Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga povratiti

Kao feministkinja, oduvijek sam pretpostavljala da boreći se za emancipaciju žena gradim bolji svijet – egalitarniji, pravedniji i slobodniji. Međutim, odnedavno sam se počela zabrinjavati da ideali za koje su feministkinje krčile put služe posve drugačijim ciljevima. Ponajviše me brine činjenica da naša kritika seksizma danas nudi opravdanje za nove oblike nejednakosti i eksploatacije.

 

Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim težnjama prema izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje nekoć kritizirale društvo koje promiče karijerizam, danas savjetuju ženama da se „nametnu“ (lean in). Pokret koji je svojedobno prioritizirao društvenu solidarnost, danas slavi žensko poduzetništvo. Perspektiva koja je nekoć vrednovala „brigu“ i međuzavisnost danas potiče individualno napredovanje i meritokraciju.

 

U pozadini ovoga preokreta stoji dubinska promjena u karakteru kapitalizma. Državno-upravljani kapitalizam poslijeratnog perioda ustupio je mjesto novom obliku kapitalizma – „deorganiziranom“, globaliziranom, neoliberalnom. Feminizam drugoga vala pojavio se kao kritika prvog tipa kapitalizma, ali je postao sluškinja drugome.

 

S vremenskim odmakom, danas možemo vidjeti da je pokret za oslobođenje žena istodobno ukazao na dvije različite budućnosti. U prvom scenariju, nagovijestio je svijet u kojem je rodna emancipacija išla ruku pod ruku s participatornom demokracijom i društvenom solidarnošću; u drugom je obećavao novi oblik liberalizma, koji bi – kako ženama, tako i muškarcima – bio u stanju osigurati blagodati individualne autonomije, povećanog izbora i meritokratskog napretka. U tom je pogledu drugi val feminizma bio ambivalentan. Budući da je bio kompatibilan s obje spomenute vizije društva, bio je podložan dvjema različitim historijskim elaboracijama.

 

Iz moje perspektive, feministička ambivalentnost u posljednjih je nekoliko godina razriješena u korist ovog drugog, liberalno-individualističkog scenarija – ali ne stoga što smo bile pasivne žrtve neoliberalnih prevara. Naprotiv, same smo tom razvoju pridonijele trima važnim idejama.

 

Jedan od doprinosa bila je naša kritika „obiteljske plaće“: ideala obitelji u kojoj je muškarac privređivač, a žena domaćica i koji je bio ključan za državno-organizirani kapitalizam. Feministička kritika tog ideala danas pruža legitimitet „fleksibilnom kapitalizmu“. Naposljetku, ovaj se oblik kapitalizma uvelike oslanja na ženski najamni rad, osobito slabo plaćen rad u sektoru usluga i proizvodnje, koji ne obavljaju samo mlade neudane žene, već i udane žene, te žene s djecom; ne samo rasizirane žene, već žene gotovo svih nacionalnosti i etniciteta. Usporedno s ulaskom žena na tržišta rada diljem svijeta, ideal obiteljske plaće iz državno-organiziranog kapitalizma zamijenjen je novijom, modernijom normom obitelji u kojoj dvije osobe privređuju – a koju feminizam, izgleda, odobrava.

 

Čini se kako je nevažno što realnost na kojoj se temelji novi ideal podrazumijeva niže nadnice, smanjenu sigurnost zaposlenja, pad životnog standarda, strelovit porast broja radnih sati po kućanstvu koje se mora odraditi za nadnice, sve učestalije dvostruke – danas često i trostruke ili četverostruke smjene – te porast siromaštva koji se sve češće manifestira u kućanstvima u kojima je žena na čelu obitelji. Razrađujući narativ ženskog osnaživanja, neoliberalizam pretvara željezo u zlato. Pozivajući se na feminističku kritiku obiteljske plaće ne bi li opravdao eksploataciju, upregnuo je san o ženskoj emancipaciji u pogon akumulacije kapitala.

 

Feminizam je dao i drugi doprinos neoliberalnom etosu. U periodu državno-organiziranog kapitalizma, s pravom smo kritizirali suženu političku viziju snažno usmjerenu na klasnu nejednakost da joj je uspjelo previdjeti „ne-ekonomske“ nepravde kao što su nasilje u obitelji, seksualno zlostavljanje i reproduktivno ugnjetavanje. Odbacujući „ekonomizam“ i politizirajući „osobno“, feministkinje su proširile političku agendu ne bi li osporile status hijerarhija utemeljenih na kulturnim konstrukcijama rodne razlike. Rezultat je trebao biti proširenje polja borbe za pravdu koja će obuhvatiti i kulturu i ekonomiju. No stvarni je ishod bila jednostrana usredotočenost na „rodni identitet“ nauštrb egzistencijalnih pitanja. Još gore – feministički zaokret prema politikama identiteta preskladno se uklopio s rastućim neoliberalizmom, koji je prije svega težio potiskivanju svakog sjećanja na društvenu jednakost. U suštini, apsolutizirale smo kritiku kulturnog seksizma upravo u trenutku kada su okolnosti zahtijevale da posvetimo dvostruko više pozornosti kritici političke ekonomije.

 

U konačnici, feminizam je neoliberalizmu pridonio i trećom idejom: kritikom paternalizma države blagostanja. Iako je ta kritika nedvojbeno bila progresivna tijekom razdoblja državno-organiziranog kapitalizma, u međuvremenu je konvergirala s neoliberalnim ratom protiv „države kao dadilje“ i njegovim odnedavnim ciničnim prihvaćanjem nevladinih organizacija. Znakoviti primjer su „mikrokrediti“ – program malih bankovnih zajmova siromašnim ženama na globalnom Jugu. Predstavljen kao osnažujuća alternativa „odozdo“ – za razliku od državnih projekata koji dolaze „odozgo“ i posve su birokratizirani – mikrokredite se promiče kao feministički protulijek za osiromašenost i podčinjenost žena. No pritom se propušta spomenuti uznemirujuću podudarnost: mikrokrediti su se razgranali upravo u trenutku kada su države napustile makrostrukturne napore u borbi protiv siromaštva, napore koje kreditiranje na maloj skali nipošto ne može zamijeniti. Dakle, neoliberalizam se i u ovom slučaju okoristio feminističkim idejama. Perspektiva koja je originalno bila usmjerena na demokratiziranje državne moći kako bi se osnažilo građane, sada se koristi u svrhu legitimacije marketizacije i povlačenja države.

 

U svim navedenim slučajevima, feministička ambivalentnost bila je razriješena u korist (neo)liberalnog individualizma. Međutim, drugi, solidarni scenarij, možda je još uvijek na životu. Aktualna kriza pruža priliku da se još jednom njime krenemo baviti, povezujući iznova san o ženskom oslobođenju s vizijom solidarnog društva. Na tom tragu, feministkinje moraju raskinuti opasnu vezu s neoliberalizmom i povratiti naša tri „doprinosa“ za vlastite ciljeve.

 

Prvo bismo mogli razbiti prividnu vezu između naše kritike obiteljske plaće i fleksibilnog kapitalizma, tako da se zauzmemo za oblik življenja koji pomiče naglasak s plaćenog rada te vrednuje neplaćene aktivnosti, ukljućujući, no ne isključivo – rad na skrbi za druge. Kao drugo, moramo raskinuti vezu između naše kritike ekonomizma i politika identiteta, tako da integriramo borbu za transformaciju statusnog poretka koji se temelji na maskulinim kulturnim vrijednostima s borbom za ekonomsku pravdu. I konačno, moramo presjeći lažnu vezu između naše kritike birokracije i slobodnotržišnog fundamentalizma, tako što ćemo se iznova zaogrnuti plaštom participativne demokracije kao sredstva za jačanje moći javnosti koja je potrebna da bi se zauzdao kapital u ime pravde.