Ovo pitanje je vrlo aktualno u vremenu u kojem živimo. Ritam života, ubrzan potrebom za stalnim kretanjem, žurbom ili postignućem, naglašava važnost koju dajemo djelovanju. Samo biti, kada se čini da je cijeli svijet uhvaćen u vihor djelovanja, čini se tako pasivnim! Radeći, osjećamo se aktivnima, osjećamo da smo preuzeli odgovornost za svoj život. No, jesmo li zaista preuzeli odgovornost za vlastiti život i dali mu ispunjavajuće usmjerenje? Razmotrimo, dakle, ovu misao u našem aktualnom kontekstu.
Živimo u stoljeću znanstvenog i tehnološkog napretka koje ubrzano kreće u digitalno doba. Pod utjecajem globalizacije, svijet u kojem živimo tobože smo pretvorili u “globalno selo”. Riječ “selo” evocira slike spokoja i zajedništva, zajednice u kojoj rođenja, vjenčanja, svetkovine, pa čak i smrt okupljaju ljude. Pa ipak, unatoč tome što živimo u svijetu zbliženom tehnologijom, čini se da živimo u razdoblju sve češćih sukoba i razdvojenosti.
Pogledajmo kako izgleda prosječan dan u našem naprednom svijetu. Kad se probudimo, um nam je preplavljen stotinama stvari koje trebamo učiniti. Zahvaljujući tehnologiji možemo upravljati svojim računima, sredstvima, pa čak i kupovati namirnice putem interneta. Na radnom mjestu uključujemo svoje stolno ili prijenosno računalo da bismo otvorili poštanski pretinac prepun elektroničke pošte koja čeka da joj se posvetimo. I prije nego što počnemo rješavati nagomilanu poštu, stalno pristiže nova. Vrijeme je trenutačnog odgovaranja. Stalno odgovaramo na zahtjeve kibernetičkog svijeta i na potrebe i zahtjeve neposredne, opipljive okoline. Gotovo da poželimo nekadašnju poštu, kod koje je između slanja i primanja bilo dovoljno vremena za razmišljanje, bez pritiska nužnosti trenutačnog odgovora.
Da bismo se izborili s brojnim i rastućim zahtjevima, nastojimo pronaći načine i određena “brza rješenja”. Dok kuhamo ili čekamo na semaforu, pomišljamo: “Zašto ne uputiti odlagani telefonski poziv roditeljima ili prijateljima?” Naposljetku, imamo samo dvadeset i četiri sata dnevno i dvadeset i četiri tisuće obaveza! A najbolje rješenje za ovaj problem je, naravno, multitasking (obavljanje više zadataka istovremeno)! Kombiniranje aktivnosti i korištenje svake minute do maksimuma ključ je za upravljanje vremenom! Tvrtke vole multitaskere. Vjeruje se da oni povećavaju produktivnost jer ostvaruju više uz minimalne resurse. To je fenomen koji nije ograničen samo na radno mjesto. Često viđamo da ljudi na ulici razgovaraju na telefon dok hodaju, jedu, kupuju itd.
Je li ovo dobro? Na prvi pogled izgleda dobro, ali zapravo nije. Nedavna neuroznanstvena istraživanja pokazala su da mozak ustvari ne obavlja zadatke istovremeno. On se samo brzo prebacuje sa zadatka na zadatak. Svaki put kad se prebacujemo, npr. sa slušanja glazbe na pisanje tekstovne poruke ili na razgovor s nekim, u mozgu se događa proces zaustavljanja i pokretanja. Budući da to, kad imamo višestruki zadatak, moramo učiniti hitro, taj je proces za naš mozak grub, pa umjesto da štedi vrijeme, on ga troši (čak i ako je to samo mikrosekunda), manje je učinkovit, vjerojatno ćemo napraviti više pogrešaka, a s vremenom može postati energetski iscrpljujući. Nije ni čudo što to rezultira zamorom, unatoč tome što naizgled upravljamo vremenom i zadaci su uspješno obavljeni!
Kaže se da je vrijeme najveći “izjednačitelj”; bogati, siromašni, studenti, čelnici korporacija, muškarci i žene – svi imamo dvadeset i četiri sata dnevno. No za onoga tko najviše iskoristi (čitati: najviše “pretrpa”) dvadeset i četiri sata kaže se da je uspješan i učinkovit. Veličamo neprestanu zauzetost jer ona daje osjećaj produktivnosti, djelovanja. Sokrat je govorio da se treba paziti jalovosti užurbanog načina života. Jalovosti? Kako, kad je moj život toliko ispunjen aktivnostima? No, razmotrimo bolje tu misao…
Stalno smo u kontaktu s ljudima, a naša obitelj i prijatelji su nam “bliže”, unatoč fizičkoj udaljenosti, zahvaljujući širokom spektru dostupnih elektroničkih naprava i digitalnih medija. Međutim, iako smo stalno u kontaktu, jesmo li uistinu povezani u pravom smislu te riječi? Čini se da je lakše povezati se putem interneta nego razgovarati u četiri oka. Pitajte ljude oko sebe što više vole – nazvati nekoga ili mu poslati SMS poruku? Mnogi će vjerojatno odabrati ovo drugo. Kažemo da nam štedi vrijeme i da manje ometa… Istina, zgodnije je. Osim toga, ne moramo slušati mišljenja drugih! No, je li to istinski odnos? Ili smo ga sveli na puku transakciju?
Tehnološki napredak nije loš. No važno je zapitati se služi li tehnologija nama ili smo mi postali njezini robovi? Imamo li kontrolu nad njom ili ona kontrolira nas? To je pravo pitanje!
Igramo različite uloge u životu, a svaka od njih dolazi s određenim odgovornostima i očekivanjima. U svakoj pokušavamo zadovoljiti neku potrebu: za sviđanjem, za financijskom sigurnošću, prihvaćanjem, statusom, moći, prestižem itd. Osjećamo da nas se rasteže u različitim smjerovima… svi nekamo žurimo, radimo, radimo, radimo i prenaprežemo se kako bismo ispunili mnoštvo svojih uloga. Jesmo li u tom nastojanju da zadovoljimo svaku od svojih potreba pokretani nutarnjim ili izvanjskim pokretačem? Kada ćemo, na primjer, reći da imamo dovoljno? Gledajući oko sebe, vidimo da drugi imaju više. Jesam li zadovoljan onime što imam ili se osjećam nelagodno jer nešto propuštam?
Želim svom djetetu omogućiti najbolje obrazovanje, pa ga šaljem u školu za koju mi svi moji prijatelji kažu da je najbolja i gdje se školuju njihova djeca. Tužno je što se dijete mora odreći svog vremena za igru jer svakodnevno gubi dva sata da bi stiglo do škole i vratilo se kući. Ali to je najbolja škola! No, utjecaj vršnjaka ne djeluje samo na tinejdžere, već i na odluke odraslih. Kako se možemo osjećati gospodarima vlastitog života ako stalno pokušavamo održavati korak s drugima i tražimo njihovo odobrenje?
Povrh toga, dopuštamo si zbunjenost brkajući svoje želje sa svojim potrebama. Potrebe su po definiciji neophodne za preživljavanje. Želje su samo nametnuti zahtjevi. Ponekad se uvjeravamo da ne možemo živjeti bez udobnosti i raskoši pretvarajući svoje želje u prividne potrebe. Na primjer, iako je lijepo imati najnoviji model mobilnog telefona, trebamo li zaista sve njegove raspoložive mogućnosti i aplikacije? Možda nas na to nagoni društveno uvjetovani pritisak. Tko diktira koliko je dovoljno? Ponašamo li se automatski, slijedeći “krdo”? Čini se kao da smo vođeni nečim izvanjskim, a da toga nismo ni svjesni.
Ukratko, raditi znači biti zauzet odrađivanjem stavki s popisa obaveza potaknut vanjskim poticajima, raditi nešto zato što se to očekuje od nas ili zato što tako ispunjavamo neku neutaživu potrebu. Štoviše, kako tehnologija i umjetna inteligencija polako i lukavo sve više prožimaju naš život, tako raste i prijetnja mehaničnosti koja se nadvija nad našim glavama. Zato je vrijeme da svjesno i kontinuirano potvrđujemo svoju istinsku, ljudsku prirodu.
Dakle, što je s bivanjem? Kao prvo, razmotrimo što znači biti ljudsko biće. Ljudska bića su se oduvijek pitala: “Tko sam ja?” Različite filozofske škole i teolozi opisuju ljudsku konstituciju na različite načine, ali njezina temeljna načela ostaju upadljivo ista.
Ljudsko biće, prema zapadnoj tradiciji primjerice, ima sposobnost djelovanja na različitim razinama svijesti, dok se “središte” njegove svijesti mijenja i pomiče s jedne razine na drugu. Tako možemo reći da imamo “nižu” svijest usmjerenu na tjelesne, emocionalne i mentalne planove, ali imamo i “višu” svijest, područje koje je iznad uobičajene svijesti, nazvano “nad-mentalnim”.
Kada su naš fokus preživljavanje, utjeha i užitak, kažemo da je naša svijest fiksirana na fizičko tijelo. Na drugoj razini, kada smo pokretani osjećajima – “nisam raspoložen/a”, “to je uzbudljivo, hajdemo to raditi”, “povrijeđen/a sam” – može se reći da je naša svijest fiksirana u emocionalnom svijetu. Zatim, postoji vrijeme kada racionaliziramo, tražimo činjenice ili dopuštamo da naše mišljenje, sklonosti ili odbojnosti utječu na naše odluke i djelovanje; tada je naša svijest na mentalnoj razini.
Različite tradicije govore o unutarnjoj bitci između dviju sila prisutnih u čovjeku; ona koja nas povlači dolje je zemaljska i materijalna, a druga uzdiže našu svijest na više razine “poput vatre koja daje svjetlost i diže se prema božanskom”. Ova stalna bitka predstavlja ljudsko biće, jedino stvorenje s mogućnošću izbora. Tako možemo reći da roditi se kao ljudsko biće znači imati izbor: dopustiti nižem ja da preuzme vodstvo ili našem višem ja omogućiti da usmjerava naše postupke i načine reagiranja na okolnosti.
Kako premostiti jaz između svog nižeg i višeg ja? Kako napraviti korak iz posjedovanja potencijala u njegovo ostvarenje? Izražavamo li uistinu kao ljudska bića svoj pravi ljudski potencijal? I što je to pravi ljudski potencijal? Kada možemo reći da smo ga doista iskazali?
Biti ljudsko biće je biti – biti prisutan potpuno u trenutku, tjelesno, umom i dušom, za razliku od djelomične prisutnosti, stanja zbunjenosti mnogim podražajima vanjskog svijeta. To znači biti usredotočen sviješću. Tek kad smo svjesni, možemo se posvetiti određenom trenutku prije nego što on prođe i nestane. Biti znači povezati se sa svrhom onoga što radimo i posvetiti se tome. Na primjer, kada smo s prijateljem, budimo prijatelj u najpotpunijem smislu. Ako kažemo da smo građanin, budimo pravi građanin.
Naš um je poput majmuna koji skače s jedne grane na drugu. Neumorno skače s jedne misli na drugu, od jedne ideje k drugoj ili se stalno kreće između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. On je fragmentiran i rijetko cjelovit. To nas često navodi na misao: “Kada i gdje mi je pobjegao onaj važni trenutak?” To je mogao biti neki zadatak kojim smo se bavili, razgovor s nekim, čitanje, što god. “Unutarnji majmun” nas obuzima i ometa. Ta se ometanja pojavljuju u različitim oblicima. Ponekad se javljaju kao glas nutarnjeg suca koji pronalazi krivnju i sumnje, bilo nas samih bilo drugih. Ponekad se pojavljuje u obliku emocionalnih previranja – kad smo uzrujani ili ljuti. Tada smo toliko obuzeti osjećajima da neposrednu stvarnost i ne zamjećujemo. Ponekad su strah i tjeskoba ti koji nas ometaju i odvlače od svjesnosti trenutka. To može biti tjeskoba izazvana strahom od onog što će drugi reći o nama ili pak strahom od neuspjeha, od gubitka nečega ili nekoga za kog smo vezani. Kada su ti glasovi glasni i snažni, oni skreću našu pažnju od sadašnjosti. Zbog toga ne doživljavamo trenutak u potpunosti i gubimo njegovu bit.
U svemu tome, dajemo li najbolje od sebe? Jesmo li predani u svojim odnosima, u svom poslu? Ili samo radimo automatski? To je pitanje koje se moramo zapitati. Rokovi i popisi obaveza nisu sami po sebi loši, no loše je to što smo opsjednuti onime “koliko” umjesto “kako”. Kada žrtvujemo kvalitetu za kvantitetu, vrlo je vjerojatno da radimo površno i zanemarujemo dubinu. A biti znači unijeti dubinu i smisao u ono što radimo.
Drevna egipatska kultura naglašavala je važnost posvećenosti onome što se radi i unošenja smisla u sve što se čini. To su nazivali nether. Dakle, možemo reći da biti znači unijeti nether u sve što radimo i ispuniti smisao i svrhu onoga što radimo. Dok razgovaramo, na primjer, razgovarajmo na način da nas drugi razumiju i slušajmo s namjerom razumijevanja. Bilo da dišemo, jedemo, molimo ili radimo, činimo to tako da se povežemo sa smislom toga što radimo, sa svrhom toga čina, a ne samo zato što se to od nas očekuje. Učinimo to čitavim srcem, s predanošću i dajući najbolje od sebe.
Još jedan zanimljiv drevni egipatski koncept je Mahat, tj. Pravda. Ostvarenje pravde je ostvarenje našeg potencijala. Kada možemo reći da smo ostvarili svoj potencijal? Možda možemo početi ostvarivati svoj potencijal tek nakon što utvrdimo svrhu svog postojanja. Je li svrha akumuliranje bogatstva ili moći? Ili je to znati tko sam, zašto mi je dana prilika ovog života? Mora postojati dublji smisao. Možda to znači razumjeti život; shvatiti značenje promjena i ciklusa, uspona i padova, životnih obrazaca. Ukratko, svrha našeg života mogla bi biti traženje istine. Citirajući Sokrata: “Čuđenje je početak mudrosti”, pitam se nismo li se, ostavljajući djetinjstvo iza sebe, prestali čuditi?
Biti čovjek znači doživjeti entuzijazam (grčki pojam en+theos znači “u Bogu”). To znači vidjeti smisao u svemu – u ljudima oko sebe, stablima, životinjama, pa čak i kamenju i pijesku. Entuzijazam dolazi od spoznaje da smo povezani s onim božanskim i da imamo uzvišeniju svrhu.
Glavna razlika između životinja i ljudi je naša sposobnost izbora. Kao ljudska bića imamo sposobnost uzdizanja svijesti i shvaćanja da je ono što nas ograničava naše pogrešno poistovjećivanje sa svojim nižim ja. Odabrati identitet više svijesti znači vidjeti da nismo definirani samo svojim tijelom, svojim emocijama, nego da smo puno više, i da se možemo savladati da nas ne obuzmu. Tako vježbamo svoju slobodnu volju; volju kojom biramo, kojom bivamo to što jesmo, kojom slijedimo svoju pravu svrhu u životu i činimo ono što je ispravno. Naravno, to nije lako, ali može se vježbati i primjenjivati.
Zaključimo, dvojba odabira između biti i činiti zapravo nije stvarna dvojba. Zato što se ne radi o ovom ili onom, nego i o jednom i o drugom. Trebamo živjeti s paradoksom istovremenog činjenja i bivanja. Ono što je pritom važno jest unijeti biti u činiti kako bismo vodili smisleniji život i izrazili svoj ljudski potencijal.
Autor: Archana Samarth
S engleskog preveo: Krešimir Andjel