Jelena Jevđenić: 8. mart

Patrijarhalno “uzgojeni” mozak će reći “O, ne, još jedan tekst o ženskim pravima. Šta sad hoćete dobile ste sva prava?!”

Hiljade ljudi na ulicama Varšave na protestima protiv ograničavanja prava na abortus (Foto: FAH)

Autor: Impuls

2017. godine trebala bih napisati ovo nije još jedan tekst o 8. martu, ali ovo jeste još jedan tekst o 8. martu. U nekom boljem svijetu možda ne bi bilo potrebe, ali danas itekako ima.

Žene su i dalje lišene određenih prva koji uživaju muškarci. Sve više se javno iznose uvrjedljiva mišljenja muškaraca o ženama. Najsvježiji primjer je govor u Evropskom parlamentu. Janusz Korwin-Mikke je u parlamentu EU kazao da žene moraju zarađivati manje jer su slabije i manje inteligentne od muškaraca.

Janusz Korwin-Mikke 

“Naravno da žene trebaju zarađivati manje od muškaraca jer su slabije, manje inteligentne… Moraju manje zarađivati. To je sve”, rekao je Janusz Korwin-Mikke.

Još jedan primjer je sve više prisutna tema zabrane abortusa u regionu.

Novi Zakon o prekidu trudnoće je izazvao revolt u makedonskoj javnosti (AP – Ilustracija)

U siromašnim zemljama svakodnevno čujemo šokirajuće vijesti o tretiranju žena, napadima i ubistvima žena. Žene su diskriminisane i u razvijenim zemljama, pri zapošljavanju, u medijima. O ženama se izvještava seksistički, a o napadima na žene se piše senzacionalistički.  

Zakon o ravnopravnosti polova postoji, međutim izvršna vlast je ta koja ga ne sprovodi u potunosti. Čini se kako se još uvijek moramo boriti za već stečena prava.

Međunarodni dan žena je podsjetnik na ono što smo uradile i šta još treba da uradimo. Za rodnu ravnopravnost borba je još uvijek potrebna,  a kako je ova borba počela?

Prve javne demonstracije žena zaposlenih u industriji odjeće i tekstila dogodile su se 8. marta 1857. u Njujorku. Tekstilne radnice su protestovale pod parolom “Hljeb i ruže”, tražile da se poštuju njihova ekonomska i socijalna prava, jednake plate, kraći radni dan i zabranu eksploatacije dječjeg rada. Slični protesti desili su se i 1908. godine, kada je više od 15.000 žena je izašlo na ulice u protestnu šetnju zahtjevajući isto.

Protesti 1908. godine

U znak sjećanja na ove revolucionarne događaje, na konferenciji žena socijalistkinja u Kopenhagenu 1910. godine, usvojen je predlog Klare Cetkin te je 8. mart ustanovljen kao praznik borbe za prava žena.

U isto vrijeme i u Velikoj Britaniji sufražetkinje su vodile borbu za prava žena. One su tada izašle na ulice kako bi se borile za pravo glasa, odnosno biračko pravo, ali i tada u fokusu borbe, bile su teme koje su i danas još aktualne: žene na vodećim pozicijama, kao i usklađivanje porodičnih i poslovnih obaveza.

Pored Božića i Dana zaljubljenih, Dan žena je jedan od značajnih dana u godini ali kapitalistima. Konzumerizam tog dana dostigne nivo novogodišnjih praznika. Već upakovana kozmetika, cvijeće i šerpe vrište sa svih polica trgovina. Ako baš nešto mora da se pokloni neka to bude jedan crveni karanfil koji je prihvaćen kao simbol radničkog bunta još od ubijenih radnika u Čikagu daleke 1886.

Pitam se kakve veze imaju pokloni sa emancipacijom žena? Kako smo uspjeli komercijalizovati jedan od najbitnih istorijskih događaja? Zašto je ovaj  bitan dan postao potrošački praznik, sa stereotipnom prodajnom ponudom? Jedan od razloga je svakako taj što živimo u eri potrošačkog društva pa tako i djelujemo. Bez obzira na sve mislim da se 8. mart mora obilježavati, ali onako kako je borba počela – aktivistički.

Osmi mart je simbol globalnog ujedinjenja žena da bi se izbrisala diskriminacija koja žene isključuje u privatnom i javnom životu. Da se stane na kraj stereotipnom mišljenju i djelovanju prema ženama. Da se muškarci prema ženama odnosne u skladu sa prirodnim zakonima – ravnopravno.