Izvor fotografije: Prometej.ba
Počinitelja femicida i njegovo djelo ne može opravdati ništa na ovom svijetu. Ali postoji ono nešto o čemu se slabo govori, nešto što tomu svemu prethodi, nekakvo odrastanje, socijalizacija i oponašanje određenih kulturnih obrazaca
Svaki femicid na početku izgleda nevino.
Kad sam bio mali dječarac jedva školske dobi znao bih nedjeljom prije nogometne utakmice u društvu odraslih muškaraca posjetiti našu seosku birtiju. Oni na Žuju, ja na Sprite. Sjećam se jednog takvog odlaska veoma živo i danas zato što sam tada postajao muškarac. U birtiji je radila ta famozna konobarica Suzi koja je zbog svog mitskog statusa uspaljivala maštu i kod nas kojima su hormoni još svjetlosnim godinama bili udaljeni od svoje manifestacije. Dok sam pio svoj sokić, nekoliko me odraslih muškaraca gurkalo da uštipim Suzi za dupe. „Ajde ajde, ma neće ti ona ništa… de ajde, pa uštipni ju malo, svi to rade… aj, dam ti pet kuna ako ju čapneš.“ Nakon nagovaranja i nećkanja uštipnuo sam napokon Suzi za njeno dupe. Njenog se pogleda ne sjećam, sve što pamtim je glasan smijeh prisutnih muškaraca i odobravanje koje sam vidio u njihovim očima jer postajem muško.
Takvo društvo u kojem sam odrastao bitno je obilježeno sličnim praksama kojima se od dječaka stvara muškarca na svoju sliku i priliku, dakle sliku starijeg od sebe. Kad sam bio malo stariji, još uvijek doduše golobradi, ali ipak momak koji pomalo otkriva čari vina, najviše sam na lokalnim feštama volio bećarce. Bećarci su tradicionalni slavonski napjevi koji se koriste u feštarskim prigodama, sastoje se tipično od samo dva kratka stiha. Prvi stih ispjeva osoba koja povede bećarac, nakon čega rulja oko njega glasno i pjevno ponovi isti taj stih. Drugi stih se odvija po istoj logici, ali je njegova svrha uglavnom da izazove smijeh. Između groteske i humoreske koji kao takvi izazivaju opći smijeh, nalaze se veoma često motivi žene, naravno žene kao objekta. Tako sam na primjer i ja ponekad volio povesti svoj omiljeni bećarac koji sam čuo od svog komšije, tada poznatog po originalnim bećarcima, a koji je glasio ovako: moja mala ruski satelitu (i sad rulja ponavlja moja mala ruski satelitu)/ širi noge da lansiram *** (i sad rulja uz smijeh ponavlja i drugi, umetnite riječ koja počinje sa k, a rimuje sa satelitu).
Femicid je ubojstvo iz pozicije moći, obično se smatra da započinje fizičkim prijetnjama ili nasiljem. Počinitelja femicida i njegovo djelo ne može opravdati ništa na ovom svijetu. Ali postoji ono nešto o čemu se slabo govori, nešto što tomu svemu prethodi, nekakvo odrastanje, socijalizacija i oponašanje kulturnih obrazaca kakve sam naveo gore.
Postoji jedna veoma prosta i jednostavna stvar, toliko očita da smo ju od previše istine valjda zaboravili: mi muškarci smo programirani od malih nogu da postanemo šovinističke budale.
Od malena učiš da ti žena ne smije uzvratiti, od početka stječeš naviku da imaš pravo dominirati i da se imaš puno pravo smijati kad dirneš u integritet ženskog tijela. Nasilje nad ženama ne započinje šamarima, nego simboličkim i strukturalnim nasiljem koje se uči.
Zato femicid u svojoj suštini, ako postavimo stvari napokon iskreno, započinje ušutkavanjem. Femicid započinje svakim onim „da još samo jednom ovo čujem“, svakim onim „ovo ti je zadnji put da si to napravila“, i onda se nastavlja onim komentarima koji kažu „zaslužila je“, „dobila je što je tražila“, ili „tako joj i treba kad provocira“. Femicid započinje kada svećenici, popovi i imami govore da su današnji muškarci slabići. Kao i onda kada muškarci ženama govore kako da se odijevaju, ponašaju ili govore.
Zato femicid ne započinje niti šamarom za opomenu, ni triskom po ušima da se nauči pameti, pa čak niti prijetnjom. Ne, svaki femicid započinje ušutkavanjem, bilo da se ušutkavaju ženske riječi, misli ili djela, kako bi se muškarac postavio i udobno ugnijezdio u svoju poziciju moći koju mu nitko nikad više ne može oduzeti. Femicid započinje onog časa kad dječak, momak ili odrasli muškarac shvati napokon da je u poziciji moći i da mu društvo tu poziciju svekoliko odobrava.
Čekati na prvi šamar, šaku ili pljuvačku u facu da bi mu se dala druga šansa je već prekasno. Sve dok balkanski i svaki drugi majmunoliki homomizoginis na ovoj planeti ne počne učiti svoje dijete od malih nogu o nenadoknadivoj historijskoj nepravdi koje žene i danas na svakom koraku trpe, femicidi će otpočinjati suptilno i nenamjerno, kao blaga i preventivna mjera ušutkavanja koja se naposljetku završava vječnom tišinom, dva metra ispod zemlje odakle ju nitko više ne čuje.
Valja upamtiti:
Svaki femicid na početku izgleda nevino.
Piše: Goran Stanić, Prometej.ba