEF u BiH (2017), te godišnje nagrade Parlamentarne skupštine BiH za doprinos rodnoj ravnopravnosti (2014). Koautorka „Priručnika za izvještavanje o marginalizovanim grupama“ ( sa D. Dardić, Banjaluka, 2010.). Od 2009. do 2016.bila je predsjednica Udruženja/Udruge BH novinari. Danas zaposlena u dnevnim novinama „EuroBLIC“ u Banjaluci.
- https://dwp-balkan.org/bs/tridesetogodisnji-rat-na-odsustvu/
- https://www.portalnovosti.com/cesta-tuge-i-smrti
- https://www.portalnovosti.com/ubijeni-i-zaboravljeni
- https://pescanik.net/trojni-trakt/
- https://lat.rtrs.tv/av/pusti.php?id=115651
