Je li svijet zaboravio na žrtve ISIS-ovog seksualnog ropstva?

Skupina Jezidkinja nedugo nakon oslobođenja u okolici Kirkuka, 2015. (Foto: Facebook) 

Jezidkinjama tragedija nije strana. Povijest jezidskog naroda u Iraku puna je primjera progona od strane tiranskih carstava, režima i skupina. Svaki od njih nastojao je uništiti identitet te male bliskoistične zajednice. Sami Jezidi/kinje te pokušaje nazivaju ‘firmanima’ (prvobitno značenje te riječi je “dekret”, ali sada označava “genocid”).

U jezidskoj povijesti zabilježena su 74 ‘firmana’, od kojih se najstrašniji dogodio upravo za vrijeme ISIS-ove okupacije u Iraku. Nakon masovnih raseljavanja, nestanaka i genocida, u siječnju 2018. godine uslijedili su manji, ali brojni napadi salafijskih džihadskih snaga podurptih od strane Turske na području Afrina, donedavno mirne regije u sjevernoj Siriji.

Krajem 2014. godine, nakon što je ISIS okupirao značajan dio iračkog teritorija, Jezidi/kinje na području Sinjara i Ninive u sjeverozapadnom dijelu zemlje postali/e su metom etničkog čišćenja. Potaknut nadasve iskrivljenim vjerskim shvaćanjima, ISIS je krenuo u ubilački pohod, streljavši sve one koji su odbili prikloniti se Islamskoj državi. (Zasad je u u Iraku pronađeno više od 200 masovnih grobnica, od kojih je 90 pronađeno samo u Ninivi, od kojih je svaka sadrži između 6.000 do 10.000 mrtvih tijela prema izvješću Ujedinjenih naroda.)

Žene i djeca su masovno potom, na crnom tržištu Islamske države, prodani u seksualno roblje. Preživjele žrtve ovih zločina i dalje osjećaju posljedice fizičke i psihološke traume.

Više od 2.000 Jezida/kinja poginulo je u genocidu samo na Sinjaru, a još je 6.000 Jezidkinja oteto i prisiljeno na seksualno ropstvo, navodi časopis PLOS Medicine. Podvrgnute najgorim oblicima mučenja i zlostavljanja, Jezidkinje kojima su borci islamske države trgovali razvile su razne oblike psihološke traume, kao što je post-traumatski stresni poremećaj (PTSP). Posljedice zlostavljanja koje su pretrpjele u zatočeništvu danas osjećaju mnoge djevojke i djevojčice, od kojih mnoge mlađe od 10 godina. 16-godišnja Jezidkinja po imenu Shahd Khodr Mirza, koja je provela tri godine kao robinja u Islamskoj državi, umrla je od srčanog udara početkom 2018. koji liječnici povezuju s traumom proizašlom iz godina silovanja. Mirzin slučaj samo je jedan od mnogih primjera utjecaja ISIS-a na jezidske žene i djevojčice.

Prodajom Jezidkinja putem aplikacija kao što su WhatsApp i Telegram, ISIS je izgradio zamršeno crno tržište koje se pokazalo kao plodno tlo za daljnje poticanje ratnih silovanja. Na tom crnom tržištu žrtve su stavljane na cjenik. Cijene su varirale u odnosu na dobnu skupinu žrtve, bračno stanje i tako dalje, a vrijednosti su se obično kretale između 200 i 1500 dolara, prema UN-ovom Vijeću za ljudska prava. Prodavane su žene do otprilike 70 godina starosti, a najmlađa zabilježena žrtva imala je svega godinu dana. U online časopisu BMC Medicine 2018. godine provedena je važna studija o Jezidkinjama koje su bile zatočene od strane boraca Islamske države.

Utvrđeno je da preko 80% žena i djevojčica trpi neki oblik psihološke traume, uglavnom PTSP-a – što je vrlo problematičan postotak koji bi trebao izazvati zabrinutost.

Iako je Islamska država u Iraku i Siriji ipak pala zahvaljujući zajedničkim naporima iračkih sigurnosnih snaga, sirijskih demokratskih snaga i koalicije protiv ISIS-a predvođene SAD-om, okupacija je ostavila nezanemarive posljedice. Više od 100.000 domova uništeno je u okupaciji, ali i bitkama za oslobođenje okupiranih područja zbog čega su tisuće Jezida/kinja bile primorane potražiti utočište u izbjegličkim kampovima poput Baharke u Erbilu, kurdskoj regiji u sjevernom Iraku.

Genocid na Sinjaru doveo je do raseljavanja tisuća Jezida/kinja koje sada žive u navedenim kampovima za interno raseljene osobe u Iraku, ali i izbjegličkim kampovima u susjednoj Siriji i Turskoj. Kampovi su pretrpani i nemaju dovoljno sredstava, navodi agencija UN-a za izbjeglice. Nedovoljno financiranje utječe na razinu skrbi koja je pojedincima/kama dostupna te rezultira nedostatkom osnovnih životnih uvjeta poput funkcionalnih sanitarija i struje. Bolesti, trgovina organima i druge negative posljedice ISIS-ove okupacije cvjetaju na tim područjima. Broj raseljenih osoba ne prestaje se smanjivati, a sredstva potrebna za obnovu uništene infrastrukture i ponovnu uspostavu prihvatljivih životnih uvjeta za izbjeglice procjenjuju se na 88,2 milijarde dolara – mnogo više od 1,17 milijardi s koliko trenutno raspolaže UN-ov program za razvoj i restabilizaciju (UNDP) područja koja se oporavljaju od ISIS-a. Prema podacima UNDP-a za 2018., više od 90% projekata vezanih uz neki oblik restabilizacije na tim područjima nedovoljno je financirano. Kako bi se osigurao što brži oporavak i postiglo dugoročno poboljšanje, financiranje od strane međunarodne zajednice apsolutno je nužno.

Osim Jezidkinja na području Iraka, nedavno se na meti progona našla i jezidska zajednica u Afrinu, gdje je uslijed turske okupacije oko 100 000 civila, kako bi izbjegli/e etničko čišćenje, bilo prisiljeno izbjeći u Shehbu, [a zabilježeni su i mnogi ponovni slučajevi rodno uvjetovanog nasilja i ratnih silovanja poput onih u vrijeme ISIS-a, koja ponovo posebno pogađaju Jezidkinje kao pripadnice ‘nepoželjne’ manjine].

Međunarodna nastojanja da se podigne svijest o teškoćama s kojima se susreću Jezidkinje i potrebi za pružanjem financijske pomoći žrtvama Islamske države suočavaju se s mnogim izazovima. Nadia Murad – bivša žrtva seksualnog nasilja i ISIS-ovog ropskog sustava, ali i nedavna dobitnica Nobelove nagrade za mir – često putuje kako bi se susrela s političkim liderima širom svijeta te skrenula pozornost na genocid na Sinjaru i žrtve seksualnog nasilja. Kroz Nadijinu inicijativu prikupljaju se sredstva za obnovu Sinjara i pružanje pomoći žrtvama brutalnosti Islamske države. Međutim, unatoč njezinom aktivizmu, potrebna sredstva sporo pristižu. Jednostavno nema dovoljno zemalja koje efikasno nastoje doprinijeti post-ISIS restabilizaciji i obnovi te osigurati Jezidkinjama adekvatnu potporu.

Oko 3 000 Jezida/kinja nestalo je za vrijeme okupacije, a gotovo da nema osobe koja nije izgubila nekoga/u od članova/ica obitelji. Iako se borba protiv ISIS-a bliži kraju, ostaju neodgovorena pitanja o tome što će se sljedeće dogoditi Jezidkinjama, uključujući i tisuće raseljenih osoba koje žive u izbjegličkim kampovima. Potrebno je hitno obratiti pažnju na to kako će žrtve ISIS-a biti rehabilitirane i kako će Jezidkinje biti zaštićene od budućih šteta.

Svijet ne smije napustiti Jezidkinje i ostaviti ih da se potpuno same nose s traumom. Pomoć i podrška također su potrebne i kako bi se izbjegle buduće tragedije koje su na obzoru [s obzirom na okupaciju Afrina]. Potrebna su sredstva za obnovu uništenih domova, bolnica, škola i drugih javnih objekata, uz medicinsku i humanitarnu pomoć. Bez navedenog, ponovna izgradnja kvalitetnog života Jezidkinjama i dalje ostaje nedostupna. A za sve one Jezide/kinje kojima je isti potreban, azil bi trebale osigurati zapadne zemlje – iste one koje su i stvorile granice današnjeg Bliskog istoka [Mirovnim ugovorom u Sevresu] dvadesetih godina prošlog stoljeća očigledno ignorirajući stvarne potrebe autohtonog stanovništva regije.

To je najmanje što mogu učiniti kako bi pomogli žrtvama ISIS-ovog fanatizma i oportunističkih politika ostalih zemalja umiješanih u ovaj višegodišnji sukob.

libela.org