Kad na sceni, u galeriji ili u pjesmi čovjek prepozna sebe u „drugom“, nestaje ideološki temelj etničkog razdvajanja. Zato je umjetnost opasna.
Piše: Dino Mustafić
Kultura i umjetnost, u svom najdubljem smislu, uvijek su bile subverzivne sile. One razgrađuju granice koje politika podiže, ruše mitove kolektivnih identiteta i otvaraju prostor za pojedinačno iskustvo, za ono ljudsko koje ne poznaje nacionalne ograde. Upravo zato u Bosni i Hercegovini – zemlji čije je društvo institucionalno podijeljeno po etničkoj osnovi – kultura i umjetnost predstavljaju svojevrsne neprijatelje sistema. Ne zato što žele destrukciju države, nego zato što svojim postojanjem osporavaju logiku na kojoj taj sistem počiva.
Etničko ustrojstvo Bosne i Hercegovine je projekt kontrole – ono propisuje ko si, kako se zoveš, kojem narodu pripadaš, kojim jezikom govoriš, gdje se možeš zaposliti, pa čak i koga smiješ predstavljati. Takav poredak ne priznaje nijanse, ne poznaje višeznačnost, ne podnosi dvosmislenost. Umjetnost, naprotiv, živi upravo od toga. U umjetnosti nema „čistih“ identiteta – svaka priča je slojevita, svaka emocija univerzalna, svako lice istovremeno pripada sebi i drugima. Kad na sceni, u galeriji ili u pjesmi čovjek prepozna sebe u „drugom“, nestaje ideološki temelj etničkog razdvajanja. Zato je umjetnost opasna.
Kultura ne priznaje entitetske linije. Pozorišna predstava iz Sarajeva može dirnuti gledaoca u Banjoj Luci, koncert iz Mostara može probuditi emociju u Tuzli, roman iz Goražda može promijeniti svijest u Trebinju. U tom smislu kultura ne trpi fragmentaciju: ona je organska, protječe poput rijeke kroz sve prepreke i administrativne granice. Svaki istinski kulturni čin u Bosni i Hercegovini, svaka izložba, film, predstava ili festival zapravo je politički čin otpora.
Ali upravo zbog svoje subverzivnosti kultura i umjetnost postaju metama režima. Partijske strukture nastoje institucionalno potčiniti kulturne institucije: pozorišta, galerije, muzeje. Kontrolom imenovanja rukovodilaca, odobravanjem projekata ili finansijskim „disciplinovanjem“ umjetnika vlast nastoji smanjiti sposobnost umjetnosti da postane kritički glas. Ovom institucionalnom kontrolom subverzivni potencijal umjetnosti se umanjuje, ali srećom nikada potpuno ne nestaje jer se kreativnost, kad se jednom rodi, ne može zatvoriti u administrativne kalupe, ali se može represivno zabraniti, ugasiti i zatvoriti redukcijom budžeta.
Sličnih primjera umjetničkog otpora ima i u drugim dijelovima svijeta. Tokom aparthejda u Južnoafričkoj Republici muzika i pozorište bili su oružje protiv segregacije: pjesme Miriam Makebe i Hugha Masekele prenosile su poruke slobode širom svijeta, a lokalne pozorišne predstave otvarale su prostor za kritiku vlasti i međunacionalnu solidarnost. U Sovjetskom Savezu disidentski umjetnici i pisci poput Aleksandra Solženjicina i Dmitrija Prigova koristili su se književnošću i performansom da razotkriju laži režima, često radeći unutar strogo kontroliranih institucija ili kroz paralelne, „podzemne“ kulturne tokove. Čak i u recentnijim konfliktima, poput ruandske tragedije 1994, umjetnici i filmaši postkonfliktnog perioda koristili su se teatrom, filmom i stripovima da prevaziđu etničke podjele i oblikuju kolektivno pamćenje koje ne opravdava nasilje. Regionalni kulturni kontekst sličan je našim problemima. U Hrvatskoj se udruge branitelja iz rata devedesetih koriste kao instrument režima koji zabranjuje nepoželjne festivale i umjetnike, dok se u Srbiji pod strogu cenzurističku kontrolu žele staviti internacionalni festivali poput Bitefa s dugogodišnjom tradicijom slobode mišljenja i izraza.
Etničko ustrojstvo traži poslušnost i homogenost; kultura traži slobodu i raznolikost. Sistem hoće podanike, umjetnost traži pojedince. Sistem se hrani strahom, umjetnost ga razbija. Kultura njeguje empatiju, sposobnost da osjetiš tuđu bol kao svoju, a upravo je ta sposobnost ono što etnonacionalne politike pokušavaju uništiti desetljećima u Bosni i Hercegovini.
Zato su umjetnici u Bosni i Hercegovini često sumnjivi, potisnuti, marginalizirani, neki čak i prezreni. Mediji pod kontrolom određenih političkih stranaka kontinuiranom difamacijom slobodnomislećih umjetnika pokušavaju diskreditirati njihovu ličnost i umanjiti njihov umjetnički značaj. Oni koji stvaraju mimo nacionalnih matrica ne mogu se lako svrstati – nisu „naši“, ali nisu ni „njihovi“. Oni pripadaju onom trećem, slobodnom prostoru u kojem su imena, nacije i zastave sporedne, a istina, emocija i ljepota središnje vrijednosti. Taj prostor je neprihvatljiv za svaku vlast koja svoj legitimitet crpi iz podjela.
U društvu koje je ustrojeno da ne komunicira kultura je jedini stvarni jezik zajedničkog. Ona podsjeća na to da Bosna i Hercegovina nije zbir naroda, već prostor susreta. Da su njezini gradovi – Sarajevo, Mostar, Tuzla, Banja Luka, Bihać – prije svega kulturni, a ne etnički entiteti. Da njezina budućnost ne zavisi od „konstitutivnosti“, nego od imaginacije.
Zato kultura i umjetnost nisu samo neprijatelji etničkog ustrojstva – one su njegova negacija, njegova tiha alternativa. One su dokaz da je moguće misliti i osjećati izvan podjela, da se zajedništvo ne mora propisivati ustavom, nego može rasti iz iskustva dijeljenja istog daha, istog kadra, iste note.
Na kraju, sve dok postoji ijedan umjetnik koji stvara iz ljubavi, a ne iz lojalnosti, dok postoji publika koja prepoznaje sebe u drugome, etničko ustrojstvo Bosne i Hercegovine neće biti konačno. Ono će trajati samo kao privremena, nametnuta fikcija – dok kultura, ta tiha, neuništiva sila slobode, ne preuzme svoje prirodno mjesto: da spaja ono što politika uporno razdvaja.