Taksista sa kojim se vraćam iz Zetre ne želi da se vakciniše, “osim ako ne narede da se mora”, ali me pita koju sam ja vakcinu primio? “Astra Zenecu”, velim. “E, ta ti je najbolja”, kaže taksista
Piše Gojko Berić
Današnji svijet je podijeljen na mnogo načina, ali najbizarnija je nesumnjivo podjela koju je izazvala pandemija koronavirusa. Ona je stanovništvo u svim državama svijeta, potpuno neovisno o rasnoj, vjerskoj, etničkoj ili bilo kakvoj drugoj pripadnosti, podijelila na ono koje se bez ikakvog predomišljanja vakciniše protiv opasnog virusa i ono koje odbija da to učini. Ovi drugi su nazvani antivakserima. Ni tragično iskustvo kroz koje je ljudski rod prošao tokom proteklih godinu i po dana, sa milionima mrtvih, nije bilo dovoljno da svakog od nas uvjeri kako je vakcina jedini spas od ove pošasti. Međutim, imunizacija je u gotovo svim zemljama, uključujući i one najrazvijenije, doživjela neuspjeh. Počeo je i četvrti talas pandemije, bolnice se ponovo ubrzano pune, ali se stanje duha u milionskim masama bitno ne mijenja. Na desetine hiljada ljudi demonstrira na ulicama francuskih, španjolskih, britanskih, njemačkih i drugih gradova, protiveći se vladinim mjerama prevencije i osuđujući najavu obaveznog vakcinisanja pojedinih društvenih skupina. Francuski predsjednik Macron suočava se sa takvim otporom da mu o vratu visi iznuđena ostavka. Bidenova politika imunizacije takođe ima mnogo protivnika, pa je američki predsjednik odlučio da svakog Amerikanca stimulira sa po sto dolara da se vakciniše. U toku je pravi debatni rat između politike i pokreta antivaksera, između nauke na jednoj i subjektivnih uvjerenja i predrasuda na drugoj strani. Antivakseri se pozivaju na ljudska prava i slobode, štiteći svoj dignitet geslom “svoga tijela gospodar”.
Neostvarena predviđanja
U prvi mah se činilo da front odbijanja čini mahom poluobrazovan i vjerski zatucan svijet, do koga su doprli nekakvi mistični glasovi o štetnosti vakcine, ali se ispostavilo da to nije tako i da u tim masama ima mnogo ljudi sa fakultetskom diplomom, uključujući i iznenađujuće veliki broj ljekara. Njihovo uvjerenje pojačano je i raznim neistinama koje se šire društvenim mrežama, pa je tako Facebook nedavno bio prisiljen da izbriše nekoliko stotina profila preko kojih su se širile dezinformacije o vakcinama protiv koronavirusa. Među njima je bila i “informacija” da se oni koji su vakcinisani Astra Zenecom pretvaraju u majmune?!
Ali, da čujemo šta o svemu kaže dr. John Joanidis, rođen u New Yorku, a odrastao u Atini, kojeg neki mediji smatraju jednim od najutjecajnijih živih naučnika: “Naravno, iza pandemije nije postojala nikakva proračunata zavjera. Međutim, očigledno je da su svi pokušaji da zaštite svoje interese najbolje što su mogli pod ovim čudnim i teškim okolnostima. Veća je vjerovatnoća da su moćnici tokom krize uspješnije branili svoje interese. Nasuprot tome, siromašni i ugroženi su patili i još će više patiti u budućnosti. Pandemija je na kraju bila veliki blagoslov za bogate i dodatno prokletstvo za siromašne.” I dalje: “Bilo je mnogo nepristajanja na promjenu mišljenja, cenzure drugačijeg stava, straha, panike, bijesa… Sva ta zbrka ima malo ili nema nimalo veze sa naučnim činjenicama. Naš cjelokupan odgovor nije bio toliko efikasan u zaustavljanju širenja pandemije. Najviše su oštećeni ljudi i zemlje u nepovoljnom položaju.” Govoreći o predviđanjima krajnjeg ishoda ove bitke, dr. Joanidis kaže kako bi se “od neostvarenih predviđanja lako mogla napisati enciklopedija sa više tomova”. Ipak, Joanidis je optimističan u pogledu šansi naučnog poduhvata u budućnosti: “Budućnost ljudske vrste vezana je za budućnost nauke i obrnuto. Pandemija nas je naučila da bez dobre, pouzdane, nekonfliktne nauke možemo napraviti velike greške i da treba da izbjegnemo ovo tužno naslijeđe.”
Imunizacija stanovništva u Bosni i Hercegovini, zajedno sa nizom drugih relevantnih parametara, samo potvrđuje naš davno stečeni status najneuređenije države u Evropi. Naš narod nikada nije dobro stajao sa ekonomijom, radinošću ili, ne daj bože, sa kulturom u najširem smislu te riječi. I u ništa se nije tako dobro razumio kao u nogomet. A danas se jednako tako, ako ne i bolje, razumije u koronavirus. Osluškujući ulične i kafanske razgovore o aktuelnoj pandemiji, zapazio sam zanimljiv paradoks: oni koji su se vakcinisali, takoreći više i ne pominju koronavirus, osjećaju se prilično sigurno i za njih je ta priča završena, dok oni koji, iz nekog razloga, ne žele da se vakcinišu, povazdan trabunjaju na tu temu, izmišljajući nevjerovatne razloge kojima pravdaju svoju odluku. Da mi ne idu na živce, mogao bih sve to zapisivati.
