Photo by Getty Images
Godinu dana od korona pandemije je prošlo, pandemija još ne. Zadnjih mjesec dana osjećam se najgore od kada je pandemija počela.
piše: Jelena Jevđenić
Nije mi teško pao ni karantin prošle godine, ni čekanje u redovima dok je padao snijeg ili kiša, niti policijski čas, ni nošenje maski i rukavica. Niti to što mi je za sve trebalo više vremena da obavim i da unaprijed, iz dana u dan, kalkulišem i pravim strategiju kretanja da posao ne bi trpio. Naviknuta na brzinu kojom svijet funcioniše od kako sam svjesna sebe, mislila sam da će i pandemija biti nešto što će proći za čas.
Čini se da se stres nagomilao i da se rečenica „kad ovo prođe“ otegla i ne vidi joj se kraj. Svakodnevno, svjesno ili nesvjesno, slušanje broja zaraženih i umrlih, dovelo je do toga da se upitam kad sam ja ili neko moj blizak „na redu“ da bude kovid pozitivan. I da li bilo kao obična influenca ili fatalno. A vakcina za građane Bosne i Hercegovine nema. Organi vlasti BiH su prije tri dana izjavili da je epidemiološka situacija alarmantna i da se očekuje veći broj zaraženih osoba, slično kao u martu prošle godine, samo što sada obolijevaju sve više mlađe osobe.
Teško mi je palo saznanje u kakvoj državi živim. Iako je od ranije bilo jasno, opet je nekako izenadilo, jer ipak, zdravlje je u pitanju. Nije da krivim državu za svjetski problem, ali njeno (ne)djelovanje na taj problem i te kako s pravom kritikujem. Suludo donošenje i poništavanje odluka kriznih štabova, još veći ponor ionako siromašne ekonomije, nenabavka vakcina i iznad svega, i dalje i još veće pljačkanje javnog novca.
Većina nas je postala tek u ovih godinu dana svjesna gdje i kako živimo. Zatvoreni u našim domovima sa neizvjesnošću kako dalje, smučili su nam se zidovi i počeli smo primjećivati i one vitrine iz doba socijalizma, stare preko trideset godina, pa sve izgleda još više melanholično i beznadežno. I po tome se vidi koliko smo zadnjih godina samo preživljavali.
Sad će i proljeće, biće prividno lakše, bar psihički. U formi preživljavanja ispijaćemo kafe na suncu, šetati, družiti se. I nadati se da će nam vlast do jeseni omogućiti vakcine. Sve mi se čini da će biti donirano samo da ne bismo ostali žarište u Evropi koje ugrožava sve oko sebe. Ako tako bude, ko zna kada ćemo doći na red. A našim „vođama“ taj model se najviše sviđa; da drugi rade ono za šta su oni plaćeni.
Autor: Impuls