Sjećam se kada sam napunila 25 godina, mislila sam u sebi, sada si bliža broju trideset nego dvadeset, i tada, pomisao na 30 godina mi se činila tako daleka. Sada, kad se sjetim tog 25. rođendana, uopšte mi ne izgleda daleko, već kao da je jučer bilo. Da li se vrijeme unazad čini bržim i bližim?
Uglavnom, napuniti tridesetu je velika stvar. Kažu da život počinje u tridesetoj, drugi kažu da su tridesete nove dvadesete. Moram teška srca priznati da se zaista nešto promjeni kada se napuni trideset godina. Od još težeg i goreg pritiska okoline, ako ste kao ja, neudata, bez djece, nekarijerista, i još pri tom ne pokazujete žalost zbog svega toga, do otkrivanja sebe i novih momenata u sebi.
Bila sam u nedoumici da li mi se sve okrenulo naglavačke ove, 2015. godine, jer sam rođena prvih dana januara pa mogu i na godišnjim nivoima secirati dešavanja u svom životu, ili zbog tridesetog rođendana. Ipak, ima nečeg mističnog u tom kad se prevaziđe bespovratno taj prefiks 2. Imam problem sa svojim rođendanima, ne zbog toga što starim, već više zbog tog nečeg što meni fali tog dana. Fali mi ushićensoti koji imaju svi oko mene, pa uglavnom budem u stresu što se ne osjećam taj dan posebno (svi insistiraju na tom osjećaju, nesvjesno), osjećam se isto kao svaki dan.
Betty White je nešto slično jednom rekla za starenje, parafraziraću je: "Fora sa starenjem je ta što je sve isto. Ništa se u tebi ne mjenja. Niko ti to ne govori, ali ti u sebi ne primjećuješ da se mjenjaš". Naravno, nije mislila na fizičke promjene, o tome i nije riječ. I zato, svakog rođendana, jedva čekam da prođe taj dan. Svakako, zahvalna sam što sam živa.
Tako sam ove godine napunila trideset godina (i djetinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela), a život je počeo dobro da me baca. Ne znam da li je to praksa prirode da svakom ko zamjeni 2 sa 3, počinje svašta novo da se dešava ili sam ja izolirani slučaj. Ali ja sam nekako baš doživjela tu naglu promjenu. Ako nije kod svakog izraženo kao kod mene, jeste bar malo. Neki naučnici tvrde da se osoba počinje osjećati odraslom tek u tridesetoj.
Moje tridesete su počele tako što je život zasukao rukave i prvo mi poželio dobrodošlicu. Zatim, je rekao "hajde da te malo suočimo sa tvojim velikim strahovima... hajde, šta da se radi, suočvanje... požuri tamo, brzo donesi odluku... hajd sad još jednu... super, odmori malo... ali ne tu, tu se ne odmara... opet moraš odlučiti... preuzmi odgovornost za ovo... i za ono... i za ono tamo... suprostavi se... a, ne, to ne možeš ignorisati... donesi opet odluku... šta, razočarala se?!, ah, to se sada doživljava na mjesečnom nivou... nemaš vremena, trči dalje... da, znam, težak sam... ne kukaj... donesi odluku... izaberi, moraš izabrati... popravi ovo... pristani na ono... moraš prihvatiti kompromis... aha, nije jednostavno... nije ni fer... da, moraš opet ti... da, najgore je kad moraš izabrati manje zlo... opet odlučivanje... suočavanje sa emocijama... hajd sad upoznaj malo bolje sebe... šta? pronašla si nešto što ti se ne sviđa kod tebe... kopaj dalje... aha, znam, mislila si da si isprvnija osoba... i manje naivna... šta je sada? previše ti je stvarnosti, hoćeš odmor? ok, dajem ti jedan dan za magiju... uzalud protestuješ, moraš ići i suprostaviti se nekome/nečemu... uspori malo tu, daj si vremena... a, ne, moraš ipak tamo stići... ne zaboravi fizičku aktivnost... ustani, padni... nekada moraš prihvatiti poraz... znam, opet nije fer... dalje, hajde dalje, na štoperici si... bori se... pređi taj strah... i taj... polako, sama već trebaš znati kada usporiti, ubrzati, stati, krenuti... osamostali se... nasloni se na nekog, ne možeš sve sama... a, ovo moraš sama... nauči razlikovati... znam, ne možeš to iskontrolisati... prihvati ovo... i ono... pomiri se sa tim, i sa tim, i sa svim... a, ne, ne sa svim, ne volimo ravnodušnost... dalje, hajde dalje... neka i boli, i raduje, i nasmijava, i rastužuje, i uči... sada znaš da možeš sve očekivati."
Kao i svaka melanholična osoba, nekako zaboravim pomenuti one super momente. Ili bar negdje pri kraju dodam rečenicu-dvije i o tom. Moram reći, prolazeći kroz sve to i jesam doživjela dosta toga lijepog. Upoznala nove ljude, divne ljude pustila u svoj život, doživjela zaista lijepa iskustva, započela nove stvari, pa čak neke za koje nikad ne bih ni rekla da ću, i one za koje nikad nisam mislila da mogu. Valjda sada tek postajemo kompletno svjesni da tek davanjem i dobijamo. Postala sam odvažnija i otvorenija.
Otprilike tako je krenulo i tako nastavlja da se kotrlja. Stalno preispitivanje, donošenje odluka, razočaravanje. Naravno da su me kroz odrastanje pratile sve ove pojave, ali čini mi se nikad ovako naglo i puno. Ili je to samo moj pojačani doživljaj svega? Eto, opet preispitivanje. Definitivno, ovo su tridesete... a, tek su mi počele.
Impulsportal
