Mobing se može definirati kao specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta.
„Voditelj poslovnice otvoreno mi je pokazivao da sam mu „na piku“. Jednom prilikom podmetnuo mi je krivo obrađeni ugovor na temelju kojeg je isplaćena poveća svota novca pogrešnoj osobi. Kolege su saznali za to. Prva mi je pomisao bila – oni će stati u moju obranu i pomoći mi razjasniti stvar. No to se nije dogodilo, nitko nije želio razgovarati sa mnom. Kasnije sam saznala da je organiziran sastanak na koji su bili pozvani svi radnici iz naše poslovnice… osim mene. Na tom je sastanku voditelj govorio ružne stvari o meni, a najgore od svega, zaprijetio je svim mojim kolegama da, ukoliko budu ikad više razgovarali sa mnom o tom krivom ugovoru, i njihov će posao biti u opasnosti. Borila sam se koliko sam mogla… sada se borim s redovima na burzi.“
Postojanje različitih vrsta zlostavljanja na radnom mjestu (fizičko, psihičko, seksualno), prisutno je koliko i čovjekov rad. Razlozi tomu su brojni i sežu od različitih kombinacija psihičkih karakteristika osobe sve do situacijskih okolnosti koje bitno određuju čovjekovo ponašanje. Suvremeno društvo prepoznaje zlostavljajuće oblike ponašanja kao nepoželjne i štetne za pojedinca, organizacije, ali i društvo uopće. Druga polovica dvadesetog stoljeća obilježena je sustavnim proučavanjem fenomena psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu. Brojni su istraživači usmjerili svoju pažnju na radnike i njihova prava, prvenstveno pravo na psihofizičko zdravlje na radnom mjestu. Pogled na „čovjeka koji radi“ podignut je na višu razinu i razvijena je kultura koja cijeni radnika, njegove sposobnosti i prava. Radnici postaju središnja vrijednost svake organizacije, njihovi najvažniji resursi. Najistaknutije posljedice toga su veća produktivnost i zarada za organizacije. Istovremeno, velika konkurencija na tržištu rada, brze i neočekivane promjene koje izazivaju ekonomske i gospodarske krize, dovode do povećanja psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu. Sve je više stresnih situacija koje su plodno tlo za zlostavljanje i maltretiranje pojedinaca koji su u određenom trenutku slabi, osjetljivi ili na neki drugi način označeni kao najprikladnije žrtve.
Na hrvatskom govornom području opće ustaljeni naziv za zlostavljanje na radnom mjestu je mobing. Taj je naziv potekao od engleske riječi „mobbing“, odnosno glagola „to mob“ koji označava bučno navaljivanje, nasrtanje u masi. Autor ovog izraza je njemački psiholog Heinz Leymann, koji je ujedno i zaslužan za prvo proučavanje psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu na znanstven i sustavan način.
Mobing se može definirati kao specifični oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Zlostavljana se osoba osjeća bespomoćno što ju često onemogućuje u vlastitoj obrani. Za prepoznavanje mobinga važna je njegova visoka učestalost (najmanje jedanput tjedno) i trajanje (najmanje šest mjeseci). Ovakav visoki intenzitet i dužina trajanja mobizirajućih aktivnosti rezultiraju mentalnim, psihosomatskim i socijalnim patnjama žrtve.
Zlostavljanje na radnom mjestu manifestira se različitim mobizirajućim aktivnostima koje se bitno razlikuju od povremenih nesuglasica između radnih kolega ili prepirki s nadređenom osobom. Identificirano je više desetaka potencijalnih ponašanja zlostavljača prema svojim žrtvama na radnom mjestu, no većina ih se može svrstati u nekoliko kategorija.
Prema Leymannu, jedna se kategorija odnosi na nemogućnost adekvatnog komuniciranja žrtve sa svojim kolegama. Žrtvu se prekida kada pokušava nešto reći, odbija se komunikacija s njom, izbjegavaju se pogledi te ostali neverbalni kontakti i slično.
Sljedeća je kategorija nemogućnost održavanja socijalnih odnosa, a mobizirajuće aktivnosti koje pripadaju ovoj kategoriji odnose se na izolaciju žrtve (nitko joj se ne obraća, ne zove ju se na pauze i druženja, radno mjesto joj se prebacuje na izoliranu lokaciju itd.).
Gotovo neizostavni su i napadi na osobnu reputaciju žrtve. Zlostavljač(i) vrijeđaju i ismijavaju žrtvu te izmišljaju priče o njezinom privatnom životu kako bi ju osramotili i ponizili te potaknuli druge na širenje neistina. Osim toga, česti su slučajevi u kojima se žrtvu prisiljava na obavljanje ponižavajućih zadataka, čime se dodatno ugrožava samopouzdanje i ugled osobe.
Aktivnosti koje se mogu svrstati u kategoriju napada na kvalitetu rada su stalni prigovori i kritike rada žrtve kojima se utječe na njezinu produktivnost i usredotočenost. Žrtvi se oduzimaju radni zadaci i sredstva za rad ili joj se dodjeljuje nerealno puno radnih zadataka u kratkim vremenskim rokovima. Kako bi ju prisilili na pogrešku, zlostavljači žrtvi često daju zadatke koji nisu u skladu s njezinim kvalifikacijama ili opisom posla pa ju na taj način mogu dekvalificirati. Teži oblici zlostavljanja sežu u podmetanje i krivotvorenje dokumenata, što ozbiljno ugrožava status žrtve.
Posljednja kategorija, prema Leymannu, su napadi na zdravlje žrtve. Rad na zadacima koji direktno ugrožavaju zdravlje, uskraćivanje godišnjih odmora i bolovanja ili čak fizički napadi, aktivnosti su kojima se narušava zdravstveno stanje žrtve i pogoršava njezin cjelokupni psihofizički integritet.
Uzroci mobinga mogu se pronaći u osobnim karakteristikama zlostavljača i žrtve, obilježjima radne organizacije te u različitim okolnostima koje uvjetuju mobizirajuće ponašanje. Zlostavljač može biti nadređena osoba, ali i radnik na istoj razini, koji zbog zavisti, ljubomore ili želje za vlašću maltretira drugu osobu. Važno je istaknuti da zlostavljač najčešće nije osoba koja ima teži psihički poremećaj, nego je čovjek koji zbog vlastitih problema ili pretjeranih ambicija želi „uništiti“ drugu osobu. To može biti bilo tko! Ponekad cijela grupa radnika frustraciju i napetost nastalu u radnoj okolini usmjerava prema jednoj žrtvi, nastojeći ju izbaciti iz kolektiva.
Obilježja ljudi koji su bili žrtve mobinga, ne mogu se jasno kategorizirati. Ipak, iz istraživanja je vidljivo da su žrtve mobinga često bili ljudi koji nisu pristajali na nepravilnosti u radu (nego su ih pošteno prijavljivali), fizički invalidi, tek zaposleni mladi ljudi ili pak osobe pred mirovinu te osobe koje traže bolje uvjete rada (primjerice, novo računalo). Žrtvom može postati bilo koja osoba koja je po nečemu drugačija (prema porijeklu, religiji, spolu itd.) ili bolja od drugih. Ukratko, ne postoji jednoznačan skup karakteristika koje upućuju na to tko će biti žrtva, već žrtva može postati bilo koji pojedinac.
Organizacije u kojima je veća pojavnost mobinga su one u kojima je visoko izražena kompetitivnost među radnicima, s naglaskom na karijerizam i želju za moći. U takvim se organizacijama cijeni jedino ekonomski napredak pa čak i ako se on ostvaruje iskorištavanjem radnika. Prisutan je manjak međusobnog poštovanja te nedostatak pravila u ponašanju i radu, česta je preopterećenost radnika, slabe su mogućnosti profesionalnog usavršavanja, a radnici nemaju gotovo nikakvo pravo pri odlučivanju.
Citat s početka opisuje stvarnu životnu situaciju jedne žrtve mobinga. Svaki pojedinac tijekom radnog vijeka može postati žrtvom, ali i zlostavljačem. Leymann navodi kako svaki radnik u svojoj karijeri ima 25% šanse postati žrtvom mobinga. Edukacijom zaposlenika o zlostavljanju na radnom mjestu, o vještinama suočavanja s mobingom, radom na razvoju socijalnih vještina zaposlenika i drugim preventivnim aktivnostima u organizacijama, čini se važan korak kako se to ipak ne bi dogodilo.