Jedan od filmova iz programa ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala bavi se zanemarenim i slabije poznatim dijelom života gluhonijeme i slijepe aktivistkinje i autorice Helen Keller. Filmom Her Socialist Smile američki redatelj John Gianvito nastavlja svoje dugogodišnje filmsko istraživanje progresivnih društvenih pokreta i njihovih protagonista/kinja, a u fokusu ovog filma je Helen Keller kao zagrižena socijalistkinja.
Gianvitov dokumentarni esej poput kolaža kombinira isječke iz Kellerinih govora i tekstova ispisane na crnoj pozadini, meditativne prizore prirode i naraciju koju čita pjesnikinja Carolyn Forché. Nasuprot popularnoj slici Helen Keller kao inspirativne žene s invaliditetom koja je svojom ustrajnošću i trudom uspjela prevladati prepreke i naučila pisati, čitati i govoriti, Her Socialist Smile prikazuje je prvenstveno kao intelektualku s izraženim razumijevanjem problema radničke klase i kritičarku kapitalističkog sustava i političkog establišmenta (smatrala je da su i republikanci i demokrati bogate elite koje služe vlastitim interesima).
Keller je bila prva gluhonijema slijepa osoba koja je završila fakultet – diplomirala je na Radcliffe Collegeu u sklopu Harvarda. Unatoč tome, Harvard je nazvala “možda najimpresivnijim spomenikom mrtvim idejama u ovoj zemlji, koja obiluje takvim spomenicima.” Kada su je godinama kasnije zvali da drži govor na Radcliffeu, naglasila je da nikad nije pridavala veliku važnost akademskoj slavi, već da joj je jedino važno da “svaka misao, svako djelo, svaki rad bude vođen željom da služi čovječanstvu.”
Članicom Socijalističke partije postala je 1909. godine potaknuta proučavanjem marksističke literature (uz Marxa, tu su bili i H.G. Wells, William Morris i Eugene Debs). Uvidjevši poveznicu između siromaštva i bolesti te lošeg položaja radništva, izjavila je: “Mislim da su glavni problemi na svijetu uzrokovani ponajviše ekonomskim uvjetima, a jedini lijek je društvena reorganizacija.” Svoje interese željela je dijeliti i s drugim slijepim osobama, pa je zatražila je od Nacionalnog instituta za slijepe u Londonu da prevedu na brajicu knjigu God and the State anarhista Mihaila Bakunina, no odbili su je (iako su ranije nudili da joj besplatno prevedu neke naslove).
Keller je svoje prvo veliko javno predavanje pod naslovom “The Heart and the Hand”, koje je organizirao lokalni ogranak Socijalističke partije, održala u veljači 1913. godine, u dobi od 32 godine. Tome su prethodile gotovo dvije godine vokalnih vježbi i nekoliko nastupa pred poznanicima u kojima joj je asistirala njezina učiteljica i cjeloživotna družbenica Anne Sullivan. Nedugo zatim, pozvana je da govori na Women’s Suffrage Procession, protestnoj ženskoj povorci u Washingtonu ususret inauguraciji Woodrowa Wilsona, protivnika ženskog prava glasa. Nažalost, zbog sukoba policije i sudionica Keller na kraju nije uspjela održati svoj govor, no smatrala je da su sufražetski i socijalistički pokret usko povezani, odnosno vidjela je prvi kao put prema drugom, a podređeni položaj žena tumačila je ekonomskim uzrocima.
“Američke žene moraju znati zašto milijuni ljudi nemaju pristup povlasticama kao što su obrazovanje, umjetnost i znanost. Mi žene suočene smo s problemima koje sami muškarci očito nisu uspjeli riješiti. Moramo znati zašto žena koja posjeduje nekretninu nema pravo sudjelovati u izboru muškaraca koji donose zakone koji se tiču njenog vlasništva. Moramo znati zašto radnica ne može birati muškarce koji kreiraju zakone koji definiraju njenu nadnicu.”
Godine 1913. Keller objavljuje knjigu Out of the Dark: Essays, Letters and Addresses on Physical and Social Vision, u kojoj se nalaze tekstovi poput “How I Became a Socialist”, “The Worker’s Right” i “The Modern Woman”. Takvi istupi uspjeli su, kako je rekla njena biografkinja, “uništiti njenu anđeosku sliku”. Keller to nije nimalo smetalo; dapače, oštro je osuđivala licemjerje javnog mišljenja.
“Dokle god ograničim svoje djelovanje na socijalne usluge i pomoć slijepima, dobivam samo pohvale, nazivaju me ‘svećenicom slijepih’, ‘čudotvorkom’ i ‘modernim čudom’, ali kada je riječ o poticanju gorućih društvenih ili političkih tema – osobito ako zauzimam na nepopularnu poziciju, kao što to često činim – potpuno se mijenja ton. Potreseni su jer zamišljaju da mnome manipuliraju neke beskrupulozne osobe koje iskorištavaju moje stanje kako bih promovirala njihove ideje.“
Nekoliko godina kasnije, razočarana unutrašnjim sukobima u Socijalističkoj partiji koja je, smatrala je, počela gubiti svoj revolucionarni karakter, te inspirirana štrajkom tekstilnih radnica u Lawrenceu 1912. (tzv. Štrajk za kruh i ruže), Keller se pridružila međunarodnom sindikatu IWW (Industrial Workers of the World). Tim povodom u jednom intervjuu je izjavila: “Pravi zadatak je ujediniti i organizirati sve radnike i radnice na ekonomskoj osnovi, i radnici su ti koji moraju izboriti slobodu za sebe, koji se moraju osnažiti. Političkom aktivnošću ne može se ostvariti ništa. Zato sam se priključila IWW-u.”
Saznajemo i da se divila Ruskoj revoluciji (njene izjave vezane uz ovu temu pojavljuju se u crvenoj boji – za slučaj da do sad nije bilo jasno da je Helen “crvena”), a glazbenu pozadinu čini punk (!) verzija Bandiere rosse, što je neobičan redateljski izbor koji iskače od ostatka filma i djeluje nekako nezgrapno. Keller se kasnije ipak razočarala u sovjetski eksperiment, ali je unatoč tome ostala vjerna ideji socijalizma. Pred kraj filma ubačeno je i nekoliko minuta predavanja Noama Chomskog o lenjinizmu, što bi valjda trebalo na neki način legitimirati Heleninu poziciju “razočarane lenjinovke” (Chomsky objašnjava kako je Lenjin bio desničarska devijacija socijalizma te ga ne treba poistovjećivati s “običnim”, mainstream marksistima koji se nisu slagali s Lenjinovim idejama i metodama).
U jednom intervjuu redatelj John Gianvito priznao je da je skoro odustao od snimanja filma jer mu se činilo da nema dovoljno materijala (misleći prvenstveno na snimke). Rješenje za koje se na kraju odlučio nekima će se svidjeti, nekima neće. Osobno bi mi više odgovarao konvencionalniji pristup – korištenje arhivskih fotografija ili snimki iz tog vremena radi dočaravanja konteksta. Scene prirode i životinja kojima film obiluje nemaju jasnu poveznicu s temom filma, odnosno poveznica se otkriva tek na samom kraju filma kada shvatimo da su detalji prirode snimljeni u okruženju kuće u kojoj su Helen i Anne Sullivan živjele od 1903. do 1917. godine. A razlog zašto su uključeni u film je Helenina ljubav prema prirodi, za koju saznajemo kroz citat koji se također pojavljuje pred kraj filma: “Najviše volim šetati, pogotovo kroz šumu. Volim miris svježe kore drveta i lišća u zraku. Sunce i cvijeće. Ništa me raduje kao cvijeće. Uvjerena sam da cvijeće može govoriti, možda jednog dana naučimo njegov jezik.”
Osim scena iz prirode, u filmu se pojavljuju i one iz prazne kazališne dvorane, no ni njihova poveznica s Helen neće biti jasna onima koji nisu dobro upoznati s njezinom biografijom. Naime, Keller je jedno kratko vrijeme, uz nevoljku pratnju Anne Sullivan, nastupala u vodvilju kako bi popunila kućni budžet, duhovito odgovarajući na pitanja iz publike, i upravo su neke od tih dosjetki ubačene i u film kao element humora (“Što mislite o braku?” – “Da li vi to mene prosite?”). Nažalost, i naracija Carolyn Forché čini se sve monotonijom kako film odmiče, te u kombinaciji sa specifičnom, isprekidanom/kolaž formom filma koja zahtijeva dosta čitanja teksta na ekranu, 93 minute možda su malo previše za prosječne gledateljice (u koje se i sama ubrajam). Ipak, film je svakako vrijedan ne samo zato što ukazuje na brisanje onih aspekata lika i djela koji remete poželjnu (politički neutralnu) sliku neke osobe,* već i zbog samih Kellerinih razmišljanja koja su danas jednako aktualna kao onda kada ih je artikulirala.
-
* Recimo, mrežna Hrvatska enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža uopće ne spominje njen socijalistički angažman. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=31119
Tihana Bertek, VoxFeminae
