Foto: Wikipedia
Jugonostalgija danas djeluje kao prokazani sentiment bejbi-bum generacije, iako se prilično dobro drži čak i tri decenije poslije smrti zajedničke države. Jugonostalgija se opire društvenim promjenama, ona naprosto nalazi nove forme postojanja. Za mnoge je danas nedostižna utopija, žal za mladošću, boljim socijalnim sistemom i radničkim pravima. Za one nastrojene više lijevo, tačka kojoj treba i dalje težiti.
Piše: Sandro Hergić
Danas, kada su izgubljena mnoga od stečenih i teško izborenih socijalnih prava, Jugoslavija se čini poput izgubljenog rajskog vrta Edena. Bitno je napomenuti da su ratovi devedesetih počeli s žestokom antijugoslovenskom retorikom, pljuvanjem po socijalizmu i otvorenim rehabilitovanjem kvislinga iz Drugog svjetskog rata, a na području Hrvatske gotovo svi socijalistički spomenici su bili uništeni i devastirani. Zanesena mitskim zovom sirene elita, ali i dobrog dijela radničke klase, zdušno se uništavalo sve što ima veze s jugoslovenskim tekovinama. U Hrvatskoj, desnica i dan-danas bije bitku protiv nepostojeće države i sistema i svakog kritičara naziva pogrdno jugonostalgičarem. No, s protokom vremena i popuštanjem nacionalne ekstaze došla je turobna stvarnost, devastirana privreda, zatvorene fabrike ispred kojih su i dalje čamili bivši radnici. Upravo je postratna realnost otvorila vrata jugonostalgiji. Jugoslavija, mjerena parametrima razvijenih evropskih zemalja, bila je i dalje siromašna zemlja, no za stanovnike novonastalih država sada se doima kao savršenstvo. Nestankom socijalizma nestaje i izvjesnost vjere u naučno-tehnološki progres i poboljšanje uslova života i rada. Nacionalizam, kao nova potentna ideologija, ne uspijeva potpuno popuniti i opravdati postratno beznađe. Tu svojevrsnu rupu u memoriji popunjava sjećanje na Jugoslaviju. Za gubitnike tranzicije sjećanje na Jugoslaviju postaje bijeg od surove stvarnosti. Novi momenat u produkciji i održavanju sjećanja na Jugoslaviju kao i žali za njom dolazi sa širenjem interneta na prostorima bivše Jugoslavije. Dolazi i do pojave drastičnog širenja jugonostalgije u digitalnom prostoru, koju dodatno pojačavaju društvene mreže. Tako na Facebooku postoje desetine grupa s hiljadama članova, koji održavaju sjećanje na bivšu državu. Nostalgija za bivšom državom svoju personifikaciju ima u ličnosti Josipa Broza, u kojem mnogi nostalgičari vide čvrstu ruku koja je držala stvari pod kontrolom i osigurala im egzistencijalnu sigurnost (fraze poput one „mogao si na klupi spavati u ono vrijeme“ i „u Titin vakat“ su i dalje dio javnog govora).
No, jugonostalgični fenomen ima i svoju mračnu stranu. Budući da se često jugonostalgijom potire i sakriva brutalnost ratova devedesetih, postoji pasivna memorija u kojoj se mnoge stvari uljepšavaju iz straha od suočavanja s realnošću. Jugonostalgija tu može igrati ulogu svojevrsne barijere u propitivanju uloge komunističkih elita u samoj propasti jugoslovenske države. Jugonostalgija sa svojom romantiziranom vizijom radništva i naše zajedničke prošlosti ne daje odgovore na genocid, etničko čišćenje i ubistva koja su se desila devedesetih. Posebno je teško objasniti fenomen radničke nesolidarnosti, budući da radnici nisu pokazali gotovu nikakvu empatiju spram otkaza i protjerivanja kolega druge nacionalnosti s posla. Ovo je naravno u direktnoj koliziji s jugonostalgičnim narativima, budući da se svako racionalan može zapitati: Ako je solidarnost uistinu bila takva, onda nacionalizam nema zadovoljavajuće objašnjenje. Tu dolazimo do jedne vrlo problematične pojave prisutne u akademskim krugovima marksističkog pravca gdje se fenomen raspada Jugoslavije promatra kroz prizmu ekonomskih kontradikcija i klasnog pitanja. Ovakva analiza, iako validna, prebacuje moralno-etičku odgovornost pojedinca na ekonomsku dinamiku, u tom slučaju svaki zločin biva opravdan ekonomskim determinizmom (tako je moralo biti).
Još jedna specifičnost jugonostalgije jeste da postaje transgeneracijska pojava. Ljudi, koji nisu bili rođeni u vrijeme raspada Jugoslavije, reprodukuju nostalgične priče koje su čuli od svojih roditelja, svjesni svih nedostataka sistema u kojem oni danas žive. To je potencijalno politički emancipatorno, ako takva vrsta jugonostalgije bude brana sveprisutnom istorijskom revizionizmu, međutim tu se krije i svojevrsna zamka. Budući da se trideset godina od nestanka Jugoslavije svijet radikalno promijenio u političkom, kulturnom i ekonomskom smislu – veliko je pitanje koliko je nostalgija, ali i znanje o Jugoslaviji moguće upotrijebiti u okviru današnjeg istorijskog konteksta. Jugonostalgija će živjeti do onog trenutka do kada bude živio i posljednji čovjek koji je ima u živoj memoriji, dakle još nekoliko decenija – nakon toga odlazi u lagani zaborav i tihi san. Ne smijemo zaboraviti da svako društvo ima svoj mit o zlatnom dobu (ljudi su bili nostalgični i za austrougarskom kao i otomanskom imperijom, o čemu postoje i pisani dokumenti), tako da naše iskustvo nije jedinstveno. Jugoslavije nema, ali dužni smo da se na egzaktan način borimo protiv ustaljenih antijugoslovenskih laži, kao što su: nije se moglo ići u bogomolje ili pak nacionalno deklarisati. Toliko smo joj bar dužni.