Govor na Šestom kongresu Narodne omladine Jugoslavije
Drugovi i drugarice,
Omladinke i omladinci,
Osjećam veliko zadovoljstvo, što mogu danas ovdje da pozdravim vas, delegate Šestog kongresa Narodne omladine Jugoslavije, i želim odmah da vam kažem da smatram da će ovaj vaš Kongres imati ogroman značaj za dalji razvoj i za dalji rad naše Narodne omladine.
Htio bih odmah u početku da vam se izvinim što neću moći da vam kažem nešto novo, jer mi je ta mogućnost oduzeta samim tim što je u referatima i ostalim materijalima za ovaj Kongres, s kojima sam se upoznao, već obuhvaćeno sve ono što treba da omogući našoj omladini jedan zaista pravilan dalji razvoj. Ja se tome naročito radujem, a htio bih samo da više podvučem neke stvari u vezi s ovim što će već biti rečeno u refereatima.
Dozvolite mi da se osvrnem sa nekoliko riječi na izvjesne nedostatke koji su se dosad osjetili u organizaciji naše omladine. Neka mi drugovi i drugarice oproste što ja i ovog puta počinjem sa iznošenjem negativnih stvari. Kod nas je to običaj. Sa dobrim stvarima mi smo svi saglasni, a osjećamo potrebu da govorimo o onome što bi trebalo da bude još bolje, što treba da ispravljamo.
Naša omladinska organizacija Narodna omladina, nije mogla odmah poslije Šestog kongresa Saveza komunista Jugoslavije da nađe pravilan put svoga rada i razvitka i zbog toga je bilo mnogo kritika koje su upućivane onako sa strane na račun naše omladine. Moram da kažem da smo i mi u najvišem rukovodstvu takođe kritikovali omladinu. Ali, danas se moramo zapitati da li je naša omladina sama kriva što nije mogla odmah tačno da shvati duh Šestog kongresa SKJ i što je bilo izvjesnog lutanja i traženja puteva. Smatram da mi u tom pogledu ne možemo kriviti omladinu, već u prvom redu nas same. Htio bih ovdje samokritički da se osvrnem na to pitanje. Vi znate da je kod nas, u Savezu komunista, poslije Šestog kongresa, bilo mnogo lutanja i da su se baš u Savezu komunista našli izvjesni ljudi, nekolicina njih, koji su smatrali da odluke Šestog kongresa pretstavljaju nadgrobnu riječ Komunističkoj partiji i njenoj ulozi, pa i ulozi naše Narodne omladine. Kad se radilo o tumačenju pojma odumiranja državnih i partijskih funkcija, ti ljudi su ne nesvjesno nego svjesno polazili sa stanovišta da treba razjuriti Partiju, tako da je nema, da treba razjuriti i Narodnu omladinu, što jednom riječju znači da su oni na čitavu tu stvar gledali anarhistički a ne stvaralački, dijalektički, ne tako što bi ušli u suštinu pitanja šta znači odumiranje države i Partije.
Mi smo na Šestom kongresu SKJ odredili ulogu Partije onako kako smo smatrali da će biti najkorisnije za dalji naš unutrašnji društveni razvitak. Naša Partija je odigrala ogromnu ulogu u predrevolucionarnom periodu, u pripremanju Narodne revolucije i u samom oružanom ustanku i Narodnoj revoluciji, kao i u prvim poslijeratnim godinama, u vrijeme kad su naši radni ljudi uzeli u svoje ruke vlast i brigu o svom životu i svojoj zemlji, to jest u vrijeme kad je diktatura proletarijata, odnosno kad je prinuda bila nešto neophodno potrebno da bi se na jedan nov i bolji način organizovala i vodila naša zemlja, u kojoj je ranije vladala nacionalna netrpeljivost uporedo sa kapitalističkim sistemom najgoreg eksploatacionog karaktera, i u kojoj je tada, baš zbog tih ranijih odnosa, bilo još mnogo raznih trzavica između pojedinih nacionalnosti. To je, jednom riječju bilo vrijeme u kome je trebalo da Partija ima ne samo vaspitnu nego i komandnu ulogu. Ali je zatim došlo vrijeme kad smo morali orijentisati rad naše Partije u drugom, vaspitnom pravcu. Međutim, drugovi i drugarice, omladinci i omladinke, mi nismo mislili da time razoružamo našu Partiju ili da učinimo da ona bude samo nijemi posmatrač i da samo objašnjava pojedine stvari, već smo mislili da ona i dalje bude rukovodeći faktor u našoj zemlji. Jer, kakva druga snaga, svjesnija od Saveza komunista i naše Narodne omladine, postoji kod nas na koju bismo se mogli osloniti u raznim teškim časovima? A mi smo imali ne malo teških časova i u poslijeratnom periodu! I uvijek su Savez komunista, odnosno naša Partija, i naša Narodna omladina bili onaj elemenat koji nam je omogućio da savladamo sve te teškoće. Zato, ako su, blagodareći nekim razbarušenim malograđanima sa anarhističkim shvatanjima, bile prvih godina unesene izvjesne smutnje i u Savez komunista i u našu omladinu, ja smatram da naša omladina nije kriva što u ovom periodu poslije Šestog kongresa SKJ nije odmah našla svoj put. Naša omladina je uvijek bila tu kad je bilo potrebno njeno učešće u izvjesnim akcijama, i mi nikad nismo imali nijednog iole značajnijeg slučaja da je omladina na naš poziv kazala NE. Ona je uvijek kazala DA, i to sa oduševljenjem, a ne sa gunđanjem.
Zato se ja radujem što je omladina posljednjih godina našla svoj put i što sada sve snažnije i poletnije ide tim putem, tako da danas vidimo ovdje našu mladu generaciju oduševljenu isto onako kao što je bila i 1945. godine kad smo završili rat, a i prije toga, u Oslobodilačkoj borbi. Radujem se što danas vidimo našu omladinu riješenu isto tako da ide dalje, da se zalaže i daje sve od sebe, da bismo stvorili srećniju sutrašnjicu našim narodima.
Da, bilo je i kod omladine izvjesnih nedostataka, ali se to ne može generalisati, kao što to čine neki kritičari. Bilo je izvjesnih grešaka kod naše intelektualne omladine, kod nekih naših mladih intelektualaca koji su padali pod uticaj izvjesnih zapadnih negativnih ideja i idejica. Ali, takvih je bilo malo i to ne može da padne kao ljaga na čitavu našu omladinu. To je potrebno ispravljati i to se ispravlja, a moraće još bolje da se ispravlja.
Našu omladinu kritikuju sa raznih strana, ali oni koji to čine ne udubljuju se pritom u razne probleme u našoj zemlji, ne pitaju se otkuda to da se ponekad kod jednog dijela naše omladine pojavljuje izvjesno negodovanje ili nezadovoljstvo. Moram da kažem da se to tiče jednog manjeg dijela naše intelektualne omladine, ali da smo i tu dosta krivi i mi, a ne samo oni. Uzimamo, kao primjer za to, ovo zatezanje sa našom školskom reformom. Mi izgrađujemo novog čovjeka i hoćemo da stvorimo od naših omladinaca, i u redovima intelektualne i u redovima radničke omladine, sposobne, stručno kvalifikovane, svjesne socijalističke ljude, a pritom ne dajemo omladini sve što joj je potrebno da bi mogla tako da se formira. Već nekoliko godina se odugovlači s tim reformama i toliko se s tim zateže da je to već i meni dodijalo. Ja ne idem u školu, ali je nepravilno da se to pitanje do danas poteže po raznim odborima, da se o njemu samodiskutuje i diskutuje, a da se do sad ništa nije uradilo. Ja mislim da je već došlo vrijeme da se to uredi. Naša omladina je danas u školama još preopterećena raznim stvarima koje joj nisu potrebne u životu. Njoj treba dati ono što joj je kao omladini naše socijalističke zemlje potrebno. I vi treba u tome da se više angažujete, a vas često i ne pitaju za to. Ja mislim da o tome treba pitati i našu omladinu.
Moram reći, drugovi i drugarice, kad je riječ o našoj intelektualnoj omladini, da ima nekih stvari na koje ja kritički gledam. To se prije svega odnosi na slučaj izvjesnog odvajanja naše intelektualne omladine od radničke, jer među njima nema više onakvog tijesnog kontakta kakav je postojao u prvim godinama poslije rata. Ne bih vam mogao reći šta je tome uzrok, ali mislim da nije krivica samo do intelektualne omladine, do jednog dijela intelektualne omladine. Krivicu i za to treba tražiti drugdje. Meni se uopšte čini da, kad je riječ i o toj i o raznim drugim negativnim pojavama, polaznu tačku predstavlja trenutak kad je došao naš novi ekonomski sistem privrednog računa, i kada se nepravilno, razumije se, počelo sve da gleda kroz dinar. Čini mi se da su otuda došle izvjesne greške, i mi ćemo tu morati štošta da popravljamo. Jer, privredni račun je važan kada se radi o ekonomici, kad se radi o mašinama, fabrikama, kućama. Na sve to treba gledati kroz privredni račun. Ali, kad se radi o izgradnji novog čovjeka, kad se radi o vaspitanju naših omladinaca, i naših ljudi uopšte, onda se to ne može gledati kroz privredni račun, već čitava zajednica mora učestvovati u tome i davati što je potrebno.
Mi smo sa decentralizacijom prepustili i brigu o izgradnji novog čovjeka raznim lokalnim organima. Naša zajednica, odnosno mi koji smo za to odgovorni prepustili smo tu brigu organima dolje, računajući na visoku svjest i misleći da će oni to znati da rade. Ali, oni to nisu znali – i to se štetno odrazilo na našu omladinu, a u prvom redu na našu omladinu u privredi. Vi se sjećate da smo se mi u prvim godinama poslije rata trudili da stvorimo što više domova za naše učenike u privredi i da smo za to davali sredstva iz državnog budžeta. To je bil jedna socijalistička mjera, neophodna za izgradnju kadrova potrebnih našoj industriji. Ja ne mislim da kritikujem decentralizaciju. Ona je potrebna i ona će se dalje razvijati, samo joj treba odrediti pravilan tok. Ali, ja kritikujem nerazumijevanje i neshvatanje koje su ispoljili naši organi dolje, u pogledu jednog tako krupnog problema kao što je formiranje novog čovjeka, kao što je stvaranje novih kadrova. Naše bogatstvo nisu samo fabrike i putevi. Naše najveće bogatstvo je čovjek, novi čovjek, socijalistički čovjek, koga treba izgrađivati!
Vidite, drugovi i drugarice, i danas se još osjeća prilično nepravilan odnos prema našoj omladini, bilo da se to tiče njenog učešća u proizvodnji, bilo da se tiče njenog rada u raznim društvenim organizacijama. Omladinci se još uvijek malo potiskuju i mladom čovijeku se kaže: „Šta ti znaš, ti si još mlad.“ Međutim, ne treba zaboraviti da danas djeca znaju mnogo više nego što smo znali mi kad smo bili u tim godinama. To se vidi. Drukčiji je danas naš novi naraštaj. Do tih promjena došlo je iz mnogih i mnogih razloga: one se zasnivaju i na našem krvavom iskustvu i na rezultatima rada naše Partije, odnosno našeg Saveza komunista, na našim naporima i nastojanjima da naši mladi ljudi što više nauče. Naši omladinci treba da uče, ako danas sutra hoće da nas zamijene. Oni treba da uče ne samo iz knjiga, nego i obavljajući razne funkcije koje im treba davati. U privredi, naprimjer, njih treba birati u radničke savjete a isto tako treba im davati razne funkcije i u društvenim organizacijama. Uopšte, treba im davati da rješavaju zadatke, da bismo vidjeli kako će ih rješavati. A ja vam kažem da omladinci ponekad rješavaju zadatke mnogo bolje nego stariji. Ne mislim time da kažem da stariji nisu sposobni, naprotiv, oni su itekako sposobni, ali izvjesnim stvarima često prilaze nekako rutinski i ne rade ih onako od srca i sa oduševljenjem kao omladinci. A u ovom teškom zadatku izgradnje socijalizma nije dovoljan samo um, već je potrebno i srce, potrebni su elan i oduševljenje. Tu naša omladina može najviše da da od sebe.
Kad govorim o našoj radnoj omladini, ja tu ubrajam i našu omladinu koja radi na selu a ne samo u industriji. Naša seoska radna omladina, koja radi u zadrugama i raznim društvenim organizacijama, takođe je danas već nešto drugo nego što je bila juče. U vašem referatu istaknuto je, naprimjer, sasvim pravilno kakav značaj i ulogu imaju mladi zadrugari koji postaju nosioci uzdizanja naše poljoprivrede na viši stepen i koji se dolje na terenu, u svojoj kući, bore sa svojim ocem, majkom i starijom braćom protiv zaostalih, starih shvatanja u našoj poljoprivredi. Do te borbe između novog i starog došlo je već u raznim mjestima u čitavoj našoj zemlji, i ta borba je bila potrebna.
Drugovi i drugarice, kad vidimo šta je naša omladina učinila do danas i kakve je ogromne priloge dala našoj zajednici dosad, a daje ih i danas, i na selu, i u gradu, i u industriji, onda ja moram reći da nemamo prava da kritikujemo našu omladinu. Omladina ima puno pravo da od nas zahtijeva da joj posvetimo veću brigu. Ja zato smatram da ovaj Kongres treba da bude ta prekretnica, koja će našoj omladini dati novi polet i koja će povući za sobom i nas starije, koji već pomalo malaksavamo. I nama je već potrebno uliti malo elana da bismo još bolje mogli izvršavati svoje zadatke.
Drugovi, ja nisam mislio da pominjem danas i one razne kritike koje su u odnosu na našu omladinu izrekli pojedini književnici. Ne bih se htio upuštati u to i neću o tome govoriti, neću nikoga imenovati. Ali, zaista je danas malo neprijatno čuti da ima kod nas ljudi koji prave poređenje između omladine u Jugoslaviji i omladine na Zapadu. Apsurd je praviti takvo poređenje koje bi išlo na našu štetu. Jesu li se ti ljudi odvojili od života, šta je s njima? Da li oni shvataju šta se kod nas događa, ili ne shvataju? Takve kritike zaista su za najveću osudu, bile one dobronamjerne ili zlonamjerne.
Sada bih vam rekao nešto o zadacima koji se postavljaju pred vašu omladinsku organizaciju. Razumije se, kada je riječ o zadacima omladine, oni se prije svega moraju odnositi na učenje, na školske obaveze i školovanje. A da biste vi te zadatke lakše izvršavali, mi vam to moramo omogućiti. Radi toga je potrebno izvršiti reformu, odnosno utvrditi nov školski način obuke.
Nama je u Jugoslaviji potrebno mnogo stručnih i sposobnih ljudi. Ali, ja bih u vezi s tim mogao da pomenem ovdje jednu stvar koja zaslužuje kritiku, a to je da je među našim omladincima na najvišim školama često bilo premalo razumijevanja za potrebe naše zajednice. Naime, više su dolazile do izražaja konjukturne težnje pojedinaca, tako da su se ti naši mladi ljudi upisivali na fakultete koji će ih osposobiti kao stručnjake za koje je privremeno i na osnovu potreba nekih sektora privrede postojala dobra konjuktura. Zbog toga je onda na tim fakultetima dolazilo do pretrpanosti, a na drugima, naprimjer na poljoprivrednim, nije bilo dovoljno studenata jer do nedavno nije bilo konjukture za agronome zato što je poljoprivreda u vrijeme izgradnje industrije bila potisnuta ustranu. Mi danas osjećamo dosta štete od toga, jer sada, kad stimuliramo razvoj poljoprivrede i kad smo joj posvetili mnogo veću pažnju, kad je ona kod nas postala jedan od prioritetnih sektora privrede, mi nemamo dovoljno stručnjaka, koji su nam potrebni. Ali ja moram danas da kažem i to da se sve veći broj studenata upisuje na agronomski fakultet.
U vezi s ovim, drugovi, mislim da imam pravo da tražim od naših omladinaca i omladinki da se ne povode suviše za privrednim računom i za momentalnim materijalnim razlozima, nego da, birajući svoj poziv u životu, uvijek imaju pred sobom kao opšti cilj dobro naše zajednice, da bi, ma gdje bili, mogli da joj posluže što više.
Naša omladina ima veliki zadatak i u tome da se vaspitava u duhu naše stvarnosti, u duhu socijalizma. Ali, to ne znači da treba samo apstraktno izučavati djela velikih mislilaca Marksa, Engelsa, Lenjina; potrebno je isto tako i stvaralački, u vezi sa svakodnevnom praksom u našoj zemlji i sa pozitivnim iskustvima postignutim u drugim socijalističkim zemljama, izučavati tu nauku. To je danas dužnost naše omladine. A oni koji budu pripremali program školovanja na višim školama imaju zadatak da daju pravilan pravac razvitku naših mladih ljudi koji budu učili u tim školama.
Od vas omladinaca, bili vi na višim školama, na selu ili u fabrici, mi tražimo da radite tako da se naš mladi čovjek svugdje formira u socijalističkog stvaraoca, u socijalističkog građanina koji će biti svjestan svojih dužnosti. Vaša organizacija mora o tome da brine. Ali pokazalo se kao apsolutno pogrešno ono što mnogi danas misle, da je dovoljno biti u jednoj organizaciji pa da čovjek već ima socijalističku svijest. To nije dovoljno i zato je potrebno raditi na razvijanju svijesti kod naših ljudi. Jer, ima i komunista koji još nisu dovoljno socijalistički svjesni, i zato i njih treba vaspitavati u tom pogledu. A na taj način doći će se i do one najosnovnije stvari, na koju se često zaboravlja, do razvijanja što punijeg osjećanja dužnosti i odgovornosti svakog pojedinca, i omladinaca i starijih.
Drugovi i drugarice, ne bih htio ovdje da iznosim razne negativne pojave kojih je kod nas bilo, ali moram da kažem da baš naša omladina treba najviše da se brine da se te takve pojave onemoguće.
Mi imamo danas mnogo neprijatelja van naše zemlje. Kao da se nalazimo na kakvoj staklenoj ploči, mi smo stalno pred očima čitavog svijeta. Svi gledaju na nas. Ono što je kod nas pozitivno ne iznosi se, ali čim se pojavi nešto negativno odmah se protiv nas digne kuka i motika.
Zašto im Jugoslavija smeta? Smeta im ta zemlja što je tako jedinstvena i koja je do danas dala tolike ogromne primjere herojizma i dosljednosti. Smeta im takvo jedinstvo naših naroda i zato hoće da nas nekako kompromituju u očima svijeta.
Uzmimo slučaj sa onim našim brodom na moru, i sa postupkom prema njemu, koji, tako da kažem, ima čisto gusarski karakter. Jer, tu se radi o presretanju na otvorenom moru jednog našeg broda koji se nije bavio nikakvim krijumčarenjem, i o oduzimanju tovara koji je taj brod prevozio. I u vezi s tim vodi se danas kampanja protiv Jugoslavije da bi se stvorio utisak da je ona, tobože, umiješana u krijumčarenje oružja za Alžir.
Da, mi smo komunisti i jesmo protiv kolonijalizma. Mi gajimo simpatije prema svim kolonijalnim narodima koji žele da se oslobode i da sami budu gospodari u svojoj zemlji. Ali, to je jedna stvar, a sasvim je drugo kad se iznosi da se mi kao država bavimo nečim takvim i kad se nastoji da mi time budemo kompromitovani. Mi to ne radimo, mi na takve stvari pazimo, i nismo učinili ništa što bi s pravne strane gledišta moglo da nam se prebaci. Pa ipak je čitava zapadna štampa grmila u vezi s tim i pisala da smo mi „šverceri oružjem“, itd. A kakav je razlog našao, recimo, jedan pretstavnik francuske vlade, da bi pokazao da je tako kako oni tvrde, to jest da bi dokazao da smo mi krijumčari? On je razlog vidio u tome što je kod nas bila delegacija Komunističke partije Alžira, koja je vodila razgovore sa pretstavnicima našeg Saveza komunista, pa je u saopštenju o tome rečeno da će naš Savez komunista dati svu podršku Komunističkoj partiji Alžira. Ali, to je Savez komunista, a ovo je država! I zbog tog saopštenja, koje je izazvalo njihov bijes, oni sada hoće da nas kompromituju. Razumije se da je to stvar koja će kratko trajati, ali mi to ipak nećemo trpiti i nećemo dozvoliti da na nama bude neka ljaga koje apsolutno nema.
Drugovi, mi smo u posljednje vrijeme istakli kao jedan od ciljeva da što prije postavimo našu zemlju na sopstvene noge – i mi idemo za tim da ne zavisimo ni od koga izvana. Vi se sjećate da smo mi nedavno prestali da primamo vojnu pomoć koju smo dobijali. Mi smo pitanje te pomoći lijepo riješili, na miran, sporazuman, skoro prijateljski način – i zadovoljni smo. Ja ne znam koliko je druga strana zadovoljna, ali što se nas tiče, mi smo zadovoljni. Ako bi danas neko postavio pred nas bilo kakav zahtjev, bilo kakav uslov koji bi krnjio naš suverenitet, mi bismo se odrekli svake pomoći, bilo od koga, ako bi ona bila uslovljena izvjesnim ustupcima. Mi smo danas, bez obzira na to što nam treba još mnogo čega, dovoljno ojačali da možemo sopstvenim snagama stvoriti ono što smo sebi postavili kao cilj. Ali, pitanje je sada da li su svi naši građani svjesni da mi moramo što prije biti potpuno samostalni, potpuno nezavisni, i da što prije moramo stajati na sopstvenim nogama. Svi treba da budu svjesni toga i svi treba da paze da im razne lokalne potrebe, razne lokalističke tendencije i njihove najbliže potrebe ne zasjene oči, pa da zbog toga ne vide našu opštu zajednicu i ono što je njoj kao cjelini potrebno.
A sada mi dozvolite da vam na kraju objavim jednu stvar i da postavim pred vas jedan zadatak. Savezno izvršno vijeće riješilo je da našu omladinu ponovo angažuje na velikim saveznim akcijama.
Mi smo poslije rata, kao što znate, imali velike akcije. Naša omladina je u jednom kratkom periodu stvarala i stvorila krasne stvari od opšte koristi za čitavu našu zajednicu: pruge, autoput, kombinate, fabrike, itd. Poslije toga, kad se prešlo na nov sistem, na privredni račun, odustalo se od toga iz dva razloga. Prvi razlog je bio u tome što se smatralo da više koštaju radovi kad ih izvodi omladina, a drugi u shvatanju da ne treba našu omladinu previše tjerati da krampa, da radi, već da treba od nje tražiti da se više posveti učenju. Međutim, taj vakum, – od onih velikih radnih akcija do danas, iako je u međuvremenu bilo lokalnih akcija u pojedinim republikama, – ipak je pokazao da nije korisno da naša omladina ne radi zajednički. Pokazao je da je to čak štetno. Zbog toga je nastalo i izvjesno odvajanje omladine po republikama, po nacionalnostima itd. To je, dakle, već imalo negativne posljedice. A ni jedan od tih razloga nije bio opravdan. Evo zašto. Prvo, ako omladina radi, pa makar to bilo nešto malo i skuplje, ipak je to brže napravljeno nego sa plaćenom radnom snagom, a na taj način je onda i jevtinije. Drugo, tu se zaboravilo i na činjenicu da se u ovakvim akcijama omladina i sama izgrađuje. Zaboravilo se da su velike omladinske akcije bile škola za našu omladinu. Zaboravilo se da su naše radne akcije spajale intelektualnu i radničku omladinu, omladinu raznih nacionalnosti, stvarajući od nje jednu monolitnu cjelinu. Zaboravilo se da su tu izrastale mase ljudi koje su zatim odlazile na razne stručne poslove. Te su nam akcije, jednom riječju, mnogo pomogle u vaspitanju kadrova. Ako je rad omladine i bio nešto skuplji, ne treba zaboravljati i na to da se nešto mora potrošiti i za izgradnju čovjeka. Čovjek ima svoju vrijednost, a kod nas čovjek treba najviše da vrijedi. Ja ne smatram da omladina radi skuplje, a kad bi se računalo i kad bi se uzeli u obzir svi elementi, vidjelo bi se da je rad omladine uvijek jevtiniji.
Mi vama dajemo sada kao zadatak da izgradite omladinski put Bratstvo-jedinstvo od Ljubljane do Đevđelije!
Omladinski put od Ljubljane do Zagreba treba da bude gotov do 29. novembra ove godine – i zato u aprilu treba otpočeti rad. Mi ćemo vam dati sva tehnička sredstva koja su vam potrebna za to, tako da će sada biti lakše i bolje nego što je bilo prilikom ranijih velikih akcija, kada ste morali imati više krampova. Daćemo i kamione i sve drugo što bude potrebno, da biste mogli zaista dobro da izvršite zadatak.
Taj rad trajaće par godina, ali ne znam tačno koliko i ne mogu vam dati rok za dijelove autoputa koji će ići kroz Srbiju i Makedoniju. To ćemo kasnije odrediti. Međutim, nadam se da će vama i tu biti potrebna polovina vremena manje, nego kad bismo te radove izvodili damo sa mašinama i stručnom, plaćenom radnom snagom.
Evo, drugovi i drugarice, to je samo jedan zadatak. A kad njega izvršite, dobićete i druge. Želim našoj omladini kao cjelini da časno izvršava i taj svoj zadatak i da radi onako kako vi ovdje na Kongresu, poslije referata i izvještaja, budete donijeli odluku.
Želim vam mnogo uspjeha i u radu na ovom Kongresu i u vašem svakodnevnom radu, svugdje gdje se nalazite, na radnim mjestima i u školama, i pozdravljam vas još jedanput najljepše u ime Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije.
Beograd, 27. januara 1958
