Kako je komšija, popije li se šta?
Foto: flickr.com/photos/cuskey
Trebalo je nesretnom cariniku vremena da im objasni da je to gdje su oni zapravo granični prelaz i da su u zadnjih pet minuta četiri puta državu promijenili. I da on stvarno ne zna ko je i šta je ta trafika, ali da ako još samo jednom pređu granicu, on im lično garantuje da im trafika neće godinama zatrebati.
Piše: Lejla Redžović
Dvojica mojih drugara, zvaćemo ih mlađi i stariji, iz raspadnute Jugoslavije su u Kanadu došli pred kraj ljeta 1995. godine. Grad u koji su ih poslali bio je na umiranju. Posla nije bilo, ljudi nisu bili prijateljski raspoloženi prema imigrantima, a od svih kanadskih provincija njih je zapao Kvebek u kojem je baš tih dana održan referendum o otcjepljenju. Divna je to bila atmosfera da u njoj započneš novi život kad ti je onaj stari načisto sjeban.
Kad su čuli da u nekom ribnjaku na samoj granici sa Sjedinjenim Državama ima posla, odmah su krenuli. Put im se bio odužio, da su znali da je toliko daleko, ponijeli bi sendviče. Biće valjda kakav kiosk pa da kupe nešto.
Motali su se lijevo-desno, ali nikako nisu mogli da nabasaju na ribnjak. Lutali su tako neko vrijeme, gladni i već prilično obeshrabreni, vozikali su se ravnim cestama koje iz njihove perspektive nisu nikud vodile.
Prošli su pored neke kućice, vozili jedno sto-dvjesto metara, nigdje znaka za ribnjak, okrenu se nasred ceste, ionako nema živa roba sve do Njujorka, vrate se pored one kućice, voze neko vrijeme, ništa. Hajd ponovo nazad onom cestom, pa pored kućice, malo dalje, možda pola kilometra, ništa. Hajd nazad. I tako su oni jedno četiri puta prošli pored te kućice, tamo ovamo, kad iz kućice, vidno iznerviran, izađe čovjek.
Nije to bio neki običan čovjek, vidjelo se odmah. To je bio uniformisan čovjek. Nije ni neka obična uniforma. Na rukavu je bila kanadska zastava. Mahnu uniformisan čovjek u pravcu auta i pokaza rukom sa strane.
I šta će, oni stanu.
Uniforma se približila autu i rukom pokazala da otvore prozor. Onaj stariji, što je vozio, otvori.
-Šta vas dvojica budala radite, bilo bi otprilike šta im je čovjek rekao na engleskom.
Njih dvojica tu krenuše objašnjavati na nekom jeziku koji je ličio na sve, samo ne na engleski, da traže posao, da su se izgubili, da su gladni i da su ovdje vidjeli znak na kojem piše ‘’traffics'' pa jarane, ako ikako može da nam kažeš gdje je ta trafika, tražimo je već sat vremena, krepasmo od gladi pa da nešto pojedemo.
Trebalo je nesretnom cariniku vremena da im objasni da je to gdje su oni zapravo granični prelaz i da su u zadnjih pet minuta četiri puta državu promijenili. I da on stvarno ne zna ko je i šta je ta trafika, ali da ako još samo jednom pređu granicu, on im lično garantuje da im trafika neće godinama zatrebati.
Sretna su to vremena bila, niko ih nije uhapsio za to tandaranje preko državne granice, ko kaže da se u Ameriku nije moglo ući kako god hoćeš. Šta ući, moglo se vozikati tamo ovamo sve dok cariniku ne dosadi da te gleda kako mu se okrećeš na po ceste.
Sjedinjene Države su kanadski prvi i najvažniji komšiluk. S njima dijele najdužu granicu na svijetu, skoro 9000 km. Duga je to granica i prolazi kroz šume, jezera, rijeke, planine, polja i doline, gradove i sela i većinom slijedi 49. paralelu.
Svakih šest godina, Međunarodna granična komisija očisti šest metara granične zemlje, sruši drveće, grmlje i pokosi travu. Taj prostor zovu vidljiva linija između prijateljskih komšija. Proteže se taj kusavi dio zemlje od Atlantika sve do Pacifika i olakšava pregled granice između dvije zemlje.
Postoji tačno 119 legalnih graničnih prelaza, od toga dva idu samo u jednom pravcu. Jednom kada izađeš, nema povratka. Most Ambasador između Detroita u USA i Vinzora u Kanadi je najprometniji međunarodni prelaz u Sjevernoj Americi.
Da ne bude da je sve savršeno, zaluta ponegdje linija razdvanjanja među ljude, kroz kakav grad ili selo. U Kvebeku, u Istočnim Kantonima, granica dijeli jedan gradić na dva dijela, kanadski Stansted s jedne strane i Derbi Lajn s druge.
Stanovnici ovog mjesta uglavnom ni u vlastito dvorište ne izlaze bez pasoša. Granica ide po pola ulice, lijevi trotoar u Kanadi, desni u Americi. Linija što polovi cestu - ničija zemlja.
Granica iz tog sokaka, na lijevo kanadskog, na desno američkog, mota pravo u biblioteku i gradsku operu. Žuta granična linija ide preko pola zgrade, gospođa na recepciji u Kanadi, ruski klasici u Americi.
Gradska kafana, jedina što je imaju, izlazi na okuku tačno kod graničnog prelaza. Ako ne smotaš na vrijeme, umjesto na piću, završiš u inostranstvu. Za domaćina koji u sitnim satima izađe iz kafane i na vrijeme ne smota u lijevo, potpuno je neizvijesno u kojoj će državi ujutro osvanuti.
Nije tolika muka osvanuti u inostranstvu, da te iz njega, samo ako te primijeti, ne vadi miroljubiva i empatiji sklona američka policija, sve sa dugim cijevima, rotacionim svjetlima i helikopterima.
Kad otvoriš mamurno oko na onoj strani glave što te manje boli, ugledaš dugu cijev uperenu tačno u čelo a u nastavku cijevi, s one druge strane, neku mrcinu u crnom SWAT odijelu, panciru i s kacigom na glavi, sigurno ti prva misao nije: Kako je komšija, popije li se?
Nisu samo ljubitelji koje kapljice više u opasnosti od dobronamjernih komšija. U selu ima nekoliko domaćina kojima granica ide direktno kroz kuću. Ako ne slušaju ženu, uvijek im prijeti opasnost da će ih ona izbaciti na stražnja vrata, pravo u Amerku. A već znamo ko nas tamo čeka. Pa ti brale dokazuj da po Americi hodaš u gaćama i bez pasoša zbog bračnih razmirica i da u njivama Derbi Lajna ne spremaš teroristički napad nego proklinješ sebe što nisi oprao suđe kada ti je žena lijepo rekla šta će biti ako budeš previše odugovlačio.
Prije 11. septembra gradić je bio zabava za turiste i zanimljivo mjesto za živjeti. U kupovinu se pretrčavalo preko ceste u Ameriku gdje je porez manji i sve je jeftinije. Kad napuniš cekere, a ti kući u Kanadu gdje su školstvo i zdravstvo besplatni i gdje ljudi uglavnom nenaoružani hodaju cestom.
U selu te niko nije ni pitao gdje ideš, a cijela se granica, duž 9000 kilometara, prelazila sa vozačkom dozvolom.
Jedanaesti septembar je promijenio svijet pa i komšijske odnose u Sjevernoj Americi. Tih se dana neko sjetio da postoji dokument koji se zove pasoš, da se granica prelazi na graničnim prelazima, a ne kroz biblioteku i kroz seoske sokake, i da traffics nije mjesto gdje se kupuju novine i sendviči.
Šteta, mora da je bilo zabavno i praktično prelaziti granicu bez pasoša i velikih kontrola. To je bio komoditet za skoro sve Kanađane jer ih 90 % živi u pojasu od 150 kilometara od američke granice. Ostatak zemlje, gore prema sjeveru, naseljava onih 10 % hrabrih, što se ne boje ni zime ni golemog prostranstva.
Kanadsko-američku granicu zovu najduža nečuvana granica na svijetu. To je tačno u vojnom smislu. Između dvije zemlje nema ograde, nema zida, nema vojske. Međutim, granična policija i imigraciona služba su prisutne. I naravno, Veliki Brat. Duž granice su instalisane termalne kamere i kamere koje reaguju na pokret, instalisani su skriveni senzori koji reaguju na pokret ili težinu, dronovi su u svakodnevnoj upotrebi. Na prelazima na kojima nema granične službe postoji telefonska kabina sa dva broja, jedan za Kanadu i drugi za USA. Neophodno je nazvati i prijaviti se. Agent onda obezbijedi broj koji u slučaju da vas granična policija zaustavi morate pokazati. Broj graničnih agenata je porastao od nekoliko stotina na dvije hiljade i svake godine se povećava.
Bezbrižna vremena prelaska granice sa rukama u džepovima su davno prošla, sretni su ljudi živjeli u njima. Danas, u strogo kontrolisanom svijetu, bez obzira kako lijepo zvučalo, nema ništa što je nečuvano, posebno ne granica.
