Društvo ne voli pojedinca. Neki ljudi su jednostavno samotnjaci, baš kao i gepardi. Upravo takvi ljudi su najviše doprinijeli razvoju svih segmenata društva.
Autor: Impuls
Ako smo svi jednaki i isti, kao pripadnici ljudskog roda, zašto uporno pokušavamo da svemu damo etiketu. Svakoj našoj različitosti. Na ovo razmišljanje me navela kratka video priča o čovjeku koji ima tzv. Aspergerov sindrom. Kako nisam vidjela nikakvu fizičku smetnju, niti smetnju u komunikaciji potražila sam na Google-u šta to znači. Wikipedija kaže sljedeće: Aspergerov sindrom (eng. Asperger syndrome, AS ili Asperger disorder, AD) jedan je od nekoliko poremećaja iz autističkog spektra (eng. ASD) karakteriziran poteškoćama u društvenoj interakciji i ograničenim, stereotipnim interesima i aktivnostima. Također se naziva Asperger(ov) poremećaj ili samo Asperger. (Među kliničkim istraživačima nema puno suglasnosti oko toga treba li ga zvati sindromom ili poremećajem.) Aspergerov sindrom razlikuje se od ostalih poremećaja iz spektra autizma po tome što kod njega općenito nema zastoja u jezičkom i kognitivnom razvoju. Ipak, u standardnom dijagnostičkom kriteriju nije spomenuta motorička nespretnost i atipična upotreba jezika, što se zna često javljati.
Sindrom je dobio ime po austrijskom pedijatru Hansu Aspergeru, koji je 1944. godine opisao djecu koja očigledno imaju normalnu inteligenciju, ali im nedostaje vještina neverbalne komunikacije, fizički su nespretna i ne pokazuju empatiju.
Odmah da naglasim da se u medicinu ne razumijem, ali čitajući ovo ne pronalazim ništa toliko neobično. Neobično u smislu da se mora etiketirati osoba koja ima drugačije načine funkcionisanja od mene, npr. Tu se, između ostalog, navodi kako ljudi sa ovim sindromom ne pokazuju empatiju. Ako je ne pokazuju to ne mora da znači da je ne osjećaju. Pa koliko u svojoj okolini imam poznanika za koje kažu “emotivan je on, samo ne pokazuje emocije”. Takođe, i o fizičkoj nespretnosti bi se moglo diskutovati, jer smatram da smo svi, manje više, nespretni za nešto, odnosno spretni za nešto drugo.
U navedenom tekstu sa Wikipedije posebno mi je privuklo pažnju “stereotipna interesovanja i aktivnosti”, što mi već govori dosta toga. Etiketiramo jedni druge svakodnevno upravo zbog stereotipa. Zbog pola, nacionalnosti, seksualne opredjeljenosti… Evo kako je u životinjskom svijetu. Na primjer, lavovi žive u čoporu, dok s druga strane, isto tako jedna vrsta divlje mačke, gepardi, žive sami. Isto je sve i kod jednih i kod drugih, samo različito funkcionišu. Valjda je logično da i kod ljudi postoje razlike u ponašanju, i postoje, ali samo se priznaju one trenutno prihvatljive razlike, i sve mi se čini da će sa godinama i te razlike biti proglašene za nekakav sindrom. I priroda je različita. I svi imamo različit DNK kod. Da li ljudski rod ide ka tome da budemo svi kao sa pokretne trake?
Društvo ne voli pojedinca. Neki ljudi su jednostavno samotnjaci, baš kao i gepardi. Upravo takvi ljudi su najviše doprinijeli razvoju svih segmenata društva. Moderna filozofija nas hrani sa parolama svi smo isti, svi smo jednaki (jednaki tako da imamo svi jednaka prava u društvu), s druge strane, svako malo nas grupišu, podgrupišu, dajući osjećaj da ipak nismo svi jednaki, i da to nije baš dobro. Šta se dobije sa tim kad se odredi grupa? Da li smo pronašli obrazac “savršenog Homo sapijensa” i kako biti kao on? Svako se rodi drugačiji, sa različitim talentima, vještinama. U tome je i ljepota društvenih odnosa, ta različitost. Koliko poznjem ljudi koji na drugačiji način urade nešto što i ja, samo urade na svoj način. Neko piše lijevom, neko desnom rukom, i kada pročitamo tekst rukom napisan, tad sigurno ne znamo i ne razmišljamo da li je pisan lijevom ili desnom rukom. Fokusiramo se na suštinu. Možda da se i medicina fokusira na pronalazak lijekova za bolesti koje nas ubijaju, a da ove sindrome svedu na toliko koliko je potrebno i bitno. Ili je ovo sve potrebno, samo ja to doživljavam drugačije.